TOPUSKO OD NEKADA VOJNE DO USKORO POLICIJSKE KRAJINE

TOPUSKO OD NEKADA VOJNE DO USKORO POLICIJSKE KRAJINE

13. srpnja, 2022.

 

8 i 9-V-1944. U ta dva dana lipnja održano je Treće zasjedanje ZAVNOH-a. Tada je odlučeno da se buduća Narodna Federativna Republika Hrvatska pripoji budućoj FNRJ, skupa s Zadrom, Rijekom i Istrom te tim krajevima obližnim otocima. Taj događaj uzima se kao temelj državnosti današnje Hrvatske. Premda su već godinu ranije 1943. nakon pada Italije Pavelić i ustaše poništili Rimske sporazume iz 1941. i prije njih Rapalski ugovor iz 1922. na kojem su se temeljili ono što se u još prevladavajućoj partizanskoj povijesti, ljevičarskoj mantri,  drži ustaškom prodajom Dalmacije, Zadra, Rijeke i Istre, a Rapalski ugovor potpisan od tadašnje vlada SHS 12. studenoga 1920. prije nego je i nastao Ustaški pokret

Uzgred, kada prozivaju zbog prodaje Dalmacije, Zadra, Rijeke, Istre i otoka i njihovim povratkom u okvire matice domovine potomci nekadašnjih revolucionara nikada ne govore što je bilo s Bokom kotorskom, Srijemom i Bačkom? Kako su ti krajevi pretežito nastanjeni hrvatskim življem završili izvan one i ove Avnojevsko-zavnohovske Hrvatske?

Napisao: Dražen Stjepandić

Od Zagreba do Topuskog može biti sedamdesetak kilometara ako se ide preko Lasinje, a preko Siska, Petrinje i Gline suprotno onome što se piše put iznosi 110 kilometara. Autobus Čazmatransa krenuo je u 11 i 30, a u najstarije hrvatsko lječilište  je stigao iza 14 sati. Poslije Gorice staje na svakoj autobusnoj stanici ako ima putnika za ući ili izaći. Poslije Siska uvijek je bilo razloga za zaustavljanje.

Iz Zagreba do Topuskog može se doći i direktnim autobusima preko Karlovca i Vojnića.

Osoba poslana iz lječilišta da mi pomogne oko prtljage predstavila se kao Ivica. U Topusko sam nakon operacije kuka krenuo na štakama i veliki problem bio mi je prebaciti jednu veću i dvije manje putne torbe do lječilišta. Torbu s laptopom nosih sam. U Topuskom nema taxija, a ja se ne smijem opteretiti s više od pet kilograma, pa mi je prebacivanje prtljage do prve terase pored autobusne stanice, udaljene desetak metara, već predstavljao problem. Prije polaska preko telefona su mi obećali da će nekoga poslati, ali po prispjeću u Topusko taj telefon je bio stalno zauzet. Poslije ugradnje umjetnog kuka preporučili su mi ne sjedati u osobno vozilo i zato dođoh autobusom. U Topuskom sam ostao tri tjedna i zato mi je prtljaga izgledala neadekvatna za osobu na štakama. U Zagrebu mi je prtljagu na sebe preuzeo, sve do polaznog perona Fićo, kako smo nekada u „Harahvatiju“ zvali Ivicu Filipovića, a po dolasku u Topusko prvo je jedan mladić videći me kako se na štakama sizifovski mućim s torbama velikodušno izašao iz drugoga autobusa i pomogao mi je prebaciti najveću torbu do prve terase, a naposljetku kada se linija na rececepciji u lječilištu oslobodila poslali su Ivicu, jedan u Zagrebu do kolodvora, a drugi Ivica pomože mi u Topuskom, odvezao je moju prtljagu autom do lječilišta, a meni je objasnio kako ću od asfaltirane autobusne stanice, bez perona, samo s jednom natkrivenom klupom kao na boljoj tramvajskoj stanici, doći do lječilišta.

„Izađeš na ulicu i vidjet ćeš spomenik partizana i samo pored partizana pa u koso do lječilišta…“ , usmjerio me Ivica dok sam mu obećavao platiti piće.

Stara kaldrma

I poslije sam često pored toga partizanskog spomenika ispijao bombice mahom prije ručka ili večere. „Spomenik ustanku naroda Hrvatske“, službeno mu je ime, autor je Vanja Radauš postavio ga je 1953. Takav monumentalni spomenik u ono vrijeme jasno je davao do znanja da je to bio partizanski kraj, a danas tako svjedoći o jednom ratu ništa više negoli neki zapušteni bunkeri na kraju gradova. Iza njega su hotel i lječilište, ispred fontana bez vodoskoka pretvorena u močvaricu i stara kaldrma. Zadnji put sam kaldrmu, ali ne tako dobro očuvanu, autentičnu, već ponovno postavljenu vidio oko staroga mosta u Mostaru.

Tko je autor monumentalne skulpture saznao sam od Miroslava Rusa poznatog hitmakera, autora hitova “Dabogda te voda odnijela“, „Stižu me sjećanja“,  „Još i danas zamiriše trešnja“… najpoznatijeg čovjeka porijeklom iz Topuskog. Znao sam da Rus u Topuskom ima kuću, svojedobno je bio angažiran na revitalizaciji ovog mjesta i toplica, pa konntaktirah, a na prvu ni on nije znao tko je autor spomenika, no, raspitao se kod nekog svog zemljaka iz Karlovca. Rus je izrazio čuđenje kako je stari partizanski spomenik preživio zadnji rat.

„Pretpostavljam da se minerima svidio“, uzvraćam mu. Na visokom od kamena sazidanom postamentu je mitraljezac sa šarcem na desnom ramenu. Mitraljezac u stilu Nikoletine Bursača ili Bate Živojinovića iz mnogih partizanskih filmova. S tim što je ovaj spomenik podignut prije nego je Nikoletina Bursač ušao u lektire, a Bata u partizanskim filmovima počeo iz mitraljeza rešetati kolone Švaba i domaćih izdajnika kako se to u vrijeme bivše Juge govorilo.

„Da moguće, da je spomenik one koji su rušili slične podsjećao na ono kako su se rušitelji zamišljali, pa su ga poštedjeli“, dobacio mi je Rus. Možemo svašta pretpostavljati, ali dinamit je Radauševog mitraljesca zaobišao, nije odletio u zrak kao Lječilišna restauracija izgrađena još u vrijeme bana Josipa Jelačića u  prvoj polovici pretprošlog stoljeća ili zgrada gdje u lipnju 1944. održan ZAVNOH i Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske.

Osim stare kaldrme, druge znamenitosti iz 19. stoljeća, od kada kruži legenda o lječilištu u Topuskom, više ne postoje. Rušenju onoga što davno izgradiše Austrijanci su podjednako doprinjeli i Hrvati i Srbi. Lječilišnu restauraciju u zrak su pri povlačenju iz Topuskog 1991. digle hrvatske snage, a zgradu ZAVNOH-a pobunjeni Srbi također pri odlasku iz ovog povješču bremenitog mjestašca. U oba slučaja tijekom Domovinskog rata te povijesne znamenitosti su poslužile kao skladišta municije, pa su minirane da municija ne bi neprijatelju dopala u posjed. Na burnu prošlost sada u ovim toplicama čiju su termalnu vodu koristili još stari Rimljani, a izgradnju današnjih lječilišnih zadatosti je nakan Napaleonskih ratova financirao austrijski car Franjo I, a gdje je austrijski monarh stao carskim novcem nastavio je tadašnji glinski pukovnik Josip pl.Jelačić.

Na pročelnoj strani postamenta pri dnu je prva reljefna ploča, prikazuje Vladimira Nazora s kapom partizankom, oko nazora su uklesani još neki partizani. Naslovni reljef ima i datume 8 i 9-V-1944. U ta dva dana lipnja održano je Treće zasjedanje ZAVNOH-a. Tada je odlučeno da se buduća Narodna Federativna Republika Hrvatska pripoji budućoj FNRJ, skupa s Zadrom, Rijekom i Istrom te tim krajevima obližnim otocima. Taj događaj uzima se kao temelj državnosti današnje Hrvatske. Premda su već godinu ranije 1943. nakon pada Italije Pavelić i ustaše poništili Rimske sporazume iz 1941. i prije njih Rapalski ugovor iz 1922. na kojem su se temeljili ono što se u još prevladavajućoj partizanskoj povijesti, ljevičarskoj mantri,  drži ustaškom prodajom Dalmacije, Zadra, Rijeke i Istre, a Rapalski ugovor potpisan od tadašnje vlada SHS 12. studenoga 1920. prije nego je i nastao Ustaški pokret.

„Rapalo, Rapalo-propalo“, govorio je nekada narod u Dalmaciji, ali povijest pišu pobjednici i danas tridesetak godina nakon proboja Berlinskog zida svaku takvu izrazitu netočnost grčevito nazivaju povijesnim revizionizmom.  Jednako kao što se očajnički pozivaju na to Treće zasjedanje ZAVNOH-a i sebi pripisuju najveće zasluge za nastanak sadašnje neovisne Republike Hrvatske, a upravo je u Topuskom u oba rata bilo jedno od većih krajiških pobunjeničkih uporišta protiv i one i ove znatno dulje samostalne Hrvatske.

Uzgred, kada prozivaju zbog prodaje Dalmacije, Zadra, Rijeke, Istre i otoka i njihovim povratkom u okvire matice domovine potomci nekadašnjih revolucionara nikada ne govore što je bilo s Bokom kotorskom, Srijemom i Bačkom? Kako su ti krajevi pretežito nastanjeni hrvatskim življem završili izvan one i ove Avnojevsko-zavnohovske Hrvatske?

Čemerna Čemernica

Na reljefu s lijeve strane su prikazani partizani kako pišu, slikaju, mjere i glume. Tim reljefom Vanja Radauš je htio prikazati održavanje Kongresa kulturnih radnika Hrvatske. Na tom mitskom kongresu partizana kulturnjaka i budućih socrealističkih i podobnih umjetnika Vanja Radauš je osobno sudjelovao. Poznata je fotografija dvojice partizana snimljena u lipnju 1944. a uz autora spomenika, kipara, slikara i pjesnika na snimci je i slavni skladatelj Ivo Tijardović. Kuću u kojoj je bio Kongres Kulturnih radnika Edo Murtić i Ćedo Prica su oslikali fresku, nažalost tijekom devedesetih i freska je odletjela u zrak.

Pozadinski reljef ispod mitraljesca dočarava i podsjeća na partizansku brigu za ranjenike. Obližnja Petrova gora je skrivala razvikanu, nikada otkrivenu partizansku bolnicu. Odlikovanu Ordenom narodnog heroja. I tamo je još munimentalniji partizanski spomenik autora Vojina Bakića. Ispod pozadinskog reljefa još je poloča sa sada slabo vidljivim slovima da je spomenik u Topuskom podigao Sabror Narodne Republike Hrvatske.

Četvrti reljef s lijeve strane pravokutno uzdužan kao i onaj paralelni dočarava  borbu naoružanih partizana s nenaoružanim ljudima također u šinjelima. Ti naoružani nisu samo goloruki već i gologlavi, nemaju nikakve kape ili šljemove. Nije jasno jesu li Nijemci ili domaće snage, a ovi s titovkama nisu slabije naoružani kako su nas nekada učili u školama, nego se jasno vidi da su ispružili puške, a neprijatelji u rukama ne suprostavlja ništa i mole milost. Reklo bi se da je to bio kasniji odnos partizana prema poraženim snagama, a zbog toga su mnogi partizani kasnije imali noćne more.  Sam veliki umjetnik Vanja Radauš je 1975. počinio samoubojstvo, što njegova udova demantirala.

Za boravka u Topuskom javio sam se i profesoru Ivanu Aralici, od njega saznah  kako je u Topuskom uvaženi akademik napisao svoj roman „Četverored“ i spomenuo mi je logor gdje su mještani Topuskog poslije rata imali pravo ulaziti i osobno se obraćunavati s pripadnicima poraženih snaga. Slobodno ih po želji prebijati, što je bio tek blaži slučaj postupanja s logorašima. O tome smo na portalu Tjedno objavljivali nekoliko tekstova našeg urednika, novinarskog doajena, prvog urednika Ivi Pukaniću u Velikogoričkom listu, istaknutog člana „Hrvatskog domobrana“ u Sisku, gospodina Josipa Frkovića od kojih citiramo onaj naslovljen „Čemer u Gornjoj Čemernici“. Gornja i Donja Čemernica su sela nadomak Topuskog.

„Gdje su ubijani i gdje su im posljednja počivališta bez imena i križa, teško je odgonetnuti. Po nekim sjećanjima, istina, ostalo je zabilježeno da je na masovnim grobnicama protokom mirnodopskoga vremena bivša poljoprivredna zadruga bila podigla plantaže malina za sokove. Slušajući tu verziju, autor ovih redaka s nelagodom se prisjetio kazivanja jednoga slušatelja Hrvatskoga radija. Ustvrdio je u kontakt-emisiji da od trenutka kad je saznao da se pod desecima stasalih i plodnih oraha nalaze masovne grobnice više nikad plod nije stavio u usta“

U blizini logora i grobnica hrvatskih drugoratnih branitelja, sa prolazila je trasa „Ćire“, odnosno uništene (od SDP-ovih moćnika opljačkane) pruge Caprag- Karlovac, Pored logora je bilo tri stratišta i pretpostavlja se da je u poraću mućeno i ubijeno od četiri do dvanaest tisuća ljudi.

Lane i šojka kreštavica

Inače Topusko izgleda kao jedan ogromni park, poseban biser je perivoj Opatovina, s pročeljem ostataka srednjovjekovne crkvice. Sada je u skelema postavljenim nakon potresa. Lječilište u potresu nije posebno stradalo, a za razliku od obližnje Gline ili Petrinje sredstvima EU brojne prostorije su ušminkane i podmlađene. Na prijašnje stanje podsjećaju tek pokoja još nezamjenjena i ne prebojana vrata brojnih dvokrevetnih i trokrevetnih soba.

Gradić je okružen gustim šumama, a iz šuma dopiru glasanja kao da šetate pored Zoološkog vrta u Maksimiru. Mene je posebno zainteresirala šojka kreštavica. Danima sam se raspitivao koja je to ptica? Ljudi u lječilištu pristigli sa zagrebačkog, karlovačkog i sisačkog područja, nakon višemjesečnih čekanja, uglavnom nisu znali, ali pronašao sam njeno glasanje na internetu. Šojka kreštalica je jedna vrsta svrake, samo što umjesto crnih ima pretežito plava pera. Veliki uspjeh je postigao film “Šojka rugalica”.

Sjedeći pored partizanskog spomenika mogu se vidjeti kako na vrhove stabla na vrhu šume iza sjeverne sjenovite strane lječilišta u svoja gnijezda slijeću jastrebovi.  Šume se protežu i preko bosanske granice i prepune su divljači, posebice srna, hrvatskih policajaca i migranta.

U kafiću u lječilištu nazvanom po Sofiji Jelačić za šankom vidio sam jednog policajca s lanetom u naručju. Svi su se željeli slikati s njim i lanetom. A lane, pjegavo po leđima, pravi Bambi malo veći od mačke. Ne znam kako mu je završila majka, ali odmah sam se sjetio jednog tugaljivog narodnjaka. Pjesma u refrenu pjeva:“ Malo lane, malo lane, oizgubilo majku/ ubiše je lovci na proplanku…“ Nekada davno na lokalnim radijskim postajama često je bila prisutna u željama i pozdravima.

Cinik u meni je pomislio da dobro naoružani hrvatski policajci ne love samo migrante.

Hrvatski policajci su skupa s nama pridošlim na liječenje bili su na doručku, ručku, većeri i bazenima. Imali su svoj dio gdje su sjedili na objedima. Mi pacijenti, socijalci, kako su nas zvale pojedine poslužavateljice, pristigli preko HZZO-a i oni koji si sami plaćaju boravak od 230 kuna za noćenje, puni pansion i terapije bili smo na drugoj strani ogromnog restorana. Mi socijalni i ovi što plaćaju bili smo razdvojeni prolazom između stolova. Mi smo za večeru ponekad dobivali jabuku ili naranču, a oni stalno.

Dugi natkriveni i ostakljeni prolaz gdje se nalazi taj lokal nazvan po Sofiji Jelačić iznad šanka ima izložbu portreta znamenitih ličnosti iz 19. stoljeća. Svi su oni jednako kao ban i banica nekda dolazili u Topusko na liječenje i oporavak. Nema tko nije bio od znamenitih povijesnih osoba kao Janko Drašković, Ljudevit Gaj, ban Mažuranić… Do književnih velikana 19. stoljeća poput Josipa Eugena Kumičića, Ante Kovačića…

Kao što portreti iznad šanka spajaju epohe, tako taj pasaž spaja lječilište i hotel Top terme Toplice. Brojni policajci spavaju u hotelu.

Najavljuje se Schengen, pa će ih uskoro u Topuskom i okolici biti još više policije. Najstarije toplice u Hrvatskoj ponovno će biti u vojnoj ili bolje reći policijskoj krajini ovoga vremena. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code