NA PUT NA PUT

NA ULICAMA GUŽVA KAO U BUSU

22. veljače, 2012.

[vc_row][vc_column][vc_column_text]
Reportaža s karnevala u Veneciji

Piše: Dražen Stjepandić

Proteklih dana u uz venecijanske kanale hrvatski se mogao čuti kao u nekom našem gradu na obali. Jedino se kao nekada u Trstu nije moglo naručivati na hrvatskom. Protekle subote dok smo ispod Rialta uzCanale Grande objašnjavali što bismo popili,čuli smo kako se za susjednim stolom smiju njemačkom moje mame. Konobar je našem stolu prišao naglo, a kad netko dugo nije govorio neki strani jezik, a nije ga nikad dobro ni naučio, nakon što ih nešto upitaju  zbune se kao da ih netko iznenada baci u vodu. Tako se  moja mama od talijanski nasrtljivog konobara počela braniti na njemačkom riječima koje su joj prve navrle iz glave. Čuvši to jednamlada dama za susjednim stolom, a zvučala je kao izvorna govornica, nešto je zajedljivo prokomentirala na engleskom i prva se  u njihovom društvu stala smijati.
-Mama ova koza se sprda s tobom. – primijetio  sam.
– Nisam ja koza . -brecnula se dotična  kad je čula što sam rekao.
-Pa šta vi niste Amerikanka?-pitao sam prije nego što sam se ispričao, opravdavajući se da eto ako nisu znali i mi dosta tračamo strance, a ne samo oni nas.
Eto,koliko je proteklih dana hrvatski  bio prisutan i razumljiv u Veneciji, čak i  među mnogima koji su djelovali kao da s krajevima na suprotnoj obali  Jadrana nemaju nikakve veze.

Uz Mostru i Biennalekarneval  u Veneciji ide u red najpoznatijih manifestacija Grada na vodi. U medijima ne dobije prostor  kao  najstariji  filmski  festival na svijetu ili  jedna  od najuglednijih svjetskih  umjetničkih smotri, ali privuče daleko više ljudi. Traje tijekom cijele veljače i  posebice vikendom privuče kolone autobusa najprije iz zemalja Srednje Europe, Njemačke, Švicarske i Francuske, a  vidio sam jedan autobus iz Beograda, na njemu je pisalo da je vlasnica stanovita Danica Končar. Naravno uvijek su prisutni i fotoreporteri, odnosno grupe Japanaca, s fotografskom opremom često boljom od mnogih naših fotića.

KOLONE AUTOBUSA

Samo sa zagrebačkog autobusnog kolodvora protekle subote prema Veneciji krenulo desetak  punih autobusa. Mi smo išli preko agencije Best Travel iz Zagreba. Za pretpostaviti je da ih je još nekolicina krenula ispred Lisinskog,  pošte u Branimirovoj i  drugih zagrebačkih turističkih polazišta, te su se nešto prije podne priključili su se tisućama autobusa na velikom turističkom autobusnom kolodvoru na Punta Sabbione.
U Punta Sabbioneputnike izašle iz autobusa s njemačkim, austrijskim , češkim, mađarskim, slovenskim… i naravno našim registracijama čekaju brodovi i odvoze turiste u raznim pravcima. Vožnja brodom se posebno plaća, za 12 eura po osobi većinu prvo voze do  Rive Schiavone, odakle počinje razgledanje Venecije. Krstarenje po laguni do otoka Lida, Murana, Buranaili Torcella košta 20 eura.
Schiavo je Slaven, a taj izraz Talijani često namjerno pogrdno miješaju sa schavo-ščavo, što znači rob. Riva Schiavione  iliti Slavenska obala je mjesto iskrcavanja  turista pristigli autobusom, a  onda su preko Punta Sabbionebrodom polako poput  mačke dok vrebaju brodom približavaju gradu i za to vrijeme traje najveća impresija Venecijomi lagunom oko nje.  Već kad se iskrcate čarolija se smanji.
Riva Schiavone kao što joj ime govori tako je nazvana jer su brojni  Slaveni, uglavnom Hrvati proteklih stoljeća doseljavali, poslovali i imali raznorazne druge veze s Mletcima i Mlečanima, kako su Hrvati nekada kazivali za Venecijance,  njihov grad i državu.
Venecija je stoljećima bila  jedan od hrvatskih glavnih gradova i nakon Talijana to čudo od grada najviše se tiče Hrvata. Beč, Pešta, Beograd su nam kao bivši glavni gradovi mnogo više u glavi nego Venecija, a iza  Venecije u mnogim našim obalnim gradovima ostali su brojni običaji, ali kao što mi ne mislimo na tu nekoliko stoljeća dugu državnu simbiozu  još više je zaboravljaju Mlečani, premda osim Slovenaca i Hrvata  pod svojom vlašću nisu imali nikoga drugog. Austrijanci imaju nekakve popuste za studente s područja bivše Austro-Ugarske, Srbi o Hrvatskoj često pišu kao da se ništa nije promijenilo, jedino  nikad nisam čuo da  Venecijanci imaju neke načine s kojim nas prepoznaju kao povijesne partnere, ne samo statiste na njihovoj  staroj povijesnoj pozornici punoj raskoši.
Znam za Jagodu Buić, a vjerojatno i danas u Veneciji žive i brojni drugi  Hrvati, ipak,  današnjiSchiavi u Veneciji su najbrojniji kao turisti,  posebno u vrijeme karnevala, kad se do Venecije može već za 250 kuna. Naravno, bez noćenja i s povratkom već u večernjim danima.

CARABINIERI ZA PJEŠAKE

Od Rive Schiavone, napravljene od istarskog kamena,  preko nekoliko manjih mostića dovode vas do Mosta uzdaha i Duždeve palače.Ponte dei Sospiri, kako se Most uzdaha kaže u originalu, izgrađen je u 17. stoljeću s namjenom povezivanja starog zatvora, smještenog u Duždevoj palači, i novog, odmah preko rijeke. Veliki engleski romantičar, Lord Byron, popularizirao je priču po kojoj bi šetnja tim mostom bila posljednji pogled na slobodu za mnoge zatvorenike koji su išli na pogubljenje te bi uzdisali gledajući posljednji put vanjski svijet. No, u vrijeme kad je most izgrađen, inkvizicija i smaknuća bili su već stvar prošlosti. Ipak, mnogi su proveli ostatak života u zatvoru i stoga ime mosta ne gubi na smislenosti.
Jedan od rijetkih zatvorenika koji je uspio pobjeći iz strogo čuvanog zatvora je slavni Venecijanac Giacomo Casanova. Zanimljivo je i da postoji nekoliko kopija Mosta uzdaha, od čega su najpoznatije one u dva slavna sveučilišna grada – Oxfordu i Cambridgeu.
Nedavno je Most uzdaha obnovljen jednako kao i dio Duždeve palače na koji se most naslanja. Vrijednost radova procjenjuje se na 2,8 milijuna eura, a pedantni izvođači izračunali su da je za restauraciju ukupno utrošeno 55.772 sati rada.
Na Mostu uzdaha te subote naišli smo na takvu gužvu, kao kad izlazite s masovno posjećenog koncerta ili utakmice. Na mostu su policajci koji reguliraju kretanje pješaka. Uglavnom su nas požurivali da dodatno ne zakrčujemo zakrčeni pješački promet na mostu.U vrijeme karnevala brojni posjetitelji imaju maske, posebno oni koji su dolazili iz suprotnog pravca. Uobičajene venecijanske maske koštaju od 10 eura.

STUPOVI NA PIAZZA SAN MARCO

Naša turistička voditeljica Tihana u zraku je držala žuti kišobran i on je kao neki periskop stršio iznad mase. Išao je pred nama i pokazivao nam je put, a  poslije Mosta uzdaha zaustavio se pored Trga svetog Marka. Na ulazu na taj najslavniji venecijanski trg stoje dva stupa, gledano s mora lijevom je kip zaštitnika grada, a na desnom venecijanski krilati lav, simbol Serenisime, odnosno Mletačke republike. Između tih stupova nekada su se odvijala javna smaknuća, pa kako reče naša voditeljica Tihana, pravi Venecijanci i danas paze da ne prolaze između ta dva stupa jer vjeruju da to donosi nesreću.
Poslušali smo je i zaobišli smo te stupove i zakoračili smo prema najvećem i najslavnijem venecijanskom trgu, na kojem te subote zbog brojnih turista golubovi bili na rezervnim položajima. Voditeljica nam reče da je bilatu kad se diglo more, pa je trg bio poplavljen,  vidjela je konobare kako turiste poslužuju u ronilačkim odijelima.Osim San Marca, svi ostali trgovi u Veneciji se, zbog manje veličine, ne zovu piazza nego campi. Oduvijek je smatran za središte Venecije jer su na njemu uredi mletačke republike, ali i sjedište nadbiskupije od 19. stoljeća. Također je mjesto održavanja mnogih venecijanskih festivala i jednako je popularan i danas. Trg potječe iz malenog otvorenog trga ispred stare Bazilike sv. Marka iz 9. stoljeća. God. 1177. uvećan je i dobio je današnji oblik, kada su zatrpani mala luka i kanal Batario, koji su do tada izolirali Duždevu palaču od trga. To je urađeno za povijesni sastanak pape Aleksandra III. i cara Fridrika I. Barbarosse.
Mletačka Republika svoj vrhunac dostigla je u 15. I 16. stoljeću, postojala je sve do Napoleonovih osvajanja, a kad je veliki imperator svojedobno došao u Veneciju zadivljen onim što je vidio na Trgu svetog Marka  rekao je  „da je to salon pod otvorenim nebom.“
Od Trga svetog Marca do Rialta išli smo pješice, gužvajući se kao u gradskom autobusu u vrijeme najveće gužve, tako bih opisao kretanje u uskim venecijanskim uličicama, posebno na čepovima gdje su se spajale kolone onih koji su se vraćali i nas koji smo išli prema Rialtu. Na samom Rialtu smo ponovno vidjeli  carabiniere kako reguliraju pješačenje turista.
Rialto je najpoznatiji most preko Canale Grande. Na mjestu današnjeg kamenog pješačkog mosta nekada je bilo nekoliko drvenih mostova. Venecija je kroz cijelu povijest bila koncentrirana oko otoka Rialto čije je ime nastalo od latinskog rivusaltus, a znači visoka obala. U 10. stoljeću na otoku se spontano razvila trgovina hranom – zalihama za brodove koji su odatle polazili na putovanja. Zato je 1264. godine izgrađen most koji je povezivao otok sa kopnom. Posljednji drveni most srušio se 1444. godine pod težinom velike grupe ljudi koja je promatrala svadbenu procesiju.  Sadašnji Rialto je izgrađen 1588. godine po nacrtu Antonia da Ponte čija je ideja mosta koji se sastoji od jednostavnog luka od kamena nadmašila prijedloge umjetnika kao što su Palladio i Michelangelo, koji predlagali klasične mostove s više lukova što se tadašnjoj mletačkoj vlasti nikako nije sviđalo jer bi to sprječavalo dinamičnu plovidbu najširim kanalom odnosno glavnom ulicom. Da Ponteov most je prizorišteShakespearove drameMletački trgovac, a pod mostom su zaista radili trgovci i kovači.  Sve do 1854. most je bio jedini način za prelazak kanala pješice. U zimskim  venecijanskim maglama prizorRialta izgleda izvanzemaljski.
PELJEŠENJE TURISTA
O Veneciji se više pisalo negoli o većini drugih gradova na svijetu. Francesco Petrarca ju je godine 1364. smatrao bogatom zlatom, ali još bogatijom slavom, Goethe je godine 1786. mislio da se taj grad ne može usporediti ni s jednim drugim, Ernst MoritzArndt zgražao se nad odvratnim pogledom i mirisom, Charles Dickens je sanjario o njoj godine 1844; stvarnost Venecije nadmašuje maštu i najdivljijeg zanesenjaka, a Thomas Mann je taj grad godine 1913. nazvao najnevjerojatnijim od svih gradova, ali u  svojoj slavnoj noveli „Smrt u Veneciji“ nije propustio naglasiti kako je već tada početkom prošlog stoljeća sve u Veneciji bilo podređeno pelješenju turista. Bez ikakvog obzira naplaćuju i ulazak u crkvu, uglavnom po 10 eura. Ne znam što bi Isus na to rekao,  Venecijanci kažu da ih održavanje mnogo košta, a znamenitosti se zbog turista brže troše.
Sve što želite kupiti u Veneciji, čak i tipične venecijanske suvenire,  na nekom mjestu možete dobiti povoljnije. Posebno u vrijeme karnevala. Gondola je jedan od zaštitnih znakova, za vožnju gondolom traže  100 eura, a gondolijeri su spremni pogađati se, tarifu za romatične parove znaju spustiti za dvadesetak eura, a u svoja plovila spremni su primiti i grupe od pet-šest ljudi od kojih uzmu po dvadesetak eura. Gondola najviše ih ima na Canale Grande, koji  je u obliku slova S  i između raskošnih palača zavija čak 4 kilometra.U vrijeme karnevala u gondolama se mogu vidjeti mnogi maskirani u tradicionalne venecijanske karnevalske kostime. Mnoge gradska uprava plaća da  šetaju gradom i voze se gondolama. Neki su vozeći se u gondolama  pjevali.
Početkom prošlog stoljeća Mussolini je zabranio karneval, obnovljen je tek 1979. I danas je jedan od najpoznatijih karnevala na svijetu.Priređuju se i raskošni balovi, a onaj glavni, veliki bal koji se svake godine događa u drugoj palači naziva se Duždev bal. Njemu mogu pristupiti samo ljudi s prikladnim baroknim kostimom kakav se ne može kupiti, za manje od tisuću eura. Zainteresirani za taj bal moraju znati korake qadrille i drugih stoljećima starih plesova te biti spremni izdvojiti 200 eura za ulaznicu.

Pravi Venecijancidrže da su ti maskirani balovi samo teške hedonističke perverzije, pa rijetko idu na takve balove. Tamo uglavnom dolaze stari njemački parovi koji se naslađuju nastranim orgijaškim idejama iz filma “Oči širom otvorene”.StenleyaKubrika. Stariji parovi češče se voze i gondolama nego mladi.

Uz  gondole u Veneciji su dio nešto modernije tradicije vapeoreti, koji su u gradu na vodi zamjena za  autobuse i tramvaje, te taxi gliseri, koje  me podsjećaju na filmove o Jamesu Bondu i IndianiJonesu.
Još do prije par dana, kad ni na  splitskim ulicama nije bilo rijetkost vidjeti čovjeka na skijama, po novinama mogle su se vidjeti fotografije na kojim  po venecijanskim kanalima plivaju debele ploče  leda kao po Dravi ili Dunavu.  Srećom tesubote nije bilo leda, voda  se u kanalima zelenila puna odsjaja suncakao da po površini plivaju krupni dijamanti.Rekli su nam da smo od dva sunčana zimska dana u Veneciji potrefili jedan.
Vaporeti i spomenuti  smeđi, kao od lamperije,  venecijanski taxi gliseri još nisu završili u suvenirima, mogu se kupiti samo gondole. Sad su hit gondole na solarnu energiju, ljuljaju se kao na uzburkanom moru bez baterija ili uključivanja u struju. Koštaju po 12 eura, a dvije vam prodaju za 20. Najjeftiniji statični primjerci  mogu  se dobiti već za po dvai pol eura. Svojim kćerima uzeo sam gondole, možda se jednog dana toga prisjete kao ja gondola koje sam kao dijete viđao po mnogim vitrinama uglavnom u naše krajeve pristiglih iz Trsta.
Roba ponuđena u dućanima i štandovima  kineske je  proizvodnje, čak i na mitskom Muranu prevladava staklo iz Kine.  Gino Mamuzzati čiju smo tvornicu posjetili rekao nam je da su na Muranu preostala još samo  četiri autentična proizvođača. Mi smo brodom pristali uz njegovu staklarnu koju je naslijedio od predaka predanih istom zanatu. Zbog stakla Murano je mnogo poznatiji od Burana, kojeg je kod nas najviše opisivao Predrag Matvejević u svojoj knjizi  „Neka druga Venecija“.Burano ima kanale kao i Murano jedino su mu kuće obojene različitim bojama.  Gotovo je nepoznato da i Burano ima kosi crkveni toranj. Nije nakrivljen kao onaj poznatiji u Pisi, ali dosta se nakrivio i to se posebno vidi kad se istoimenom gradiću na tom otoku približavate brodom. Priča o temeljima Venecije dobro je poznata, odavno se piše da propada i tone. Na sličnom tlu je izrađeno i naselje u Buranu, zato se taj toranj nagnuo i nagnut ostao. Na Buranu je sve jeftinije nego li u Veneciji ili Muranu, ali još je skuplje negoli u dućanima uz benzinske pumpe na autoputevima.

HRANA SLABA I SKUPA

Spavali smo u mjestu Lido De Jesolo u hotelu LeSoleil, s četiri zvjezdice. U Lido De Solu te večeri ispred svake zgrade bio je barem po jedan autobus. Za doručak smo imali švedski stol što je u Italiji rijetkost, uglavnom vam uz čaj i kavu ponude dječje radosti kakve smo imali nekada u JNA. U ovom hotelu nismo imali samo marmeladu i margarinčić. Prije toga u Veneciji znajući koliko su skupi restorani oko San Marca zašao sam u zonu gdje je daleko manje turista. Nažalost, nisam mogao naći jednu ošteriju, gdje sam jeo prošli put kad sam bio na karnevalu i svratio sam u jedan restorančić, u kom su uz špagete i pastu po devet eura nudili još samo lignje po šesnaest eura.  Mama je naručila penna rigate, kako u Italiji zovu makarone, makaronima  izgleda samo zovu u našim krajevima i to ne svim jer za njih u Istri kažu fuži. Ne želeći se osjećati kao u menzi nisam htio ni špagete ni makarone nego sam za 16 eura naručio lignje. Barem su mi više djelovale morski i dobio sam ravno pet kolutića prženih lignji i nekoliko komadića ponfrita. Ukupno ih ne bi bilo dovoljno ni za malu porciju ponfrita u McDonaldsu. Lignje petkom u našoj šljakerskoj menzi su banket za one u Veneciji. Zaista sam se neugodno iznenadio ne samo skromnim izborom jela nego još škrćim porcijama. Ni vino nije bilo jeftino, ali razdragalo mi je dušu, raspričalo me, pa mi nije bilo žao što smo tu skupa s kavama i jednom grapom istresli pedesetak eura.
Mislio sam da će sutrašnji ručak na Buranu biti bolji, voditeljica je već prije dogovorila grupnu posjetu „tri piata“  plus vino i kave“ za 20 eura po osobi. Počelo je odlično poslije Murana do doplovili smo do Mazzola otoka spojenog s Buranom. Pristali smo blizu  ošterije, kako nismo imali gdje pristati na obalu smo dospjeli preko drugog broda. I onda smo pojeli makarone, pa bijeli rižoto s nekim crvićima umjesto plodova  mora. I jednog i drugog dobili smo po šeflju, a onda za glavno jelo malo papalina sa sprženim škampićima ne većih od skakavaca. Meso od oklopa se nije moglo odvojiti, jeli smo u grupi i kad je netko pitao kako se jedu takvi kompletno sprženi škampići, a glasno sam  pretpostavio sam da se jedu takvi zajedno s oklopom,  jednako kao što se kod nas u komadu jedu pržene srdele zajedno s glavom. Dok sam objašnjavao već su došli po tanjur i odnijeli su ga ispred mene, kao što to biva u tim grupnim turističkim objedima kad vas hrane kao brojlere na peradarskim farmama. Poslije su nam mimo dogovora posebno naplatili kave. Pokazali su da na otoku Mazzolo  spojenim s Buranom prema turistima imaju isti odnos kao u Veneziji. Trebali smo ići i na otok Torccelo, ali nad Lagunom se već počeo spuštati mrak. Rekli su nam da se na taj otok ne može zbog radovai nitko se nije bunio jer su se mletački  mornari ponijeli kao mletački trgovci.
Veliki Danilo Kiš je u svojim savjetima mladim književnicima napisao da ne pišu o gradovima u koje su putovali turistički. No, što je Venecija, njen karneval, zajedno s otocima bez turizma. I kako o tome pisati ako nisi bio jedan od mnogih turista koji u veljači dođu u tu turističku meku. [/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_gallery type=”image_grid” interval=”3″ images=”8517,8518,8519,8520,8521,8522,8523″ onclick=”link_image” custom_links_target=”_self”][/vc_column][/vc_row]