Nova knjiga “Novi Ahasver-Istina o Hrvatskoj i usputne bilješke” našeg suradnika Mirka Vidovića
Napisao: dr. Đuro Vidmarović
Bio sam iznenađen kada mi je kolega po peru (obojica smo članovi DHK), Mirko Vidović, predložio da napišem pogovor njegovoj novoj knjizi izazovnog naslova “Novi Ahasver. Istina o Hrvatskoj i usputne bilješke«, kojoj će biti izdavač, također inspirativnog imena, Skorpion. Kako je Mirko Vidović, naš sunarodnjak iz Dijaspore, svestrana intelektualna osobnost kao književnik, povjesničar, filozof, politički pisac i političar, čovjek koji je odigrao znacajnu politicku ulogu u hrvatskom drzavotvornom pokretu kao politicki emigrant, a svoje hrvatstvo platio višegodisnjim robijanjem u strašnom starogradiškom kazamatu, osjećao sam kako nemam kapaciteta za ocjenu njegove nove knjige. Poglavito, ukoliko se tiče antičke povijesti, gdje je on superioran zbog poznavanja starih jezika, poglavito grčkog i perzijskog (inače je poliglot), a objavio je više knjiga iz tog povijesnog razdoblja. Malo me “prestrašio« i prvi dio naslova rukopisa “Novi Ahasver«, jer mi se učinio, mit respekt, već korišten kod Augusta Šenoe i Vladimira Nazora. S druge strane, Mirko VidoviĆ objavio je nekoliko vrlo vrijednih zbirki stihova, te zapažene knjige proze: “Druga strana mjeseca« i roman “Antej«. Treći moment u ovoj priči jest činjenica što je Mirko Vidović baštinik povijesne memorije kao disident u vrijeme Titove Jugoslavije, a potom visoki politički dužnosnik u Hrvatskom narodnom vijecu, de facto svojevremenom Parlamentu iseljene Hrvatske.
Ali počnimo (zbog mladjih čitatelja) od imena Ahasver, koji Mirko Vidović koristi u naslovu svoje knjige…
Na temeljima kristijanske vjere
U knjizi “Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru. Testament disidentske generacije« (Zagreb, 2013.),Vidović donosi zanimljive podatke o svojoj obitelji: »Činjenica je da sam potomak stare bosanske obitelji s dugom vojničkom tradicijom. U livanjskom prigradskom naselju Dobro, gdje je rođen moj pradjed Ivan Vidovic-Vuk, i danas više od polovice kuća pripada Vidovićima. Vidovići su starosjedilački rod, i to u blizini legendarnog izvora Duman, po kojem je ilirsko pleme Dalmana i dobilo naziv. (…) Tradicija moje obitelji građena je na temeljima krstjanske vjere koju su održavali i franjevci, a preuzeli su je od Crkve bosanskih krstjana i proželi teologijom Katolicke crkve. (…) U Drugom svjetskom ratu, kao domobran, moj otac Ante ratovao je u središnjoj Bosni, najviše u sektoru Romanije i Igmana, u XV. Domobranskoj pukovniji. Njegova dva brata, Ivan i Stipan, bili su u drugim postrojbama. Stipan je pohađao vojnu školu u Bečkom Novom Mjestu i stekao izobrazbu za ratovanje topništvom. Početkom 1945., kad se pojavila potreba snažnije vatre u opiranju prodoru komunističkih postrojbi u Bosnu, a kasnije i Hrvatsku, Stipan se našao u elitnoj topničkoj jedinici i kao časnik, u ustaškoj uniformi, u kojoj je najvjerojatnije završio i svoju ratnu karijeru i život – negdje na području Dravograda. Ivan je pao u ruke partizana Vice Buljana i sudjelovao u prodoru svoje partizanske jedinice prema sjeverozapadu. Bio je ranjen u glavu prilikom prebacivanja preko rijeke Kupe te je ostao u bolnici sve dok rat nije završen. Nije nemoguće da su se dva brata našla na suprotnim stranama u fazi završetka ratnih operacija. Taj stariji stric, Ivan radit ce kasnije u SUP-u, ali će se u odlučnom trenutku pokazati dobrim rođakom i pomoći bratu da dođe do putovnice, kako bi mogao krenuti u Austriju na rad.
Moj otac je već koncem 1943. obolio od tifusa, a u nedostatku stacionara gdje bi mogao biti liječen, demobiliziran je i vratio se kući. Kod kuće je ozdravio zahvaljujući lijekovima koje je dobio od doktora Reicha, liječnika jedne njemačke postrojbe koja je kontrolirala livanjsku zaravan. Kad je na kraju pao u ruke partizana, moj otac je postao prakaratur Biljanske župe. Pod misom je čitao “poslanice«, a kad sam ja naučio pravilno čitati i mene je uveo u tu praksu. Moja baka Ruža, zatim i moja majka, koju sam cijeli život zvao Neva (imitirajuci svog strica Juru) bile su laičke redovnice franjevke – pripadnice franjevačkog “trećeg reda”.
Vidović je rođen dne 31. prosinca 1940. u mjestu Bila pored Livna. Osnovnu školu pohadjao je u rodnom selu (1947.-1951.), a nižu gimnaziju od 1952. do 1955. u Odžaku i u Bosanskom Šamcu. Tada se prvi put pojavilo njegovo prvo pjesničko djelo – spomenuto u ‘Malim novinama’ koje je izdavala kuća ‘Oslobođenje’.
Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženio se Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, i privremeno zaposlio kao urednik Kulturne kronike u zadarskom Narodnom listu, očekujući da bude službeno imenovan asistentom u tamošnjem Institutu JAZU-a kao znanstveni istrazivač na područu povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. No, politički nerv nije mu dao mira. Nije prihvaćao komunističko jednoumlje, kult Titove ličnosti, jugoslavenstvo kao unitarističku ideologiju, a poglavito gušenje hrvatskog etničkog identiteta i državnog prava. U njegovom domu u Zadru počeo je djelovati Pokret nezavisnih intelektualaca koji se okupio po načelu mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim kanonima. Taj, ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, njegovi pripadnici izbacivani su s posla, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno na robiju. Zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru (etničko čiščenje Hrvata starosjeditelja!), Vidović je pao u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa suprugom i djetetom i otici u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.
Zatvoren nakon majčinog pogreba
Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno knjižvnost i ruski jezik na Sveučilistu u Lyonu i opet zaradio diplomu (magisterija). Nakon toga je upisao i čistu filozofiju, no taj fakultet nije uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Bilo je to vrijeme Hrvatskog proljeća i vjerojatno se činilo da će odlazak majci na pogreb i komunisticke vlasti prihvatiti s pijetetom. No, prevarili su ga. Po povratku iz Livna, Vidović je bio uhićen u Zadru. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. zbog knjige pjesama “Hram nade«. Danas je to neshvatljivo nepravedno i brutalno, ali pjesnik je zbog svojih stihova osuđen i kažnjen sa četiri godine strogog zatvora. Kako bi tu ionako visoku osudu učinili doista barbarskom, vlasti naređuju da kaznu služi u jednom od najstrašnijih jugologora koji se zvao “KPD Stara Gradiška«. Ondje su mu, kako osobno svjedoči, udbaški inspektori zbog međunarodnog pritiska ponudili da u zamjenu za slobodu svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni. Vidović je odbio. Nakon što je odradio kaznu zbog knjige pjesama, Titov ga režim ne pušta na slobodu, već protiv njega dižu novu optužnicu i organiziraju novo suđenje u Zagrebu 31. ožujka 1973., nakon čega mu dosuđuju još tri i pol godine robije. Ovog puta razlog nove brahijalne kazne nisu bile pjesme, već samo to što je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao radove u izdanjima Hrvatske revije, uz obrazloženje da je bio povezan s “neprijateljskom emigracijom«.
Na slobodi u inozemstvu, kao francuski drzavljanin, Vidović je objavio uspomene s robije pod naslovom “Sakrivena strana mjeseca”. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski jezik. Pozvan je službeno kao svjedok istine o komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty Internationala u Londonu i u središnjicu “Međunarodne lige za ljudska prava u New Yorku” . Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez (na francuskom i na hrvatskom jeziku u prijevodu) i uspio je poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom ( u Kaliforniji) i francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV?
Koncem 1979. na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća, i bio izabran na vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a iduće godine, u Londonu, u siječnju 1980., bio je imenovan predsjednikom Sabora HNV-a. Na toj reprezentativnoj, ali opasnoj dužnosti, jer je postao vrlo zanimljiv goničima jugoslavenske tajne policije, Vidović je inaugurirao novi smjer političkog djelovanja hrvatske emigracije: umjesto revolucionarne borbe, zalagao se za politički i diplomatski rad. Dobio je i niz međunarod nih priznanja za ovakvo djelovanje: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvršten je među “velike suvremene pripovjedače« u glasilu “Short Story International«, koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku; ušao je u američki “Leksikon suvremenih europskih pisaca”, itd. Sudjelovao je na Međunarodnom mitingu poezije u Parizu 1979.
Kao predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije, i krajem studenog 1980. bio jednim od glavnih utemeljitelja Medjunarodnog helšinskog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice, itd. Izabran je za glavnog autora u procesu primjene Završnog dokumenta Helsinške konferencije, i u tom duhu vodio je poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije.
Novi Ahasver je opsežno djelo
Rukopis knjige “Novi Ahasver – Istina o Hrvatskoj i usputne bilješke”, opsežno je djelo od preko 450 stranica. Podijeljeno je u tri cjeline koje autor naziva dijelovima, a svaki dio podijelio je u nekoliko poglavlja:
I. dio: Attestupan, Cadaques, Lupanar, Loreley, Stonehenge i Niagara Falls.
II. Dio: Sequoia, Columbus, Alfama, Puerta del Sol, Juæni kriæ, Boomerang, Resume, “Interno« izviještaji Udbe. Na kraju se nalaze Bilješke uz ilustracije. Umjesto uvoda, autor je napisao esej pod naslovom ‘Prijateljska riječ”.
U nadahnutom uvodnom slovu Vidovic upozorava na vlastitu političku filozofiju, kao i na motive koji su ga vodili prilikom pisanja ove knjige:
Tijekom raznolikih napora da se u Hrvatskoj bude od koristi, živeći svoju sudbinu na poseban način, nastojao sam što sam, što u zajednici s drugima, dati svoj obol. Budući da sam osobno nerazuvjeren pobornik nenasilja, koji ne osuđuje (iako prosuđuje) ni svog neprijatelja, da bih što bolje obrazložio tu svoju privrženost tezama dinamičkog pacifizma, po izlasku s robije, tijekom koje su te teze usavršene i gdje su pokazale i nedvojbeno pozitivne rezultate, u ovoj knjizi iznosim ostvarenja u slobodi, posebno u očima stranih i važnih čimbenika.
Način na koji je ova knjiga pisana potiče na vedrinu i na optimizam te učvrščuje vjeru u korijenu u ispravnost hrvatskih zahtjeva za slobodom i konti- nuitetom osobnosti i u etičnost ciljeva naše borbe. Za razliku od mnogih autora koji su imali slične nakane, koji su puni mraka, pesimizma, osvetoljubivosti, pa i mržnje, Vidović je, kao pravi poetahumanist, pobornik vedrine zdrava i razuma. To pomalo podsjeća na Ujevićevu Kristalnu kocku vedrine. Na kraju uvodne riječi, autor iznosi sudove i tvrdnje s kojima teško da se nećete složiti:
Najbolji mogući način u situaciji kad je čovjek suočen s umjerenim i razumnim ljudima koji su primjereno uredili svoj život u čitavoj općini oko jednog jedinog ognjišta jest ostati dosljedan općem stavu i izbjeći po svaku cijenu ulogu sveznadara, ne docirati i za svaku svoju misao na upit reči: “To je moje mišljenje”. Ljudi vole pridošlicu koji rado sluša, gleda i uči od domaće čeljadi. Tako je na ovome pravnome ispitu prisebnosti u krugu vrlo zrelih i iskusnih hrvatskih narodnih radnika proširen vidokrug s obiju strana. Doznao sam i uočio da HNV-ovi vrhovni djelatnici na terenu moraju u prvome redu učiti, a onda poučavati na osnovi naučenog i tu i drugdje. Biti točni. Iskreni. Nenametljivi. Priznati sugovornicima prednost kad su u pravu i sto je moguće zornije spajati kroz ustave propise i praktične izvedbe prosudbe o poželjnim lokalnim potrebama. Drugim riječima, Adelaide je u Australiji bilo mjesto gdje sam uočio da kad dođu na teren, vrhovni djelatnici moraju posve zapostaviti svoju osobnost i biti što je moguće više funkcionari koji svoju pojavu smještaju u odnos u kojemu osobnost i osobna osjetljivost ne smiju biti izraženi više od mišljenja sugovornika.
Danteovsko čistilište
Bilo mi je potrebno pet godina i dva mjeseca da u poeziji, s poezijom i po poeziji prođem danteovsku stazu nazvanu u srednjovjekovnim hrvatskim pergamentima “hoædenije po mukah« ne samo kroz Staru Gradišku i Srijemsku Mitrovicu, nego i kroza sve velike hrvatske pokrajine od srpnja 1971. do rujna 1976. pa da svratim pozornost civiliziranog svijeta na posljedice do kojih je dovela njihova pogrešna politika prema Balkanskom poluotoku, posebno prema hrvatskom pitanju, i dokazati im da je sva Hrvatska pretvorena u veliki logor kojim vladaju, kako to zapisa apostol Pavao, čovjekoliki monstrumi.
Ništa manje duga i ništa manje trnovita bila je i staza koju sam prošao nesto kao tragom danteovskoga Čistilišta po izlasku iz srijemskomitrovičke robijašnice, kad je trebalo svijetu pokazati pravi izgled skrivene strane dvostruko satelizirane Jugoslavije i uvjeriti slobodni svijet da mu nije u interesu i dalje održavati tako nesnosan sadržaj jedne strahovite zablude. Od one vijesti tiskane u lokalnome lionskome tisku povezane s odgodom službenog putovanja francuskog predsjednika u Beograd početkom rujna 1976. pa do svečanog otvaranja prvoga hrvatskoga informativnog ureda u Ottawi 9. listopada 1982., proteže se dugo hodočašće po hrvatskim općinama oko Globusa, a osobito po kancelarijama velikih država u velikom svijetu u kojemu su nas po tome ljudi upoznali i zapamtili.
Dug i strahovito težak put do pobjede istine ili, točnije, do pobjede mogućnosti uzimanja istine kao sredstva u borbi protiv načela na kojima je stvorena Jugoslavija i otvorena kalvarija hrvatskog naroda, dugog i mućnog njezina hoda kroz magmu laži i prešućivanja.
Naš je cilj je bio i ostao – ozdraviti puk od teške mane neznanja i osobito zaraze ideoloških diktata jugomarkjsista, osposobiti ga da svoju visoku svijest ugradi u svoje zajedništvo i da više nikad ne prima ništa zdravo za gotovo dok se ne uvjeri u istinitost i općehrvatsku korist.
Koja bi bila posebna vrijednost knjige “Novi Ahasver«?
U jednom pismu autor mi je napisao: “Novi Ahasver« je uvid u misiju objašnjavanja velikima ovog svijeta tko su uistinu Hrvati – kako bismo stali na kraj klevetama koje su protiv nas širili udbaški satrapi pa i njihovi pokrovitelji u svijetu (najviše i onda, a i sada, hrvatski izdajnici i izrodi!) i kako bih s uspjehom okupio pod krovnu organizaciju Hrvatskog narodnog vijeća politički aktivne i rodoljubne Hrvate, raseljene po cijelome svijetu, u jedan jedinstven smjer – a to je obračun s udbašima metodom svjedočenja istine – sasvim suprotno našem neprijatelju kojeg je nadahnjivao zloguki Ahasver koji je prorokovao uništenje hrvatskog naroda pomoću njegovih izroda i izdajnika u prvom redu i širitelja mitomanije i kleptomanije. Moja knjiga je ujedno i začetak buduće hrvatske diplomacije, ne samo zbog aktivnog i službenog sudjelovanja na dvije velike međunarodne konferencije (u Madridu i u Ottawi) i slubenog otvaranja Informativnog ureda HNV-a u Ottawi. Sadržaj vam sam govori kako smo utirali staze samoodređenju hrvatske nacije u – slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj…
Dva momenta posebno su vazna:
1. Nekadašnji državni tajnik SAD-a, George Ball, na koktelu koji je upriličila Međunarodna liga za ljudska prava na svojoj godišnjoj skupštini u New Yorku, u trenutku svećanog prijema Mirka Vidovića, izjavio je slijedeće: “Greška prema Hrvatskoj učinjena je nakon Prvog svjetskog rata, kad je stvorena Jugoslavija, bez pitanja hrvatskog naroda.«
2. Prilikom prijema Mirka Vidovića u Uredu pročelnika za vanjske veze US Kongress-a, Clementa Zablockog, dotični je izjavio: “Amerika nikad nije priznala, niti će ikada priznati da je Jugoslavija komunistička zemlja…«
Iz navedenih izjava moglo se zaključiti kako SAD ne stoji čvrsto na strani Titove Jugoslavije, što je u tom momentu bilo ohrabrujuće. Na žalost, godine 1990. američka Vlada i njezin državni sekretar, James Baker, nisu bili tako odrješiti, odlučni i precizni u obeshrabrivanju hrvatske nacije. No to je druga priča. 
