AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

MARKU VESELICI ULICOM, TRGOM ILI PARKOM TREBA REĆI HVALA

22. veljače, 2017.

Veselica je simbol borbe protiv komunizma. Osudili su ga (drugi put) 1980., nakon smrti Tita, čak na 11 godina teške robije (!) samo i iz razloga što je dao intervju zapadnonjemačkom časopisu „Der Spiegel“! Što, poglavito mladi, znaju o tom olovnom vremenu? U Zagrebu i dalje postoji Trg maršala Tita, a nema ni jednog trga ili ulice koji bi nosio naziv po onima koje je ovaj poslijeratni zločinac proganjao, recimo, sedamdesetih godina

Napisao: Mladen Pavković

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) predlaže da se po imenu hrvatskog Mandele dr.sc. Marka Veselice (9. siječnja 1936.- 17. veljače 2017.) u Gradu Zagrebu nazove jedna ulica, trg ili park. Riječ je o povijesno nezaobilaznoj ličnosti, žrtvi komunističkog terora, koji se čitav život borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, i koji je na kraju krajeva, za svoje ideale, najljepše godine svoga života proveo u najstrašnijim logorima Josipa Broza Tita, od Lepoglave do Stare Gradiške. U vrijeme njegova života, čini se, nismo ga dovoljno nagradili (možda ni poznavali!), pa je red da mu sada, kad ga na žalost više nema među živima, i na takav način kažemo – hvala, tim prije što iza ove legende novije hrvatske povijesti mora ostati neki trag. Ukoliko se nešto takvoga ili slično uskoro ne dogodi, ime Marka Veselice moglo bi relativno brzo pasti u zaborav, kao što se svakim danom sve više zaboravljaju činjenice i povijesni dani od početka srbijanske i ine agresije.

Jedna u nizu nepreglednih žrtava

Veselica je simbol borbe protiv komunizma. Osudili su ga (drugi put) 1980., nakon smrti Tita, čak na 11 godina teške robije (!) samo i iz razloga što je dao intervju zapadnonjemačkom časopisu „Der Spiegel“! Što, poglavito mladi, znaju o tom olovnom vremenu? U Zagrebu i dalje postoji Trg maršala Tita, a nema ni jednog trga ili ulice koji bi nosio naziv po onima koje je ovaj poslijeratni zločinac proganjao, recimo, sedamdesetih godina. Taj veliki hrvatski rodoljub nije mogao čak ništa znanstveno i javno objavljivati i na bilo koji način se pojavljivati u javnosti, od 1972. do 1990. Stoga, danas dok se sjećamo ovog iznimnog čovjeka među ostalim se moramo zapitati: gdje su i što rade njegovi progonitelji? A Veselica je bio samo jedna u nepreglednom nizu komunističkih žrtava, prije svega, „Hrvatskog proljeća“. Malo je ako mu kažemo jednostavno „hvala“. Njegov lik i djelo mora i treba biti nezaboravno u hrvatskoj povijesti, tim prije što taj čovjek nikada nije pružao ruke da bi grabio, već da bi podao ljubav.

Oni koji odlučuju o nazivima ulica, trgova, pa i istaknutih državnih ustanova već sutra moraju iznaći način (prijedlog) da se ime Marka Veselice nikada ne izbriše, kao što je to slučaj i s nekim drugim hrvatskim velikanima, pa i Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata za koje više nitko, na žalost, ne zna ni tko su ni što su!

Branitelji i tajkuni

E, moji branitelji. Gdje ste bili dok su drugi na početku stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države zarađivali prve milijune eura? Evo, jedan dnevni list (Jutarnji list, 19. veljače) među ostalim veliča Željka Keruma, koji će se ponovno kandidirati za gradonačelnika Grada Splita. To je isti onaj koji je jednom izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, a gotovo nikada nije došao ni na jednu sjednicu. Sada Kerum izjavljuje: „Dušobrižnicima koji pišu da sam propao reći ću da imam 50 milijuna kuna godišnje samo od najma. To zaradim na godinu a da baš ništa ne moram raditi!“.

Oni koji su mjesece i godine proveli na prvim crtama obrane, u nadi da će i njima sutra biti bolje, kažu ipak nešto drugačije, ali sa tim svojim izjavama ne mogu ni u jedne novine. Naime, od njih se u kuloarima može čuti: „Otkako sam se vratio iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ne mogu dobiti nikakvo zaposlenje, baš kao ni moji najbliži, skupljam plastične boce i preživljavam od prvog do prvog!“

Oko tri tisuće hrvatskih branitelja ovakvo stanje u Republici Hrvatskoj dosad na žalost nije moglo izdržati. Ubili su se! Na najstrašnije načine. Nisu, među ostalim, mogli gledati kako su se neki obogatili dok su oni krvarili i ginuli.

Gdje je i kada Kerum zaradio prvi milijun eura? I to sve po zakonu!? Jedan drugi hrvatski tajkun Emil Tedeschi, koji danas želi kupiti ni manje ni više nego Podravku javno je nema tome dugo otkrio i tu tajnu. Prvi milijun eura, rekao je, zaradio je 1991. prodajući – žvakače! Svaka mu čast. Dok su padale granate i svirale uzbune on je hrabro obilazio trgovine i prodavao ovaj tada „iznimno traženi“ proizvod! Tko bi rekao da se i na gumama za žvakanje može toliko zaraditi da se bez problema tim i takvim novcima može, kao od šale, kupiti i Podravka, koja je teškim radničkim žuljevima stvarana desetljećima.

Od tih tajkuna bolje bi bilo da smo čuli da su neki milijun eura darovali u humanitarne svrhe, recimo za obitelji onih koji su se radi tih i takvih objesili, prerezali vrat motornom pilom, bacili se sa sedmog kata, zapalili, ili su si nož zabili u srce!

Već smo inače ranije predlagali da Hrvatska dobije i prvi – Registar tajkuna! Međutim, tim i takvima nikada dosta. Sad kad su se obogatili (dok su drugi ginuli) još im nedostaje i politička moć. Malo po malo i to će dobiti. I dobivaju. Naime, ljudi (da ti pamet stane) radije glasuju za takve nego za one koji su im krvlju ostvarili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Pa, kad je tako, a jeste, onda kerumi i tedeschi naprijed, ostali – stoj!

Bolje nismo ni zaslužili. T