U BIJELJINI PORED PET JEZERA I OSAM ZLATNIH KUPOLA

U BIJELJINI PORED PET JEZERA I OSAM ZLATNIH KUPOLA

14. kolovoza, 2021.

Na ulazu u Bijeljinu kolone vozila, gotovo velegradska gužva. To više nije grad čiji je glavni adut poljoprivreda na panonskoj plodnoj zemlji u okolici. Za vrijeme rata i u poraću u Bijeljinu se slile brojne izbjeglice, a oni koji su imali kapital dobro su ga oplodili. Mnogi od njih su izbjegli iz Sarajeva i većih gradova u Bosni, pa su uz kapital posjedovali i znanje u upravljanju većim poduzećima i javnim ustanova. Važno je napomenuti i odličan položaj Bijeljine, sva roba koja od rata na ovamo prolazila preko Koridora iz Srbije prema Banja Luci i obratno transportirana je preko Bijeljine, a Koridor je gospodarski najvažnija žila kuvavica srpske paradržave u BiH, Canalle Grande, a na tome Velikom Kanalu ako se dalje poslužimo mletačkim terminima Bijeljina bi bila Rialto

Napisao: Dražen Stjepandić

„Kako se ono zove tvoje selo?“, više puta sam priupitan pred ljudima.  Ako si iz Bosne to za mnoge u Zagrebu automatski unači da si seljak. „Bijeljina“, odgovarao sam, jer jedino tamo još imamo neku nekretninu, a zadnji puta taj što me to pitao nakon odgovora dohvatio se mobitela i izguglao pojam i iznenađen upitao zar Bijeljina ima preko sto tisuća stanovnika.“Kaj je to selo u Kini?“, čudio se velikom broju stanovnika, kao što su se primjerice moj Anđelak kad je prvi put bila čudila da je Bijeljina grad.

Eto koliko su neki upoznati s prilikama u susjednoj BiH, objektivno po geostrateškim, gospodarskim, folklornim  i kulturnim karakteristikama mekog trbuha Hrvatske.  A Bijeljina je od Zagreba udaljena svega 322 kilometra, bliže od Splita ili Dubrovnika, službeno ima koju tisuću duša manje od Mostra, Zenice ili Tuzle, a kažu da bi novi popis stnovništva tu situaciju mogao promijeniti.

Blizina Beograda 100 km i Novog Sada 85 km, te daleko veće naklonjenosti i orijentiranosti građana Bijeljine i okolice tim centrima još za vrijeme bivše države doprinjeli su da je u Zagrebu velikoj većini Bijeljina ostala ispod radara dobro znanoga poznatog susjedstva. Dolazi do omaglice, kao kad Amerikanacima navodite pojmove Slovenija, Slavonija i Slovačka, tako je mnogima u Hrvatskoj za razliku od Banja Luke nekakva Biljeljina  ima status ne oviše jasne kasabe.

Malo je poznato da je Bijeljina imala značajnog utjecaja u nastanku današnje Hrvatske. Prvo je Bogić Bogičević, član predsjedništva bivše SFRJ, Bijeljinac dao svoj presudni glas protiv vojne intervencije na Hrvatsku, zatim je izmjenu maraka za jugo dinare Zagreb u velikim količinama obavljao preko Bijeljine, a onda kad je doško do prekida prometa Koridorom, pošto im je bio ugrožen posao Bijeljinci su među bosanskim Srbima bili glavni zagovornici dogovora s Hrvatima, famoznog sastanka u Grazu 1992., kada je dogovoren pa Posavine i trasirano ono što će se dogoditi u Bljesku i Oluji 1995.

U Hrvatskoj je nešto više o Bijeljini bilo spomena početkom posljednjeg rata kada je zlogasni Arkan iz Srbije sa svojima krenuo u napad na Bosnu.

No, ima i onih kojima su Bijeljina i bijeljinske prilike izuzetno poznati posebice švercerima. I onima od nekada i ovima od danas.

Unatrag pedesetak godina

U Bosnu smo ušli na graničnom prijelazu u Bosanskom Šamcu, u sada srpskom dijelu BiH, a to odmah znači da uz putokaz za Banjaluku obvezno stoji i za Bijeljinu. Nitko nije tražio nikakve potvrde vezane za koronu. Poslije šetnje Šamcem i obilaska grobova predaka s očeve strane u Kornici izašli smo na nedaleki Koridor i preko Žabara, Obudovca, Pelagićeva, Krepšića, Ulica… ušli smo u Brčko. Glavni grad u istoimenom distriktu sada ima i zaobilaznicu, ali mi smo prošli kroz grad. Nekada je Bijeljina spadala pod kotar Brčko i nosila je BČ tablice, a danas je Brčko djeluje kao mala Bijeljina. Zadržao je stare odlike uglednije bosanske čaršije, život u Brčkom nije stao, ne spada u one djelove gdje Bosna djeluje nemoćno, ostavljeno i zaboravljeno, oskudno u svemu osim u bremenitosti. Brčko se općenito dobro nosi sa suvremenim životom, ali Bijeljina ga je u općem razvoju dobro prešišala, ulazak u Bijeljinu i za onoga tko mnogo zna o tim ravničarskim krajevima Bosne je veliko iznenađenje, posebice ako nije bio nekoliko posljednjih godina. Bijeljina je uz Banja Luku od svih gradova s ove strane Drine, pa do Alpi, doživjela najveći procvat, u zadnjih dvadesetak godina izgrađena je više nego u gotovo tisuću godina postojanja.

A sjećanje mi dopire unatrag pedesetak godina. Pamtim kad se kroz Brčko prema Bijeljini vozilo starom kaldrmom, pa onda makadamom. Moj otac je prvo imao fiću, vrata su se otvarala prema natrag, a ljeti kada bi pored nas prošlo vozilo, posebice teretno,  dizao bi se oblak prašine, pa su se brzo zatvarali prozori da se ne pogušimo u čestim  prašnjavim olujama. Bilo je tako sve do početka sedamdesetih, koju godinu kasnije između Brčkog i Bijeljine prošao je afalt. Sada se ta stara cesta ponegdje može vidjeti pored nove izgrađene posljednjih godina. Po staroj cesti vozilo se uz Savu, a novom cestom Sava se gotovo i ne vidi, tek ponegdje proviri kroz krošnje. Ne prolazi se više kroz Brezovo Polje gdje se nekada redovito stajalo na ribu ili drugu okrijepu, posebice ako se putovalo autobusom. Brezovo Polje je bilo više negoli Macola danas na putu prema obali, jer nečega bsličnog nije bilo.

Na ulazu u Bijeljinu kolone vozila, gotovo velegradska gužva. To više nije grad čiji je glavni adut poljoprivreda na panonskoj plodnoj zemlji u okolici. Za vrijeme rata i u poraću u Bijeljinu se slile brojne izbjeglice, a oni koji su imali kapital dobro su ga oplodili. Mnogi od njih su izbjegli iz Sarajeva i većih gradova u Bosni, pa su uz kapital posjedovali i znanje u upravljanju većim poduzećima i javnim ustanova. Važno je napomenuti i odličan položaj Bijeljine, sva roba koja od rata na ovamo prolazila preko Koridora iz Srbije prema Banja Luci i obratno transportirana je preko Bijeljine, a Koridor je gospodarski najvažnija žila kuvavica srpske paradržave u BiH, Canalle Grande, a na tome Velikom Kanalu ako se dalje poslužimo mletačkim terminima Bijeljina  bila bi Rialto.

U Brčkom sam rođen, a majka mi je iz Bijeljine, zato posjete djedu, baki, ujaku, ujni, teti i ostalim rođacima zadiru do najranijih sjećanja. Uglavnom smo dolazili i odlazili autom od fiće pa što smo sve kasnije imali. Ovaj put dovezao me brat u novom BMW-u sa slovom F na njemačkim tablicama. Prije par godina doputovao sam s golfom zagrebačkih registracija i nije bilo nikakvih problema jedino su mi pošto sam parkirao na glavnom trgu ispred džamije nakon par minuta za brisač stavili kaznu od 40 marka na ćirilici.

Mnoge školske praznike i ljetne i zimske provodio sam u Bijeljini. Kupali smo se na bazenu u Dvorovima, nedalekom selu, sada odavno predgrađu Bijeljine. Bijeljinu su do početka rata karakterizirale male obiteljske kućice s krovovima na četiri vode, nešto zgrada bilo je oko glavnog trga, sada su te male kućice rijetkost. Među njima su još naše tri u Račanskoj, jedine preostale nekretnine u Bosni, zarasle, jedva, ali ipak kroz iznikle krošnje vidljive, za razliku od kuća naših predaka u Kornici koje se od drveća uopće ne naziru, kao da je tamo gdje su mi svoj život proveli djed Ivo i baka Ana i izrodili stričeve i tete, oduvjek bila šuma. U Bijeljini u Račanskoj i okolnim ulicama sada su svuda tajkunare, stambeni blokovi, banke, škole… I na sve strane privatne benzinske pumpe, kao podsjećanje na vrijeme kad je gospodarska blokada Srbije bila strašan poguranac prema onome što je Bijeljina danas.

Obično nam je prva štacija katoličko groblje, malo ali uređeno. Trava pokošena. Svi oni koje smo nekada posjećivali, a oni nas dočekivali i ispračali sada su tu. Jedino pradjedove nisam poznavao. S nama je bratova kći njoj je tu čukundjed.  Groblje nije mrtvo, kako je to u jednoj svojoj pjesmi napisao veliki Silvije Strahimir Kranjčević, svojedobno nastavnik u Bijeljini, primjetili smo dva nova groba, nažalost, naši rođaci otac Ivica i sin Dražen Tuzlančić. Umrli jedan za drugim u zadnje dvije godine. Pokoj im duši.

Hrvata u Bijeljini nikada nije bilo mnogo, u postocima su odavno nisu ni u okvirima statističke pogreške, taman toliko da ne budete jedini. Na katoličkom groblju se može vidjeti da već dugo Hrvata u Bijeljini nije bilo mnogo. No, to ne znači da nekada u povijesti uvijek bilo tako.

Srebrenička banovina

Bijeljina kroz povijest imala sličnu sudbinu kao Sreberenica. Citiram podatke s wikipedije: „Popis kustodija bosanske vikarije od Bartula Pizanskog, nastao prije 1378. godine spominje Franjevački samostan u Bijeljini, među osam samostana u mačvanskoj kustodiji spominje samostan u Bijeljini (Biblina),[5] a 1389. spominje Locum de Bilina.[6] Spominje se i samostan Svete Marije u Polju, kao i u popisu 1514., bez točne ubikacije. Prema tome je Bijeljina prije osmanskog doba bila zasebna župa čije je sjedište bila crkva, odnosno samostan.[5] Bijeljina je grad u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, a prvi se put spominje 1446. godine. Od Zvornika je kroz Bijeljinu prolazila srednjovjekovna cesta koja je išla prema Mačvi, Mitrovici i Hoku. 14. stoljeću pripadaju trinaest stećaka, od kojih su dva dekorirana, a na četiri se nalaze fragmentarno čitljivi napisi. U zaselku Mitrovićima, selo Gornji Dragaljevac, tri su stećka na dva lokaliteta, od kojih jedan ukrašen motivima biljne stilizacije i prikazom životinje te je prenesen na zgradu dragaljevačke osnovne škole.[7] Bila je u sastavu Srebreničke banovine.[6]

Kraj je nastanjavalo katoličko hrvatsko pučanstvo. Ćiro Truhelka je istražujući povijesne spise našao da se Bijeljina prije turskih osvajanja zvala na hrvatskom Biljina, što navodi na zaključak da ovdje izvorno rabila ikavica, a da su ime promijenili ijekavski doseljenici u sadašnji naziv Bijeljina.[8] Starina ovdašnje ikavice izvorna je i u obližnjoj Vlasenici, kako nam indicira toponim lokaliteta Sikira. U povijesti se Bijeljina spominje još kao Bibtina, Belina, Biljena, Bjelina i Četvrtkovište (sjedište nahije 1533. godine), a ime Bijeljina ustalilo se u 17. st.[6] Osmanski popis zvorničkog sandžaka iz 1548. godine spominje se selo Bili Potok koje danas ne postoji, a onda je bilo u sastavu timara Murata, hatiba i imama u tvrđavi Srebreniku jedno selište (mezra) u korajskoj nahiji na kojem se nalazila „crkva Sv. Marije“. Danas postoji potok Bijela ili Bijela Rijeka čije korito je istočno od samog Koraja s njegove istočne strane. Sasvim je izvjesno da je u dolini tog potoka kod Koraja postojalo selo Bili Potok, u čijoj se blizini nalazila crkva, odnosno samostan „Sv. Marije“.[5] Do turskih osvajanja bijeljinski kraj crkveno pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajanja Bosne, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz samu Drinu, ali i sa srbijanske strane Drine. Iz toga vremena dokumentirani su crkve i samostani u SrebreniciZvoniku, Solima (kasnije osmanskog imena Tuzla), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, u samoj Bijeljini,[8] Bratuncu.[9] U tursko doba župa Bijeljina pripadala nahiji Koraj. Godine 1634. dokumenti ga spominju kao sjedište kadiluka,[7] sve u Zvorničkom sandžaku. S osmanskom vlašću Bijeljina i okolica gube katoličko pučanstvo iseljavanjem i progonom hrvatskog puka (1463. – 1878.), a konačni pad pod Osmanlije bio je 1512. Dokument iz 1623. godine, izvješće provincijala fra Marijana Pavlovića, tj. bosanskih franjevaca fra Jure iz Neretve i fra Pavla Papića, spominje župu Balatino koja pripada samostanu Olovo.[6] Bečki rat 1683.-99. ostavio je trag u iseljavanju katolika ali i pravoslavaca iz Bijeljine. Ljeta 1687. iz dunavsko-savskog međurječja Mitrovice, Rume, Iriga, Petrovaradina, Karlovaca te Rače, Moravića, Nimaca, Grgurevaca, Čerevića, Bonštara, Iloka i okolice, zatim Sotina i Vukovara, veliki broj muslimana zbog poraza osmanske države odlazi iz tih područja i naseljava pusta područja koja su napustili katolici i pravoslavci u Bosni, među ostalim i Bijeljine.[10]

Za razdoblja austrijske okupacije i u ratu 1876. godine, grad je iznimno nastradao. Spomen na srednjovjekovnu crkvu očuvao se u dijelu naselja zvanom Varoš (Janja) te u toponimu. Na Crkvištu, u selu Obrijež, istočno od groblja, bila je “madžarska” crkva. Vlasnik zemljišta Hadžibeg Hurembegović dopustio je da se zidovi te crkve sruše i kamen uzida u temelje nove pravoslavne crkve koja se gradila 1882. u Janji. Još i danas se može prepoznati zidove stare crkve. Imenik klera i župa za 1885. s podatcima iz 1884. spominje naselje Bjelinu s 484 katolika u župi Brčki. Iste godine odvaja se župa Bijeljina od župe Brčko, a zaštitnik župe bio je sv. Stjepan Kralj.[6] 1903., obnovljena je katolička župa u Zvorniku, odvajanjem nekih župa od bijeljinske župe.[11] 1914. je godine u Bijeljini sagrađena župna crkva Prečistog Srca Marijina.

Crkva postoji i danas i koliko sam mogao pročitati, a ne znam je li podatak točan to je jedina katolička crkva u B i H u kojoj iznad oltara ne piše:“Raduj se hrvatski narode, nego radujte se narodi“. Bijeljinski katolici osim Hrvata što se vidi po katoličkom groblju bili su Austro-Ugarska u malome.

Prema knjigama 1910. zapisano je u župi Bijeljina 1 616 katolika. U župi je 1937. bilo čak 2 400 katolika. Službeni popis iz 1959. bijeljinska župa imala je 800 katolika. Neposredno pred rat 1991. bilo je oko tog broja, a danas ih ima oko stotinjak Hrvata.

Navodi se da danas u Bijeljini živi i oko 90 Slovaka okupljenih oko Slovačke evangelističke crkve.[2] Bijeljinski Slovaci imaju Udruženje Slovaka “Juraj Janošik”. Doselili su nakon austro-ugarskog zaposjedanja i danas ovdje živi šesta generacija Slovaka. Listopada 2009. slovački evangelici posvetili su svoju crkvu, prvu i trenutno jedinu evangelističku crkvu u BiH.[3]

Nijemci u Bijeljinu u većem se broju doseljavaju tijekom 1885. Poslije Drugog svjetskog rata su mahom protjerani, otsali su tek rijetki. Na nekadašnja vremena u Semberskoj ravnici podsjeća nekadašnje njemačko Novo Selo.  Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici početkom studenoga 2014. proglasila je Novo Selo za nacionalni spomenik BiH, treći na području Bijeljine.

Kao što je u posljednjem ratu preko Bijeljine krenuo napad iz Srbije na Bosnu, tako je iz Bijeljine za Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska napala Srbiju, točnije susjednu Mačvu. To je događaj koji će presuditi Hrvati do danas postanu znatna manjina.

„Poslije pobjede na Ceru, srbijanske snage izbile su na Drinu i Savu. Po planu Vrhovnog zapovjedništva, radi preduhitrenja nove austro-ugarske ofenzive, savezničkih zahtjeva za ofenzivu radi rasterećenja ruskog fronta a prije svega radi ispunjenja svojih velikodržavnih planova, Srbija je razradila napadni plan. Austrijski general O. Potiorek je grupirao je 5. armiju (8. i 13. korpus, zapovjednika general L. Franka) na Savi i donjem toku Drine od Srijemske Mitrovice do sela Batara. Sa srbijanske strane, od ušća Drine do Lešnice, našle su se 2. armija – Moravska I, Kombinovana I, Timočka II, pod zapovjedništvom generala Stepana Stepanovića“, može se pročitati u Wikipediji.

U Drugom svjetskom ratu došla je pod NDH. Bila je sjedište kotarskoj oblasti Bijeljine, u velikoj župi Posavju. Vojno je bila pod nadležnošću 2. domobranskog zbora.“, također smo izguglali, uz napomenu da su tada u Bijeljini i ustaškoj vojsci većinu Hrvata predstavljali današnji Bošnjaci, oni koji su naseljevali pustu ravnicu protjerujući katolike nakon neuspjele opsade Beča i povlačenaja Turaka iz Slavonije i Mađarske.

Koliki je odnos u postocima Srba i Bošnjaka trenutno u Bijeljinji jedni druge osporavaju, oba naroda imaju svoje postotke. No, ima nešto specifičnije, Srbi i Bošnjaci u Bijeljini rijetko idu u iste lokale, nešto kao u Mostaru. U to sam se uvjerio za ranijih poslijeratnih dolazaka. Onih malih pečernjarnica i burekdžinica nema više kao nekada, u centru sam vidio samo s jednu s pitom ispod saća, potamanile ih pekarnice, a nekada kada bi stigli iz Zagreba obvezno bi svaki dan išli na ćevape ili burek ne obraćajući pozornost je li reklama na ćirilici ili jako rijetko na latinici. U ćevapdžinicama se moglo nešto i popiti, a kako su Bosanci neposredni i znatiželjni, odmah vas pitaju odakle ste i tako priča krene, svašta doznate.

Oko Bijeljine ima i nekoliko romskih sela.

Planinsko selo u ravnici

Današnja glavna turistička atrakcija Semberije je Etno selo Stanišići. Nalazi se na izlazu iz Bijeljine, prema Beogradu i Novom Sadu, na trećem kilometru prema Pavlovića mostu. Etno selo Stanišići osnovano je 2003. zahvaljujući inspiraciji i investiciji Borisa Stanišića. Više od nekoliko godina on je putovao po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima, koji će sačuvati predstavu o jednom vremenu i kulturi življenja sa kraja 19. i početka 20. stoljeća. Rezultat je autentično planinsko selo u sred semberske ravnice. Nešto mnogo atraktivnije nego Kusturičin Andrić grad pored Višegrada.

Dva puta smo dolazili u Etno selo Stanišići i svaki put je bio buking. To što to selo nema veze s ovim krajem nema previše utjecaja na masovne posjete. Na ogromnom asfaltiranom parkiralištu teško je bilo pronaći mjesto. A cijene kao u Hrvatskoj na moru u sezoni, neka jela kao morska bijela riba ili škampi su još skuplji. Ostat će mi u sjećanju najbolja teleća juha koju sam pojeo u životu. Ne znam kako su je skuhali, nije bistra nego smeđa kao zapržena. Nisam propustio naručiti ni sembersku salatu, kako moj bratić Dragan naziva salatu od kupusa. Bijeljina je poznata po proivodnji kupusa, osobno sam ga kiselio i tvrdim da je bolji od futoškog, a o ogulinskom ili varaždinskom zelju da ne govorim. Glavice zadržavaju tvrdoću gotovo sve dok ih ne iskoristite.

Između stolova u Stanišića selu domaćinski je šetao crni labud, crn baš kao iz one Balaševićeve pjesme. A kad spominjemo glazbu uz skadarlijske i starogradske, te evergreene Cuneta i Tozovca, mogu se ćuti Gabi, Arsen, Oliver, Kićo… Sjedili smo i na terasi u centru, na glavnom trgu odmah pored džamije. Veliki natpis na ćirilici „Kulturni centar“, pred brojnim stolovima djevojka pjeva, a neki mladić je prati na gitari, a na repertorau često su samo nešto mlađi hrvatski izvođači: „Tu noć kad si se udavala“, „Ginem“, „Tek je dvanaest sati“, hitovi Tonyja Cetinskog… Terasa kao i sve okolo prepuno mladih ljudi.

Bijeljina nema pravu rijeku, Sava i Drina, pa i njena pritoka Janja su dovoljno daleko. Wikipedija spominje riječicu Tavnu, ne znam je li to onaj neveliki kanal na putu prema Brčkom. Nekada se od ljetnih žega tražilo spasa na bazenu u Dvorovima, nisam upućen kako s kupanjem stoje danas, bazeni nisu više ono što su nekada bili, pa ni umjetna jezera,  zato me ne ćudi što je drugo jako dobro posjećeno mjesto u Bijeljini restoran „Pet jezera“. Ime napisano na ćirilici govori da se restoran nalazi na umjetnim jezerima i kanalima između njih. Stolovi pored vode ljeti su u Bijeljini aparati za štancanje love. A boravili smo u vrijeme godišnjih odmora kada se u Bijeljina i okolica puna auta sa njemačkim, austrijskim ili slovenskim pločicama. Bijeljinaca ima dosta po svijetu i u sveopćem blagostanju eto lova kapa i iz dijaspore.

Pet zlatnih kupola

„Pet jezera“ su površinski znatno manji od Stanićive replike srenjebosanskog sela, ali svejedno u Zagrebu nema tako velikog restorana. Možda onaj na ulazu u Maksimirku šumu i to samo za 1. maj donekle se može uspoređivati s prometom u pet „Pet jezera“. Jednako kao ni u Etno selu ni „Pet jezera“ nitko od osoblja ne nosi masku. Između stolova su zelenkasti kanali. Pred polazak, nakon dvije noći, na doručku u „Pet jezera“ bili smo s rođakom Draganom i njegovim sinom Dejanom. Prethodno smo posjetili njihov proizvodni pogon „Kondor“ u ravnici prema Novom Selu. Posao im ide dobro zapošljavaju preko stotinu djelatnika. Znači po prilici im svaki mjesec treba pedesetak tisuća eura samo za plaće. Proizvode i za talijansku „Diadoru“.

Iz „Pet jezera“ se pruža pogled na pet većih kupola i tri manje na crkvenim tornjevima u sklopu manastira Svete Petke. Pitam je li to sliči na zlato zaista zlato? Stiže potvrdan odgovor. Toranj pravoslavne crkve sa zlatnim krovom vidio sam u Wiesbadenu, gdje predstavlja jedan od simbola grada. Ta crkva je nastala iz tužne priče grofa Nassaua koje je izgubio voljenu ženu Elizabetu na rođenju njihovoga sina, njoj u čast od njezinog miraza dao je izgraditi tu crkvu sa zlatnim tornjevima. I naravno u Rimu, neke bazilike imaju zlatne stropove, a toliko zlato donijeli su Španjolci da okajaju svoje grijehe nad Indijancima u Južnoj Americi. Odkuda ovoliko zlato u Bijeljini ne znam, samo znam da će ove zlatne kupole pored pet jezera tek biti turistička atrakcija.

Poslije doručka ponovno smo posjetili tržnicu. Bijeljinska tržnica u centru je jedna od najljepših koje sam vidio. Štandovi prepuni raznih autohtonih proizvoda u prirodnom su hladu nanizani ispod starih krošnji, kao da ste na nekoj vrtnoj terasi u starom tradicionalnom restoranu. Kupio sam paprike po marku, kažu da je pove godine paprika dobro rodila i po selima na kućnom pragu na veliko može se dobiti za 60 pfeninga. Šljivovicu sam platio 7 maraka. Naišao sam na užički sir i kajmak, a tip što prodaje za plac netipično vagao je baš u gram. Uz to što škrtari još je spor, a iza leđa mu natpis apoteka na ćirilici. Primječujem kako se u vaganju ponaša ljekarnički, a on onda sve ponovo stavi na vagu da prekontrolira. Nisam mogao da ga malo ne bocnem.

„Oprostite molim vas možete li mi promjeniti tusću kuna?“, premda nemam tisuću kuna kod sebe, a on me gleda onako kako Srbi kažu „ne može da veruje“ što je čuo. „Ali znate ne bih ja da mi zamijenite svih tisuću kuna, nego bi da mi pesto vratite u kunama“. „Nemam, znate nije to kod nas popularno“, zamuckuje i znatno ubrzava vaganje.

A moj brat koji je dobro pazio da mu se ne omakne neka u Bijeljini nepodesna riječ promtno izražava negodovanje:“Je li tebe netko provocirao?“. Objašnjavam mu sam za kune već točio gorivo između Brčkog i Bijeljine, kupovao kupus od Bošnjaka kod Bugojna, plaćao pored Starog mosta u Mostaru, plaćao piće u selima oko Banja Luke, jedino mi nisu na teritoriju u BiH uzeli kune u Konzumu u Neumu. Kuna u Bosni nije provokacija i nije nepopularna kao što ova škrtica reće. A malo do umjereno mora biti „šege ba jarane“. Šaljiviji Srbin bi mi uzvratio: Može li da ti ostatak od tisuću kuna vratim u srpskim dinarima?“ ili „A zašto ne kupiš sav ovaj užički sir i kajmak pa dijeli po Zagrebu?“ T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code