ANEGDOTE O JANKU BUČARU

MENI OTVOREN RASPORAK, A NJIMA VIRI IZ OČIJU

20. siječnja, 2016.

Piše: Janko Bučar

Na kavi sa Želimirom Kosovićem u veselom razgovoru oko novog Kerempuha, dođe konobarica i pogledavši u moj fascikl na stolcu pored mene, upita nas:
– Izvolite. Što želite naručiti?
– I kako Vam se sviđa moj fascikl?
– Umorna sam, pa gledam, da se odmorim.
– Onda gledajte i slušajte nas dvojicu – dobacim.

Pri plaćanju računa od 15 kuna rečem konobarici:
– Zaokružujem na 17 kuna – dajući joj 20 kuna.
Kad je došla s vraćanjem ostatka novca, upitam konobaricu:
– I koliko ste mi donijeli?
– Tri – odgovori ona.
– Drago mi je da ste me dobro razumjeli, za svakog od nas po kunu, te podijelim svakome kunu.

U dolasku na kavu s Damirom Bradarićem u Zagorki pozdravim sve i upitam:
– I kako ste?
– Dobro – odgovore gotovo svi u jedan glas.
Mara upita:
– A kako ste vi?
– Mi smo isto dobro, a Vi gospodine Bradarić.
– Pogledajte, kako je Janko lijepo odgojen! Sam sebi govori vi! – odgovori Damir.
– Kada to govorim i svima vama zajedno, zašto ne bi i sebi samome – uzvratim.

Dok sam kupovao slikovnicu Prijatelji životinja na kiosku Tiska, upitam prodavačicu:
– I koliko stoji primjerak?
– 10 kuna – odgovori ona.
Pri davanju novčanice od 10 kuna, dobacim joj:
– Bude li dovoljno za Vas ova vrijedna i zato samo jedna životinjica!

U susretu na Dolcu s Dadom Kovačevićem i Žarkom Bobincem, upitam ih:
– Želite li nešto popiti?
Gospođa to odbije jer je već popila jedno piće, a Dado reče:
– Ja bih pivo od tri deci!
– I ja bih tri deci piva – naruči Žarko.
– A vi? – upita me konobarica.
– Ja bih isto! Molim Vas devet deci piva, ali ne za svakoga – zaključim.
Nakon Dade Kovačevića i ja sam morao otići na zahod. U povratku primijetim:
– I opet je gostioničar na dobitku. Ispustio sam više tekućine, no što sam unio u sebe!

Na izložbi karikatura Hrvatskog društva karikaturista u suradnji s organizatorima manifestacije „Ljeto na Štrosu“ gdje su petero karikaturista crtali besplatno goste u postavljanju izložbe Milan Lekić upita jednog djelatnika koji je radio na obnovi susjedne zgrade:
– Hoće li miješalica stalno raditi?
– Ne. Mi smo ovdje samo do 13.00 sati – odgovori djelatnik.
– Izvrsno. Kao da smo se dogovorili. I mi smo samo do 13,00 sati – dobacim.

Razgovarajući o znojenju zbog velike vrućine, jedan od nazočnih karikaturista pokaže na mene:
– Janko tu nema problema. On stalno smrdi!
– Točno, jer želim svuda ostaviti trag – uzvratim.

U Hrvatskoj poštanskoj banci našao sam se s Marijanom Majstorovićem, te zajedno čekao dok je on došao na red obaviti posao s poslovnom bankaricom. Jedna stranka upita Majstorovića:
– Jeste li vi broj 12?
– Jesam, ali ja čekam svoju bankaricu – odgovori Marijan.
– A ja sam 17…, mi je godina tek – dobacim.

U Hrvatskom društvu karikaturista Milan Lekić nas je počastio s pivom, po koje sam otišao zajedno s Josipom Minksom. Pozdravimo prodavačice, i upitamo:
– Ima li ovdje nešto za nas?
– Sve je za vas što želite! – odgovori blagajnica.
– A što mislite na što smo najprije pomislili? – upitam.
U dolasku na blagajnu gdje su u košarici bila različita piva, kao rezano, ožujsko i bezalkoholno, blagajnica primijeti to i reče Minksu:
– Ovo bezalkoholno je za Vas!
– Ne ja sam žedan, a kolega koji nas časti vozi auto – odgovori Minks.
Blagajnica nas upita:
– Imate li karticu za bodove?
– Imam ja onu plavu kao plavi iz Maksimira, ali svjestan sam da je prvenstvo gotovo, ali dajte mi bodove za sljedeću sezonu ili europsku ligu – odgovorim pružajući karticu.
Pri plaćanju mojih stvari rečem blagajnici:
– Molim vas nemojte mene jako oderati! Derite se koliko želite, samo me nemojte oderati.
Kad mi je rekla iznos računa za mlijeko, jogurte i kruh od 21 kune, dam joj novčanicu od 100 kuna, a ona upita:
– Imate li jednu kunu?
– Josipe, imaš li ti? – zamolim Minksa, pa se okrenem prema gospođi u redu do nas:
– Evo, gospođa sigurno ima!
– Znate, da ste zaslužili zbog nasmijavanja. Evo izvolite jednu kunu – reče gospođa dajući jednu kunu blagajnici.
– A vi ste radi ljubaznosti zaslužili, da vam rečem veliko hvala, vrijedno više od jedne kune – uzvratim.

Kako je blagajnica pitala dva dečkića s mamom, u koji razred idu i koliko im je godina, jedan odgovori:
– Ja idem u drugi razred, a on će sada u prvi.
– Budeš mu pomogao? – reče blagajnica.
Na to se uključim, riječima:
– Molim te, pomogni mu polizati njegov sladoled!

U razgovoru o godinama života, Josip Minks reče svoje godine:
– Ja sam blizu 70!
Na to se oglasi konobarica:
– Pa toliko nemate ni vas dvojica. pa nastavi: – Uvijek je dobro malo nadodati!
Na to odgovorim pri plaćanju, računa od 22 kune:
– Ali meni nemojte nadodati. Meni barem malo oduzmite!
Kad sam joj dao 20 kuna, upitam:
– Je li to dosta?
– Trebate još nadodati?
– Vi samo želite nadodavati. Zar 20 nije dostatno? – primijetim.
– Ali ljepše zvuči 22 – uzvrati konobarica.
Na kraju ipak izvadim još pet kuna, te rečem za Vas dvije kune, a meni jednu. Vidite Vama dvostruko više nego meni.

Na sastajući se sa Zlatkom i Vladom Šimencom kupio sam za objed jedan komad pice. Upitam prodavačicu:
– I koliko sam dužan?
– 8 i 90 – odgovori ona.
– Znači, ako sam ja dobro naučio zbrajati 98 – uzvratim.
U odlasku pozdravim je i zahvalim se riječima:
– Hvala, a posebice za osmijeh!
– Ja se uvijek smijem – odgovori prodavačica.
– Drago mi je, ali meni se baš svi ne smiju – zaključim.

Na kavi sa Zlatkom i Vladom Šemencom zatekao sam ih obojicu za praznim stolom. Vlado me upita:
– Što ćeš ti popiti?
– Pa sito što i vas dvojica – odgovorim pokazujući kružeći rukama po praznom stolu.

Na kraju sam naručio kapučino s više mlijeka, nešto kao bijela kava i kad mi je konobar donio kapučino prelijem ga u čašu s vodom i začuđenom konobaru rečem:
– Znam si i ja napraviti bijelu kavu, a ostalo mi je i kapučina.
– Ovo još nisam vidio – s uzdahom reče konobar.
– Niti, ja a niti nećete više nikad vidjeti, jer se ja ne ponavljam – zaključim.

U razgovoru o politici i prosvjedima branitelja pred Ministarstvom hrvatskih branitelja s Nikolom Uremovićem, Nikola primijeti:
– To su sve igre!
– Nisu to igre. To su ozbiljne stvari prema neozbiljnoj, nestručnoj, neodgovornoj vlasti. – odgovorim.
– Ali, nju smo mi izabrali – nastavi Nikola Uremović.
– Jesmo, ali prosvjed je jedno od temeljnih prava u demokraciji, a posebice ako si u pravu, kao u ovom slučaju, a izabrana vlast se nema pravo tako ponašati prema narodu i državi koju su prije svih ti ljudi stvorili, a oni su bili protiv njezina stvaranja . odgovorim.

Nazove me Nikola Uremović i reče:
– Zvao me Željko Uremović i bio je na vratima Purgera, ali te nije vidio.
– Vidio sam ga na vratima. Što nisi došao i ugurao ga unutra – uzvratim.

U dolasku na susret s Nikolom Uremovićem, on mi nakon pozdrava reče:
– Zatvori si rasporak. Otvoreno ti je.
– Pa danas je radni dan – uzvratim, pa nastavim: Sada mi je jasno zašto me nekoliko žena milo pogledalo, ali pravo u lice i posebice oči!
– Možda ti je virio van – dobaci Nikola.
– A možda njima iz očiju – zaključim.

U dolasku na kavu s Nikolom Uremovićem, prođemo pored Ljube Galeza kojeg pozdravim i čestitam sretnu Novu godinu, a on reče:
– Pa već je prošlo pola mjeseca ove godine:
– Dobro, onda ti sretna 2016. – uzvratim.T