NAFTALINSKE ANALIZE MIROSLAVA LAZANSKOG

NAFTALINSKE ANALIZE MIROSLAVA LAZANSKOG

18. kolovoza, 2015.

mimohod_vjezba10-010815

Kao i obično, urođeni protuhrvatski animozitet i tradicionalnu zavist prema svemu što je Hrvatska u nepuna četvrt stoljeća samostalnosti i njegove odsutnosti uspjela postići, taj odbjegli velikosrpski gubitnik i samozvani vojni stručnjak nije ni pokušavao prikriti

Napisao: Josip Frković

Vrhunsku organiziranost i savršenstvo natovske uvježbanosti pripadnika Hrvatske vojske za mimohoda u čast 20. obljetnice pobjede u „Oluji“, komentirao je za beogradski dnevnik Politiku nekadašnji novinar „Danasa“ Miroslav Lazanski. Kao i obično, urođeni protuhrvatski animozitet i tradicionalnu zavist prema svemu što je Hrvatska u nepuna četvrt stoljeća samostalnosti i njegove odsutnosti uspjela postići, taj odbjegli velikosrpski gubitnik i samozvani vojni stručnjak nije ni pokušavao prikriti. Napuhani je to reporter, koji je samo video-snimkom RTS-a za šetnje u generalskom društvu Veljka Kadijevića perivojima Košutnjaka ( bez vlastita drečava glasa – op.a.) 1991. čitanjem spikera prijetio svim nesrpskim narodima i narodnostima „koji žele da se ocepe od ravnopravne SFRJ“. Najprije se ML dohvatio dopuštenja predsjednice i vrhovne zapovjednice OSRH –a Kolinde Grabar Kitarović za početak defilea. Usporedio je zapovijed izgovorenu 4. kolovoza pred dvoranom „Lisinski“ s onim što je 1975. sa svečane tribine izgovorio neumrli drug Tito. Isti onaj koji je 1945. naredio osvetničko smaknuće bez suda i pravorijeka 600.000 civilnih i uniformiranih „narodnih neprijatelja“. Pomislio je duhoviti Lazanski već na početku grandiozne smotre vojnih dostignuća članice NATO-a i EU-a da je riječ o „paradi u New Delhiju, jer su nedostajali samo slonovi…“ Bivši Karlovčanin i zagrebački student, zaljubljenik u staljinistički osvajački i protuukrajinski režim Vladimira Putina, „u kojega je polagao sve nade za kosovske krize“. Sada ostaje privržen i četničkim naprednjacima koji prijetvornim izjavama i lažima krče put prema EU. Umirio se analitičar tek nailaskom policijskog vodenoga topa. Potpuno slična onom od 13. svibnja 1991., kad su na Maksimiru Arkanovi „delije“ rashlađivani šmrkovima, a domaći BBB-ovci srbijanskim milicijskim pendrecima. Bila je to nezaboravna predstava velikosrpske umišljene nadmoći nad potomcima domobrana.

Vojnik u Bitolju

Za srpske mitske junake nad vjekovnim hrvatskim, navodnim neborcima i nevojnicima, domobranima od Austro-Ugarske 1868. do regularne hrvatske vojske 1941., sve do 1991. u sastavu pobjedničkoga HV-a RH. Da je malo obrazovaniji i maštovitiji, kad je već 99,99 posto prikazana naoružanja i opreme HV-a pripisao jugoslavensko-srbijanskoj, kragujevačkoj proizvodnji – „čudeći se šarenilu i kičeraju ratnih zastava i povijesnih odora“ – mogao je bivši vojnik pješačkoga garnizona u Bitolju i navodnoj južnoj Srbiji, nosilac Medalje za vojničke zasluge (?), čitateljstvu predočiti i to kako je vojničko viteštvo, urednost i uvježbanost demonstrirala navodna kraljevska antifašistička vojska đenerala Draže. Ta, njeni su se pripadnici pod Šešeljem, Vučićem i Tomom Grobarom zločinima iskazali i pola stoljeća iz Drugoga svjetskog rata na teritoriju RH i BiH. Istina, pomagali su im tada Blagoje Adžić („šta ima veze, bre, ako pogine tri-četiri iljade Srba…“ – op.p.), Arkan Ražnatović (pred praznički 29. novembar 1990. taj se u terorista preoblikovan kriminalac u društvu Dušana Bandića potucao po Dvoru, pa je zarobljen od lokalnoga Srbina, milicajca Gojka Galijaša, završio u sisačkom zatvoru – op.a.), Mladić, kapetan Vasiljković, Perišić i deseci tisuća drugih kokardaša, budućih optuženika Haaga. Sada, međutim, Lazanski Hrvatskoj, kao najmilitantnijoj državi Europe, ironično čestita. Ni vojna leksika hrvatskih oružanih snaga – Lazanski je naziva novom – premda je u tradiciji od 1868., nije promaknula bivšem Zagrepčaninu. Raport je prijavak, jedinice su postrojbe, baterija topova je topnička bitnica…, veli analitičar srbijanskoga tiska. I dodaje: „Kada truba zasvira numeru ‘Tišine’, nije povečerje – zove se ‘mirozov’…“ „Križevačka djevojačka straža“, koja je kao borbena postrojba branila bana Jelačića, ipak, najviše se svidjela beogradskom srbijanskom rusoljupcu.

Srbijanska vojna mitomanija

„Trenkove pandure“, međutim, u neznanju Lazanski razdvaja u dvije jedinice. Uz napomenu da je u mimohodu i u nazočnosti dvojice generala SAD-a prošao i postroj državnih zastava Albanije, Poljske, Velike Britanije, Estonije, Letonije i Litvanije, odreda velikih prijatelja Srbije, komentator koji uza svoje tekstove rado objavljuje vlastite portrete u SMB-uniformi spominje i prisutne dužnosnike stranih zemalja. Ne zaboravlja revni jugoslaven i rezervni vojnik spomenuti prisutnost 42 „zvanične strane državne delegacije“, bez ijednog stranoga vojnika. Sav u zanosu mitomanske srbijanske nepobjedivosti, nenadmašne vojne sile i personalnih državnih veličina, kao da podsjeća na upozorenje voždova potrčka Ivice Dačića kako će se sudjelovanje stranih armija na defileu u Zagrebu smatrati otvorenim neprijateljstvom. A onda slijedi dugotrajno i precizno nabrajanje naoružanja, vozila i opreme proizvedenih za postojanja SFRJ, o kojima je doznao od prisnih drugara u Generalštabu JNA, vojske SCG, Jugoslavije i Srbije. Istih onih koji su se iza Slobina sloma i Kadijevićeva sklanjanja u Moskvu „hrabro suprotstavili i pobedili snage NATO-saveza“. Čini se, veli ML, da su Vukovarskom uz ostalo promakle i 24 prastare američke haubice 203 mm (da ih je bilo i više!), zarobljene u kasarni na Selskoj cesti 1991. Hrvatska vojska za ta oruđa nije imala upaljača, jer ih je „netko odnio, pa su položaji krajinaša gađani samo kinetičkom energijom, đuladima iz 18. vijeka“. Inženjerija – hrvatskom vojnom terminologijom, opkoparstvo –modernizirana je s dosta robota, a pješaštvo ima automatske jurišne puške hrvatske proizvodnje HS-2. Za najbolje svjetske haubice 155 mm njemačke proizvodnje, koje će ući u naoružanje HV-a Lazanski značajno napominje da je i Generalštab VS-a najavio kupovinu 18 domaćih haubica tipa B-52 „nora“. Posebnu pozornost ovaj u naftalin odbačeni novinski autor pridaje srbijanskom svečanu vojnom koraku. Veli da i marševski koraci njemu nisu bili po ukusu, odzvanjali su kao šlageri. Ovo upozorenje, nadamo se, svakako će razmotriti zapovjednik HKoV-a general Dragutin Repinc i suradnici. U svemu su uza rusko pravoslavno zaleđe Srbijanci nadmoćniji, pa i u borbenoj avijaciji, tvrdi Lazanski. Pogotovo ako se ne računa NATO zrakoplovstvo. Stoga zagrebački mimohod jednostavno ocjenjuje vremeplovom. Zaboravio je valjda onu kako „boj ne bije svijetlo oružje…“. T

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code