Piše: Igor Koruga
U Velikom tjednu, posljednjem korizmenom, protegnutom od Cvjetnice do Uskrsa i važnom za sve kršćane diljem svijeta, četiri posebne crkvene ceremonije obilježavaju Kristov dolazak u Jeruzalem, njegovo uhićenje, raspeće te polaganje mrtvog tijela u zatvoreni grob. Vrhunac liturgijske godine Vazmeno je trodnevlje, od četvrtka navečer do nedjelje navečer, liturgijski protumačeno kao jedan dan koji otkriva jedinstvo Kristova vazmenog otajstva. To je ujedno i kraj korizmenog vremena začinjen misom Uskrsnuća Gospodinova na Vazmenom bdijenju. Veliki tjedan posvuda se obilježava i raznim kulturnim zbivanjima, često tematski povezanim s Uskrsom, a često i ne.
U duhu glazbenih blokova
Recimo, ovoga su utorka, 26. ožujka od 20 sati, u Malom Lisinskom nastupili sopranistica Darija Auguštan i pijanist Vedran Janjanin u sklopu ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu, Hrvatskog društva glazbenih umjetnika (HDGU-a). Program je sadržavao svjetovna djela iz područja ruske, hrvatske, francuske i američke kulturne baštine, a konkretno se radilo o Rahmanjinovljevoj Etidi u Es-molu, op. 39, br. 5, za solo klavir, njegovih Šest pjesama za glas i klavir, op. 38, Kuncove Tri pjesme na engleske stihove, op. 52, Poulencove tri, Les Chemins de l’amour, FP 106, i prve dvije iz opusa Miroirs brûlants, FP 98, zatim o sjajnoj, izvanrednoj kompoziciji Damunt de tu, nomes les flors, iz ciklusa Combat del somni, Frederica Mompoua, Pastorali Aarona Coplanda i znamenitom Summertimeu iz opere Porgy and Bess, Georga Gershwina. U većini tih pjesama ispravno se, scenski i vokalno autoritativno, istaknula sve bolja mlada sopranistica koja u posljednje vrijeme stiče međunarodni ugled nastupajući u Italiji, Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Estoniji, rijetko mrvicu (pre)više iznad briljantnog, izuzetno spretnog, dubokoumnog i muzikalnog Janjanina koji je, tada blago utišan, doista svirao čuda. U duhu nacionalnih glazbenih blokova bili su oboje, na striktan, suveren i uvjerljiv način, do rekao bih nadmjere koja je polučila toliko oduševljenje kod publike da su bila nužna dva po svemu pripadajuća dodatka iz Rahmanjinovljevih 12 Romansi, op. 21.
Potpun i dubok učinak
Svakako prigodniji program, ustvari pravu muziku Velikog tjedna, pripremili su članovi ansambla Antiphonus za svoj nastup u srijedu 27. ožujka od 20 sati u kustošijanskoj crkvi sv. Nikole Tavelića, skupa s orguljašem Pavlom Mašićem i trubačem Vedranom Koceljom. Mašić se istaknuo i samostalno u tumačenjima Chaconne, op. 23, Auliusa Sallinena, raznovrsnog i nepredvidljivog Collagea, Anđelka Klobučara i Contrapunctusa III iz Bachovog ciklusa Die Kunst der Fuge, BWV 1080, za razliku od Kocelja koji je sudjelovao samo u skupnoj izvedbi četverodjelnog izoritmičkog moteta Guillaumea Dufaya, Nuper rosarum flores. U toj su se skladbi prvi put istaknuli superiorni tenori, Ivan Bingula i Siniša Galović, unutar matematički osmišljene strukture moteta, proizlazeće iz preciznih omjera i proporcija kupole Firentinske katedrale (della Santa Maria). U nastavku su briljirali i ostali pjevači iz seksteta – sopranistice Barbara Pijetlović i Monika Cerovčec, altistica Martina Borse i bas, dirigent te umjetnički voditelj Tomislav Fačini – primjerice u motetu Vox in Rama audita est, vrhuncu Druge zbirke moteta Giachesa de Werta, zasićenom nešto senzualnijim, madrigalskim tehnikama: ekstremnijim tessiturama i dugom kromatikom. Borse je, pak, s fantastičnim tenorima neopisivo kvalitetno izvela Psalam 131, iz Dva slavenska psalma za mješoviti zbor, ili soliste (1984/1997), genijalnog estonskog skladatelja postmodernističke duhovne (i klasične) glazbe, Arva Pärta. Utemeljena na Davidovoj hodočasničkoj pjesmi i crkveno(slavensko)m tekstu, skladba je izazvala potpun i dubok učinak na pažljivije slušatelje, sklone zvučnome svijetu ruske pravoslavne crkve i teksturalnih i harmonijskih Pärtovih tintinnabuli principa. Opsežne Tužaljke (Lamentationes) Emilija de’ Cavalierija još su jednom u izvedbu uključile vrsnog orguljaša Pavla Mašića, kao kontinuiranu pratnju pjevačima koji su svoje neizmjerne vokalne sposobnosti pokazali u različitim intenzivnim afektima, ali i u opisima Monteverdijevih fino umreženih glasova u dvaput (i u dodatku) izvedenom šesteroglasnom motetu Adoramus te, Christe iz 1620. godine. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.