Piše: Vjekoslav Krsnik
Ovih dana zabilježena je 10. obljetnica vladavine Andreja Plenkovića na čelu hrvatske Vlade, pa je po toj činjenici on postao najdugovječniji premijer otkako je Hrvatske stekla nezavisnost. To je povod da se “sine ira et studio” odnosno “bez mržnje i naklonosti” analizira učinak njega kao političara i njegove Vlade. Temeljno polazište te analize počiva na ovlastima koje premijeru daje postojeći Ustav, bez obzira je li vrhunski pravni akt države dobar ili loš. Po tom Ustavu postavlja se pitanje obnaša li on svoju dužnost “savjesno i časno”, poštuje li Ustav i zakone, te pravni poredak, te zauzima li se “za svekoliki napredak Republike Hrvatske”. Drugim riječima predstavlja li politika koju provodi premijer Plenković povredu odanosti i lojalnosti prema Republici Hrvatskoj i njezinim građanima koji su mu poklonili povjerenje.
.
Članak 1.
Kad je u pitanju poštivanje Ustava Andrej Plenković kao predsjednik hrvatske Vlade mora i te kako voditi računa o članku 1. u kojemu doslovno stoji da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu” te da tu vlast narod ostvaruje “izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem”. U više navrata svojim djelovanjem, djelovanjem njegovih ministara i svojim izjavama Andrej Plenković je grubo prekršio taj uvodni članak Ustava. Radi se prije svega o izjavi da je “njegova misija promijeniti HDZ a potom promijeniti Hrvatsku”. Kao predsjedniku jedne političke stranke to mu nitko ne može osporiti, što je s HDZ-om na diktatorsko-klijentelistički način i postigao, ali odakle mu pravo da faraonski izjavi kako je njegova misija da promijeni Hrvatsku, na čemu je uporno radio. On svakako nema autoritet prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana da bi mijenjao Hrvatsku, štoviše nema nikakav osobni legitimitet za tako nešto, jer ako tko ima pravo mijenjati Hrvatsku onda je to u skladu s člankom 1. Ustava jedino hrvatski politički narod. Jedini legitimitet koji može stajati iza te njegove izjave jest njegova veza s Europskom unijom, odnosno bolje rečeno s Europskom komisijom u kojoj je bio dogurao čak do kandidata za predsjednika “europske vlade”.
Na tu njegovu prepotentnu izjavu nadovezuje se i ona “mogu što hoću”. To je opet izravan napad na Ustav, jer nigdje u njemu ne stoji da predsjednik hrvatske Vlade može izvan demokratske procedure samostalno donositi političke odluke. Štoviše tom izjavom prekršio je prisegu u kojoj se obvezao da će svoju dužnost obavljati “savjesno i časno”, poštujući Ustav. Najočitiji dokaz tog njegovog protuustavnog djelovanja bila je njegov nalog tajnici da smjeni tri Mostova ministra, što je predstavljalo flagrantno kršenje Ustava, jer je to mogao učiniti samo Hrvatski sabor u kojemu su ministri izabrani. Ono “što hoće on to može”, a u tome i uspijeva, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja je s takvim autokratskim predsjednikom postala “stranka opasnih namjera”, kako ju je u jednom drukčijem kontekstu okarakterizirao tadašnji postkomunistički predsjednik SDP-a Ivica Račan. Andrej Plenković je flagrantno prekršio Ustav i kad je u pitanju odredba članka 1. da narod ostvaruje vlast “neposrednim odlučivanjem”, što znači referendumom. Međutim njegova Vlada je grubo ignorirala nekoliko narodskih inicijativa, a prije svega onu za raspisivanje referenduma o novom izbornom zakonu, iako je za njegovo održavanje bilo prikupljeno više od zakonom određenog cenzusa.
Najteži oblik Plenkovićevog protunarodnog djelovanja dakle izdajničkog, u okviru njegove misije da “promijeni Hrvatsku” ogleda se u sustavnom nastojanju da promijeni karakter Domovinskog obrambenog rata koji je u stvari bio rat protiv velikosrpske agresije. Tako ga je kvalificirao Međunarodni sud pravde u Haagu u tužbi Hrvatske za genocid protiv Srbije. Misiju da Domovinski obrambeni rat pretvori u “građanski rat” dobio je od Europske unije koja nije odustala od namjere stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. Andrej Plenković potpuno ignorira slovo i duh Deklaracije o Domovinskom ratu u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila “pravedan i legitiman, obrambeni i odloboditeljski” rat u kojemu je branila svoj teritorij od “velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”. U svojim istupima nikad se nije pozvao na tu deklaraciju, jer se njegova politika svodi na procjenu da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi” kako se svojedobno izrazio na međunarodnom “Croatia forumu” u Dubrovniku. Još je teža njegova odluka da po zahtjevu (!?) srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića iz svojeg političkog rječnika izbaci odrednicu “velikosrpska agresija”.
Autokratski model
Štoviše u Plenkovićevoj agendi pretvaranja tog rata u “građanski rat” on je išao tako daleko da je uoči službenog posjeta Beogradu, do kojeg srećom nije došlo zbog pandemije, odustao od zahtjeva Srbiji za rješavanje sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila. U takvom kontekstu on je potpuno prihvatio politiku Milorada Pupovca kojoj je krajnji cilj proglašenje Domovinskog rata “građanskim ratom”, kako bi se s tog manjeg dijela srpske nacionalne manjine skinula odgovornost za četničke zločine počinjene zajedno s JNA u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Takvog Milorada Pupovca Andrej Plenković tolerira i nakon što je on izjavio da je za njegova Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd, ili optužujući Hrvatsku da vodi politiku NDH-a, ili sudjelujući u četničkim dernecima po Srbiji na kojima srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uspoređuje Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom.
Plenkovićev autokratski model upravljanja državom došao je do izražaja i u najnovijim aferama, a prije svega onoj s uvozom opasnog otpada koji teče za cijelo vrijeme njegove vladavine. Nakon SDP-ove vlade koja je pokrenula zakonsku inicijativu liberalizacije uvoza opasnog otpada još više je djelovanjem Tomislava Čorića a nedjelovanjem glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića kojega je on imenovao pretvorio Hrvatsku u smetlište Europske unije. Kad se tome doda i neoboriva činjenica da Hrvatska je po stupnju korupcije na samom vrhu Europske unije zajedno s Rumunjskom, Bugarskom i Mađarskom onda samohvalisanje o fanancijskim upjesima njegove Vlade što počivaju na korištenje europskih fondova ne može izbrisati opći dojam koji se stalno potvrđuje u anketama da dvije trećina građana smatra kako Andrej Plenković na čelu Vlade vodi državu u krivom smjeru.
Kad se sve skupa zbroji onda je potpuno jasno da Andrej Plenković kao predsjednik Vlade ne obnaša svoju dužnost “savjesno i časno”, da krši Ustav i zakone, te ne poštuje pravni poredak. Jednostavnije rečeno Andrej Plenković vodi politiku koja se može ocijeniti kao izdajnička u odnosu na nacionalne i državne interese. T
