LIJEVI I DESNI MOGU BITI VOL I KONJ

LIJEVI I DESNI MOGU BITI VOL I KONJ

3. travnja, 2015.

LIJEVI I DESNI MOGU BITI VOL I KONJ

Piše: Janko Bučar

U dolasku na susret s Marijanom Majstorovićem kod Hrvatskih ratnih veterana naišao sam na poznato društvo pet- šest umjetnika, slike i riječi. Jedan od njih reče:

– Sada neće pasti runda!

– Drago mi je da niste žedni – uzvratim.

Na to se oglasi književni i likovni kritičar:

– A jedan dio honorara bi mogao pasti, za iduću knjigu?

– Pa, mogao bi, ali mu se ne da pasti. Još je mali, pa čeka da naraste – odgovorim.

Na kavi sa Slavomirom Nikolićem, on mi reče:

– S kim si takav si?

Na to mu odgovorim:

– Mene su neki ljudi pitali: Janko, zašto se ti družiš s različitim ljudima, među kojima ima i pijanaca, prosjaka, budala…, a odgovorio sam im:

– Zato što nisam isti kao oni.

Na to upitam kolegicu Vesnu Dvoržak:

– Je li Nikolić isti kao ja ili sam ja isti kao on?

– Vas dva ste potpuno različiti – odgovori Vesna.

– Jesi li čuo, kako smo nas dva isti jer se ti družiš sa mnom, a ja s tobom.

– Ali, ti si isti kao ti – odgovori Nikolić.

– Jer se sa sobom uopće ne družim – zaključim.

Kad mi je Slavomir Nikolić po tko zna koji puta rekao da sam lijevi, te mi je mozak otišao skroz u lijevo, odgovorim mu:

– Nisam ja ni lijevi ni desni. Ja sam čovjek, a lijevi i desni može biti vol i…

– I konj – nadoda Nikolić.

.- Tako je! I crveni bik je lijevi, a crni bik je desni, ali može i obrnuto, jer razlike nema- zaključim.

Ujutro u dolasku na posao s Branimirom Pelcom pored nas je prošao jedan dvonožac koji je veoma glasno ispustio vjetrove. Kad nas je prestigao i krenuo preko semafora, pozdravim se s Branimirom i krenem lijevo drugim putom od inače uobičajenim. Na to mi reče Branimir:

– Idi još ovdje sa mnom.

– Ne hvala. Ne slijedim seronje – odgovorim veoma glasno na što se dvonožac okrenuo.

U šetnji s Branimirom Pelcom, nakon što se nismo vidjeli nekoliko dana, upitam Branimira

– I gdje si bio ovih dana?

– Bio sam u prirodi. Malo sam radio. Popravljao prirodu – odgovori Pelc, pa upita

– A ti?

– A ja sam radio uzaludan posao. Popravljao sam društvo!

Na susretu s Branimirom Pelcom i Zdravkom Kocijančićem u kafiću Bogadi, dođe konobarica i upita:

– Što ćete popiti?

– Jednu kavu – naruči Branimir Pelc.

– Ja bih gusti sok od marelice – reče Zdravko Kocijančić.

– Ali, s ledom – dobaci Zdravko.

– A vi? – upita me konobarica.

– A ja bih rado popio kapučino s Ledom, ako ste Vi Leda! – zaključim.

Na odlasku pozdravim konobaricu riječima:

– Leda, doviđenja! Ne srdite se na mene!

– Nikako. Baš ste me otopili – uzvrati konobarica.

Na kavi s Milicom Martinec u Ritmu grada, došla je do stola konobarica Dora, kojoj se predstavim kao član Ritma grada. Ona me zatraži iskaznicu, koju sam tražio nekoliko minuta, ali nisam mogao naći, pa sam odustao riječima:

– Dobro, ako ju nađem, javiti ću vam preko Facebooka!

– Kako to mislite?

– Pa tako ću i platiti! Valjda ste vidjeli moj novčanik!

Kad sam ju konačno našao potrčao sam za odlazećom Dorom, pa joj pružajući karticu kažem:

– Ali, nije produžena registracija?

– Zašto niste produžili registraciju? – upita me Dora.

– Jer mi nitko nije htio platiti za produženje ugovora – dobacim.

Pri odlasku i plaćanju kazao sam Dori, dajući tri kune napojnice:

– Dvije kune za Vas i jedna za kolegu! I zahvaljujem Dori i želim puno uspjeha na festivalu za pjesmu Eurovizije!

U dolasku u kladionicu rečem prodavačici:

– Ako je Hrvatska počela svoj susret protiv onih molim Vas, ubacite ovaj broj koji je tu napisan.

– Da, počela je – reče prodavačica.

– A koliki je rezultat – Hrvatska vodi 1:0 – odgovori prodavačica.

– Onda je dobro, tu sam na dobitku, a ovdje možda – odgovorim.

Kod Hrvatskih ratnih veterana sreo sam Antu Matića koji je sjedio s Krešimirom Čepom, kojem sam darovao netom objavljenu knjigu “Molba nad molbama”. Kad sam napisao posvetu, Ante reče:

– Ovo moramo zaliti!

– Točno – potvrdim i dobacim prema konobarici:

– Molim vas tri vode, da zajednički zalijemo ovu knjigu.

Ante Matić je nakon toga naručio travaricu, a i ja sam rekao konobarici, da može i za mene jedna travarica, ali ona to nije čula ili je mislila da se šalim, jer nikada nisam popio neko oštro piće, pa me nije ni uslužila. Pri plaćanju upitam ju:

– Koliko sam dužan za ovu travaricu?

– 8 kuna – odgovori konobarica.

– Imao sam sreću da niste čuli, odnosno da ste me dobro razumjeli. Sada bih bilo 16 kuna, a toliko nemam.

U posvetu u “Molbu nad molbama” Anti Matiću, napisao sam sljedeće riječi:

– Poštovanom prijatelju Anti Matiću sa zahvalnošću za suradnju na “Molbi nad molbama”, kako bih zauzeo njegovo mjesto u DHK, ali na sreću nisam, pa se rodila ova knjiga, za koju se nadam da će polučiti uspjeh, ako više ne će proizvoditi nove Molbe nad molbama.

U susretu s Josipom Minksom kupili smo dva piva i nakon dužeg vremena otišli u dvorište Hrvatskog restauratorskog zavoda, gdje smo pozdravili Josipove kolegice Adelu i Petru, te veoma ozbiljno upitali:

– Ne ljutite se na nas što na tako dugo nije bilo?

– Ne, ne, ne ljutimo se uzvrate obje u jedna glas.

– Ali, mi vam ne možemo vjerovati, ali nas to jako raduje – uzvratim.

Na odlasku pozdravimo ih, a pri tome upitam:

– Oprostite, a je li bilo pritužbi od susjeda na to što nas nema?

– Samo nekoliko se ih požalilo, ali smo vas opravdale zauzetošću – odgovori Adela.

– Hvala lijepa, i recite im da nas više neće ometati – uzvratim.

Josipu Minksu koji ima i drugo ime Vlado, sam za imendan darovao upravo objavljenu knjigu “Molba nad molbama”, a u posvetu napišem sljedeće riječi sa slovima i rečenicama:

– Poštovanom prijatelju Josipu Minksu, Vladi u sjeni, sa zahvalnošću za suradnju na tekućim i umjetničkim zadovoljstvima…

Na to dobaci Minks:

– Ali, ne samozadovoljstvima!

Odmah nastavim riječima:

– Poštovanom prijatelju Josipu Minksu, Vladi u sjeni, sa zahvalnošću za suradnju na tekućim i umjetničkim zadovoljstvima., ali ne samo, te željama za sve najbolje povodom prvog imendana u vječnoj zaštiti Hrvatske i Svijeta. Zagreb, 19. ožujka 2015.

U dolasku u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, pozdravim djelatnice i upitam
– Oprostite, gdje bih ja mogao predati Molbu? Zapravo devet molbi!

– Kakve molbe? Mi primamo ovdje 9 obveznih primjeraka novo objavljene knjige.

– Ali, uvjeren sam da ćete primiti i moju molbu – uzvratim, vadeći knjige “Molba nad molbama” iz fascikla.

Na to primijeti jedna djelatnica:

– Najprije ste nas gotovo šokirali s vašim pitanjem, a onda tako nasmijali.

– To je i cilj ove knjige. Pročitajte i nećete požaliti, kao ni ovaj susret – odgovorim.

Razgovarajući o mnogim društvenima stvarima Ante Škember mi se požali kako ga kao stručnjaka za jedno područje nisu pozvali na znanstveni skup, ali je ipak došao zahvaljujući pozivu jednog novinara. Na to primijetim
– Slično se dogodilo i meni, nisu me pozvali na predstavljanje djela Ive Andrića, ali me pozvao jedan novinar, pa sam ipak bio tamo, ali nisam ništa čuo, jer nije bilo mikrofona.

– Imao si sreću. Andrića treba čitati, a ne slušati što o njemu govore – odgovori Škember.

U razgovoru spomenem i doživljaj s otvaranju kutka Ive Andrića u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak u Zagrebu, Anti Škemberu rečem:

– Bio sam kratko tamo, ali nisam ništa čuo, a pored mene je sjedio jedan stariji gospodin koji je naćulio uši, kojeg upitam:

– Gospodine, je li vi čujete nešto?

– Što ste rekli? – upita gospodin.

Na to napišem na papirić isto pitanje, a on napiše:

– Ništa ne čujem, ali volim takva predavanja – napiše na papiru nepoznati gospodin.

– To je dobro za živce – nadopišem.

– I za ovo dopisivanje – zaključi neznanac.

Nedugo nakon toga Marijan Majstorović mi pošalje sljedeći tekst

Nikole Šimić Tonina objavljen na portalima Večernjak.net Tjedno.hr i Hrvatski fokus:

HRVATSKA KNJIŽEVNA MAFIJA

Toliko sam slušao, živio iz bliske blizine sve te priče, životno-ljudski hod po trnju neljudskom rukom podmetanja, to trnje taj krvav korak za korakom… Zagledajući se u te živote teško sam pronalazio u sebi punost vjere i uvjerenja povjerovati u sve, vjerovati im da im se sve to događa, a upravo je to i bila poenta tih okota od tmine što se zaogrnuše književnim ogrtačem, ispod kog je rasčovječnosti najviše, povjerovati u što se sve može pretvoriti čovjek, i što sve može učiniti i činiti drugome čovjeku, književniku, Hrvatu, hrvatska književna mafija…

Dalo bi se o književnoj mafiji u nedogled, ovo je tek prvi korak u tom smjeru, i vapaj Svevišnjem, kad institucije o tome šute i ne reagiraju: Od munje, groma, zla vremena i hrvatske književne mafije, oslobodi nas Gospodine!

Nikola Šimić Tonin

Na to odgovorim jednom riječju:

– Amen!

U dolasku na skupštinu Hrvatskog kulturnog vijeća na Kaptol pred ulazom pozdravim Hrvoja Hitreca, predsjednika HKV-a i Niku Pavlovića, ravnatelja kazališta Komedija, pa upitam Niku Pavlovića:

– I kako je Komedija?

– Dobro – odgovori Pavlović.

– Bolje, nego ovaj cirkus s kojim smo okruženi – primijetim, pa nadodam: ali zbog njih je komedija dobro.T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. ALKAR
    #1 ALKAR 3 travnja, 2015, 18:24

    Ovo s lijevima i desnima je najbolji pogodak u sridu, makar je danas Veliki petak!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code