Boje se ostarjele i invalidne žene, ali i dalje ustrajavaju pod krovom dijela nekadašnjeg pradjedovskoga čardaka.
Usprkos riziku, mnogo većem od onoga iz dana i godina Domovinskoga rata, kad su granate četnika s Banovine ili one JNA razarale stoljetne domove Komarevčana. Sjeća se baka Mirica Palaić i novinarskih ekipa Al Jazeere, pa i onih HRT-a s brbljavom Majom Sever, koja se jednoga ratnoga proljeća čudila obrezivanju domaće tudum loze usred fijuka puščanoga streljiva, ili pak genijalnoga Tihomira Ladišića, danas direktora sveznajuće i vlasti ne baš simpatične N1 televizije
Napisao: Josip Frković
Jesu li mjerodavni članovi sanacijsko-obnoviteljskoga stožera zabunom, umjesto na područje Siska, Komarevo uvrstili u petrinjski kraj i obećanje o dodjeli stambenoga kontejnera jednostavno zaboravili? Na to je pitanje – bar prema onom što je bivši časnik IPD-a Prve bojne zabilježio prilikom posjeta nekadašnjoj sisačkoj ratnoj utvrdi 57. brigade HV-a i drugih postrojba branitelja – teško odgovoriti. Jer, Mirica Palaić (80) i kći joj Marina Jendričko (60) pune pola godine rijetko mirno spavaju. Napeto osluškuju škripu rožnica i nosive grede prema susjedu, bojeći se urušavanja krova ili klizanja nizbrdicom dograđene kupaonice. Boje se ostarjele i invalidne žene, ali i dalje ustrajavaju pod krovom dijela nekadašnjeg pradjedovskoga čardaka.
Usprkos riziku, mnogo većem od onoga iz dana i godina Domovinskoga rata, kad su granate četnika s Banovine ili one JNA razarale stoljetne domove Komarevčana. Sjeća se baka Mirica Palaić i novinarskih ekipa Al Jazeere, pa i onih HRT-a s brbljavom Majom Sever, koja se jednoga ratnoga proljeća čudila obrezivanju domaće tudum loze usred fijuka puščanoga streljiva, ili pak genijalnoga Tihomira Ladišića, danas direktora sveznajuće i vlasti ne baš simpatične N1 televizije.
Žuta i crvena naljepnica
Broj telefona portalova uredništva, doznale su usamljenice od bivšega djelatnika sisačke Narodne knjižnice i čitaonice “Vlado Gotovac”, samotnoga susjeda Mate Šipuša. Vele da očekuju pomoć internetskoga medija, kad već nisu pomogle tolike telefonske intervencije, pitanja i uzaludna obećanja s druge strane.
Dok slušamo kronologiju nečijega nemara ili birokratske pogreške u stožerima sanacije i obnove o žutoj i crvenoj naljepnici za prizemnicu s brojem 141, osamljeni susjed Ivan Benčić, jedan od brojnih komarovečkih staraca, povjerava nam da je nakon smrti supruge ostao sam samcat s deset kokica…I dok Šipuševa jedinica rijetko dolazi u roditeljski dom, Benčićeva koja prebiva u Zagrebu upravo je starcu pripremala ručak. Tužno je to, još tužnije kad se zna da se banovinskom potresom zahvaćenu području osigurano oko tisuću klima uređaja. Od afričke vrućine teško mogu usnuti.
Nitko ne pita za sirotinju
– Moj, točnije naš zajednički problem je nedjelotvorna državna uprava. Nitko za nikoga ne mari, osobito za sirotinju otkad je svijeta i vijeka. Mene muka i siromaštvo prate od mladosti i djetinjstva. Ostala sam bez oca, a samohrana je mati imala nas troje djece. Sada me muči ta nesretna kuća koja je izdržala i ratne nevolje, a sada prijeti meni i kćeri. Odmah kraj stare zgrade škole, sjetite se, kućice u grmlju bake Bare koja je izdržala sve, pa i minobacačke granate. Tako je bilo i s nama, a od ove države nisam dobila baš ništa. Čak ni kontejner da spasim glavu. U mjesecu siječnju, iza prvoga potresnoga udara, 28. prosinca, prijavila sam potrebu dodjele kontejnera na Gradskoj tržnici “Kontrobe”. Statičari su dolazili tri puta i ustanovili da ima puno lomova. Kuća je građena šezdeset i osme, nakon što je svekar prodao zadnji dio čardaka i dobiveni novac jednostavno – zapio. Odselio je kćeri u Kanadu, ali je i tamo pio. Morao se vratiti u Komarevo. Moj pokojni suprug Tomo i ja tada smo od sačuvanih greda napravili ovu hižu i trajala je do sada. Glavni statičar iz Karlovca čudom se čudio našoj odvažnosti i boravku u kući. Kako da uz mirovinu od 1.200 kuna sama krenem u obnovu krovišta pod kojim se godinama sušilo meso. U travnju je ponovo došla ekipa Civilne zaštite i konstatirala pucanje temelja, ali se čekanje pokazalo uzaludnim. Noću u strahu ne možemo spavati, ali ni prekidače električne struje koristiti. Prijeti izbijanje požara, veli Marina Jendričko, koja je prije radila u ZUC-u željezare, na moru i u mjesnoj pekari Ivane Horvat. Bez obzira na dugotrajno čekanje, majka i kći nadaju se ipak pomoći grada i države. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.