U svijetu koji se ponovo definira kroz energiju, sigurnost i likvidnost, Sjedinjene Države ostaju, bez ikakve dvojbe, nezamjenjive. U programiranoj sadašnjici na žalost aktualni čelnici i dužnosnici država članica i EU kao nesposobni nisu dorasli ovakvim krizama, ratovima i geoplitičkim događjima u kojima treba biti vrstan igrač od formata
Napisao: Franjo Dobrović
Postoje sile koje su godinama osmišljale i pomalo uvodile pravila kako bi ih državama diljem svijeta nametnule kroz globalne institucije kao univerzalna za sustav koji se uopće ne mijenja ili postupno poziconiravši se kao geopolitički čimbenik. Tijekom proteklih 10-ak godina svjedočimo kako se po novim nepisanim pravilima zacrtanom dinamikom po programskim smjernicama dekonstruira dosadašnji svjetski poredak te time i geopolitička uloga i utjecaj pojedinih sila.
Sile su nametnule posredno putem UN-a Agendu 2030 i Agendu 30 kako bi tijekom 10-ak godina u državama koje ih provode na kontinentima ostvarile svoje dugoročne ciljeve. U Agendama zacrtano piše da će najvjrojatnije programirano mnogi narodi i države ubrznim stvaranjem novog svjetskog sustava zbog izmislice o nedrživosti potpuno nestati. Zapravo proteklih nekoliko godina svjedočimo geoplitičkom učinkovitom pozicioniranju pojedinih sila na nove prostore bez EU, koje oblikuju svijet po svojoj mjeri.
Nafta nije samo roba
Ovih dana pratimo kako Iran bez ikakvog razloga balističkim raketama učinkovitim napadima uništava energetsku infrastrukturu u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Kataru. Takvi iranski udari bitni su ne samo zbog štete koju prouzroče, već zbog onoga što razotkrivaju: koliko je globalni energetski sustav i dalje krhak i koliko se brzo svijet vraća osnovnim načelima kada je taj sustav ugrožen.
Godinama su se tržišta ponašala kao da je energija “ukroćena”, diverzificirana, osigurana, financijalizirana. Ta iluzija sada nestaje. Nafta više nije samo roba. Ona je oružje i signal. Ona je najvrjedniji resurs s kojim se u svijetu trguje i precizno pokazuje gdje se doista moć i dalje nalazi.
Za globalnu nepredvidivost nije potrebno potpuno prekinuti opskrbu. Dovoljna je neizvjesnost. A neizvjesnost se uvijek cijeni agresivnije od same nestašice. U takvim uvjetima cijene ne rastu postupno, one skaču, često iznad objektivnog vrijednosnog okvira, dok tržišta pokušavaju tijekom određenog roka ugraditi geopolitički rizik.
Države Zaljeva to instinktivno shvaćaju i primjenjuju. Godinama su pojedine od njih vodile pažljivo uravnoteženu politiku, oslanjajući se na američku sigurnost, ali održavajući pragmatične odnose s Iranom, uz ponavljane optužbe u sigurnosnim krugovima da su pojedine od njih tolerirale, pa i posredno podržavale mreže povezane s iranskim proxy akterima. Ta strategija prestaje funkcionirati onog trenutka kada infrastruktura postane meta. Dvosmislenost je luksuz stabilnosti i ne preživljava kontakt s rizikom. Države čiji prosperitet ovisi o neprekinutom izvozu energije ne će tolerirati dugotrajnu neizvjesnost. One će se odlučno usmjeriti prema jedinoj sigurnosnoj arhitekturi koja može jamčiti stabilnost. A ta arhitektura je američka.
Iran s druge strane, riskira povijesnu pogrješku u procjeni. Njegova se strategija godinama oslanjala na asimetriju, pritisak bez otvorene konfrontacije, destabilizaciju bez odlučnog odgovora. Ipak postoji granica nakon koje takva strategija postaje samodestruktivna. Gađanje infrastrukture koja podupire globalne energetske tokove baš je takva granica. Države iznimno rijetko propadaju zato što su slabe. Propadaju zato što pogrješno procjene posljedice vlastitih poteza. Bude li Iran percipiran ne samo kao regijski akter, nego kao sustavni disruptor globalnih energetskih tokova, odgovor ne će biti postupan. Bit će strukturski.
Konstrukt nije savez
Mnogo se govorilo o novom savezu Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje, o svojevrsnoj osi koja redefinira globalni poredak. U zbilji, to je uvijek bila više konstrukcija nego organiziran savez. Kina ovisi o stabilnim energetskim tokovima iz Zaljeva. Rusiji odgovaraju više cijene, ali ne i nekontrolirani kaos. Sjeverna Koreja slijedi, ali ne vodi. Kada ulozi postanu zbiljski, ideologija se povlači, a državni (nacionalni) interesi dolaze u prvi plan. A ti interesi nisu usklađeni.
U Bliskoistočnom nadmetanju geoplitičkim utjecajem najveći gubitnik ovog trenutka mogla bi biti EU i pojedine europske države koje se nisu uspjele na tom prostoru pozicionirati i to u trenutku kada je neophodno potrebna tvrda moć, energetska sigurnost i strateška jasnoća, EU i pojedine europske države u sadašnjici se nalaze izvan polja djelovanja. Desetljećima je EU gradila model zasnovan na vanjskoj energiji, delegiranoj sigurnosti i uvjerenju da ekonomski i normativni utjecaj mogu zamijeniti geopolitičku snagu. Taj je model danas iscrpljen. Energetski šok ne povećava ulogu EU i europskih država, on razotkriva njezinu ovisnost. Bez jedinstvene vojne sposobnosti i bez vlastite energetske sigurnosti, EU više ne oblikuje ishode. Ona na njih reagira. Tiho, ali jasno, pomaknula se od aktera prema prostoru u kojem drugi djeluju.
Ispod svega toga postoji dublja istina koju pratimo godinama. Ono što davno u razgovorima zvučalo jednostavno, a danas se pokazuje temeljnim: “Nafta i dolar su likvidnost svijeta.” Bio je u pravu. Nafta ostaje fizička likvidnost globalne ekonomije. Dolar ostaje financijski sustav koji tu ekonomiju vrjednuje i stabilizira. Unatoč godinama rasprava o energetskoj tranziciji, alternativnim valutama i novim poretcima, ovakvi trenutuci podsjećaju koliko se malo toga svrhovito promijenilo. Sustav i dalje funkcionira na dolariziranim energetskim tokovima. Likvidnost, na kraju, nema zamjenu.
Postoji i povijesna paralela koju vrijedi imati na umu. Kada je Ronald Reagan preuzeo dužnost, definirao je nekoliko ključnih prioriteta, obnoviti američku ekonomsku snagu i suprotstaviti se Sovjetskom Savezu, a na sve ostalo je reagirao. Ta jasnoća omogućila je da se događaji, često nepredviđeni, razviju u njegovu korist. Moguće je da danas svjedočimo sličnom obrascu. Američki predsjednik Trump nije planirao globalno preslagivanje kroz krize. Ali povijest ne nagrađuje čelnike za ono što planiraju, nego za to kako su pozicionirani kada se događaji ubrzaju.
Jamac reda
Ako Sjedinjene Američke Države zadrže ekonomsku snagu, energetsku polugu i vojnu vjerodostojnost, ovakvi energetski šokovi ne slabe njihovu poziciju, oni je jačaju. Jer kada sustav postane nestabilan, svijet ne traži konsenzus. Traži red. A red zahtijeva jamca.
Tu se, na kraju, definira nasljeđe. Ne u razdobljima mira i blagostanja, nego u trentucima kada se sustav počinje lomiti. Reagan je to shvaćao. Nije kontrolirao događaje, ali je oblikovao uvjete u kojima su se odvijali i povijest ga je za to nagradila. Predsjednik Trump mogao bi se naći u sličnoj poziciji. Ako se sadašnji trendovi nastave, ovo razdoblje moglo bi se pamtiti kao trenutak kada je globalna neodređenost nestala i kada se američka moć ponovno nametnula, ne planom, nego nužnošću.
U geopolitici moć se ne mjeri time tko najglasnije govori, nego time tko je nezamjenjiv. A u svijetu koji se ponovo definira kroz energiju, sigurnost i likvidnost, Sjedinjene Države ostaju, bez ikakve dvojbe, nezamjenjive. U programiranoj sadašnjici na žalost aktualni čelnici i dužnosnici država članica i EU kao nesposobni nisu dorasli ovakvim krizama, ratovima i geoplitičkim događjima u kojima treba biti vrstan igrač od formata.T
