GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: RAUTAVAARINA VIGILIA NAKON BESPRIJEKORNOG NASTUPA DUA CARLES & SOFIA

20. studenoga, 2024.

Piše: Igor Koruga

Još od osamnaestog, ili devetnaestog stoljeća postoji četveroručno muziciranje samo na jednom klaviru. Ono je isprva prikrivalo jaz između profesionalnih i amaterskih glazbenika, a potom donijelo i raskošan skladateljski slog, s mogućnošću teksturalnog proširenja i stvaranja legato linija u više registara, nažalost samo u domove imućnijeg građanskog društva. Izvođači su se, pak, morali nositi s brojnim ograničenjima, između ostalog i sa skučenim prostorom i problemima ¨srednje ruke¨, odnosno ruku, koje su svirale središnje registre. Obično se sviralo u paru, u nekad uobičajenom muško-ženskom, u kojem je žena svirala zdesna (lakše i nježnije, melodijske tipke), a muškarac slijeva (čvršće i teže, harmonijske tipke); po mnogima je zajedništvo nad tipkovnicom bivalo shvaćeno i kao simbol bračnog zajedništva. Često se, dakle, radilo o bračnim parovima i (više-manje) elegantnim izvedbama izvorno napisanih djela, transkripcija simfonijskog, baletnog i opernog repertoara kao i aranžmana komornih skladbi, od trivijalnih valcera do apokaliptičnih romantičarskih pretjerivanja. Bračna je veza i danas vrlo poželjna, pa je možda baš zato Klavirski duo Carles & Sofia trenutno na samome svjetskom vrhu. Oni su ujedno i par Steinwayevih umjetnika, Carlesa Lame (1970) i Sofije Cabruje (1965), koji je zalaganjem obitelji Gašparović ove nedjelje, 17. studenog 2024. od 20 sati nastupio pred brojnom zagrebačkom publikom u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, u okviru ciklusa Pleyel Svetislava Stančića.

Zbog glazbe ostavio liječništvo

Bračnom, dakle, i umjetničkom paru kojeg je njujorška kritika prozvala ¨kraljevima klavira četveroručno¨ teško se moglo naći manu, čak i pri izvođenju odabrana dva stavka iz suite za klavir Goyescas (transkripcija Abrahama Espinose), pijanista i skladatelja Enriquea Granadosa (1867-1916), te odabranih pet stavaka iz baleta El Amor Brujo (transkripcija Abrahama Espinose), skladatelja Manuela de Falle (1876-1946). Sinkronizacija njihovih ruku bila je besprijekorna, a tempo, struktura i dinamika izvođenja strogo i točno postavljena. Međutim, sve se to odigravalo s neopisivom lakoćom, takoreći ¨iznad¨ klavirskih tipki, pred otvorenim očima i ušima nijemog slušateljstva; dojam slušanja dodatno je bio uveličan i karakterističnim zvukom stoljetnog Pleyelovog instrumenta koji je, kao malokad, u svakom trenutku zvučao dostatno. Uzorna suradnja bila je prisutna i u opisima desetak popijevki, Franza Schuberta (1797-1828) i Johannesa Brahmsa (1833-1897), čije je vjerne transkripcije osmislio živući pijanist i liječnik Christoph Ewers, još jedan tipični zaljubljenik u umjetnost koji je zbog glazbe ostavio liječništvo. Oduševljenoj publici umjetnici su se odužili i dvjema izvedbama izvan programa: Malagueñe, kubanskog skladatelja Ernesta Lecuone (1895-1963), i III Habanere. Allegretto, iz Tri španjolska plesa, njemačkog skladatelja Moritza Moszkowskog (1854-1925).

Večer Einojuhanija Rautavaare

Slične kakvoće, ali posve drugačijeg ozračja bila je priredba održana dva dana kasnije, u utorak 19. studenog od 20 sati u Laubi, uobličena u drugi koncert iz ciklusa Sfumato Zbora HRT-a. Zborom je ravnao maestro Tomislav Fačini (1975), a tumačio se cjeloviti program jednog od međunarodno najpoznatijih i najizvođenijih finskih skladatelja, Einojuhanija Rautavaare (1928-2016). Riječ je bila o doista kompleksnoj, većma duhovnoj glazbi za zbor a cappella koju je bilo teško kategorizirati ikakvim stilskim terminima. Primjerice, načelo simetrije obilježilo je uvodnu skladbu Canticum Mariae virginis / Hvalospjev Djevici Mariji, a odnosilo se na deseteroglasni kanon, simetričnu melodiju, zrcalne dionice soprana i basa, a povremeno i na (u partituri) grafički prikaz glasova. Pjevači su bili odlični, maksimalno angažirani, no činilo se da im je dobro došla pauza u kojoj je trubač Vedran Kocelj (1977) široko artikulirano izveo Rautavaarinu Tarantarú za trubu solo i time najavio skladbu večeri, Vigiliju, remek-djelo zborskog a cappella repertoara, skladano na narudžbu Helsinškog festivala (1971-1972) i Finske pravoslavne crkve za spomendan sv. Ivana Krstitelja. Naime, jutarnje (1971) i večernje (1972) bdjenje svoje su konačne oblike zaprimili tek 1996. godine, u inačicama protkanim ¨drevnim i izgubljenim¨ bizantinskim načinom pjevanja, basovskim, tenorskim, sopranskim i altovskim solima, govorima, šaputanjem, clusterima, glissandima, pedalnim baso(vi)m(a) i mikrointervalima. Stoga je praćenje u svakom pogledu briljantnih skladbi i izvedbi bilo vrlo zahtjevno, vjerujem i onima koji sve dosad opisano nisu čuli po prvi put. T