Piše: Igor Koruga
O okolnostima zbog kojih nisam prisustvovao nastupu Zagrebačkih solista i priznatog ruskog violončelista Borisa Andrianova (1976), u četvrtak 13. srpnja od 21 sat u Atriju Klovićevih dvora, u sklopu 42. Večeri na Griču, razmišljao sam sve do maločas. Naime, te je noći kiša poremetila mnoge planove, između ostalih i one povezane s pitanjima kako se obući i kako u urednom izdanju stići do Gornjeg grada. Zbog kiše je, na koncu, koncert bio premješten u zatvoreno i zagušljivo predvorje Galerije, što je (i)pak uvelike skučilo sonične dosege dvanaestorice gudača te, zbog vrućine, vlage i neizvjesne količine zraka, otežalo spokojno praćenje uprizorenja Mendelssohnove Uvertire u suitu San ljetne noći, op. 21, Koncerta Jacob’s dream, za violončelo i gudački orkestar, Barucha Berlinera (1942) i Serenade za gudače u C-duru, op. 48, Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). Osim toga, taj cjelokupni program sam, izuzev Berlinerovog djela, unutar nekoliko posljednjih tjedana već čuo i prokomentirao, tako da mi je, po prirodi stvari i zdravoj logici, jedino preostalo doći na posljednji koncert ovogodišnjih Večeri, u subotu 15. srpnja na istome mjestu od 21 sat. Posljednji i očekivano najbolji, jer je u pitanju bio francuski Gudački kvartet Van Kuijk, ansambl ovjenčan najprestižnijim svjetskim nagradama poput, primejrice, Beethovenove i Haydnove nagrade na Međunarodnom natjecanju gudačkih kvarteta u londonskom Wigmore Hallu (2015).
Idealan za Mozarta
Što se tiče programskog dijela, odluka četvorice izuzetnih gudača – prvog violinista Nicolasa Van Kuijka, drugog violinista Sylvaina Favre-Bullea, violista Emmanuela Françoisa i violončelista Anthonyja Konda – pala je na Gudački kvartet br. 17 u B-duru, KV 458, Lovački, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Gudački kvartet br. 6 u f-molu, op. 80, Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809-1847) te na obrade triju skladbi iz zbirke Mélodies, Gabriela Fauréa (1845-1924). Međutim, ono što se već u prvih nekoliko taktova uvodnog Mozartovog kvarteta moglo čuti bilo je nešto iznenađujuće i očaravajuće, istinska referenca kvartetskog zvuka. Taj volumenski, tonski i (mikro)dinamički sklad četvorice glazbenika bio je idealan za kakvu god glazbu, a kamoli za Mozarta, njegovu lovačku temu i njoj kontrastnu figuru koja se u prvom stavku (Allegro vivace assai), uoči druge teme, postupno pojavljivala na svakom instrumentu. Stvorena bez većeg napora, zabavna bujnost cijelog stavka činila se nestvarnom i neprekidnom, jer se ništa nije promijenilo niti pri iznošenju sljedećeg kratkog Menueta i njegovog Trija s gotovo metronomskom pratnjom. Virtuozno sviranje ponudilo je i mogućnost neovisnog praćenja dionica; recimo, violine i ostalih, pulsirajućih u pratnji Adagia te sve četiri u posljednjem stavku (Allegro assai) u kojem je, kao u vokalnom kvartetu iz Figarove svadbe (u operi KV 492), svaki instrument imao svoj karakter.
Requiem za Fanny
Pomno (o)smišljeno opuštanje u središnjem je dijelu koncerta bilo povezano s Fauréovim skladbama, Après un réve, op 7, br. 1, Les barceaux, op. 23, br. 1, i Mandoline, op. 58, br.1, odnosno s njihovim obradama za gudački kvartet koje su unatoč jungovskim i frojdovskim implikacijama (o ljubavnom snu i mitu o zaposlenim muškarcima i uplakanim ženama) zvučale začuđujuće suptilno, koncizno i moglo bi se reći bezopasno. Netko je vrhunac večeri doživio kasnije, tijekom odličnog tumačenja Mendelssohnovog najdisonantnijeg i najemocionalnijeg ¨Requiema za Fanny¨, točnije, za sestru koja je posljedicama moždanog udara podlegla u svibnju 1847. godine. Jer, način na koji su francuski virtuozi održali na (s)kupu tu diskontinuitetnu, uzburkanu cjelinu, prepunu motivske i tematske građe obilježene disonantnim intervalom smanjene kvarte, ili, prostije rečeno, dubokim emocijama, bio je zapanjujuć. Pravično se istaknuo i melodični scherzo (Allegro assai) sa svojom zlokobnom kvalitetom, uzbudljivim sinkopama i nepopustljivom kromatikom, umirenom tek u plahom i utješnom Adagiu u kojem se skladatelj uspio približiti svijetu pjesme, ali i unutarnjem, intimnom svijetu glazbenog genija svoje sestre. A u uzburkanom finalu (Allegro molto) dodatno se naglasila i strasna prva violina, dominirajuća sve do kraja Mendelssohnovog najmračnijeg kvarteta.
Nesvjesni kakvoće predstave
Zanimljivo je bilo i to da je brojna publika, zbog neočekivano velike posjećenosti dvotjednog zagrebačkog festivala, ostala bez besplatnih i raskošnih programskih knjižica. No, i takva, moguće nesvjesna sveukupne kakvoće predstave, bila je nagrađena jednim doista rijetkim i neobičnim iskustvom. Uobičajen je stoga bio (su)glasan i neprekidan pljesak umjetnicima koji su svoj nastup produžili s još dva bisa, izvorno temeljena na skladbama Les Chemins de l’amour i Ballet (iz ciklusa za klavir, četveroručno, Petite Suite), francuskih skladatelja Francisa Poulenca (1899-1963) i Claudea Debussyja (1862-1918). Iskreno govoreći, u onaj nesvjesni dio publike svrstao sam i sebe, zbog prečeste opsjednutosti starim snimkama Amadeus i Borodin kvarteta i, nažalost, prerijetke osjetljivosti na promjene i stremljenja izvanrednih, mladih umjetnika, poput Van Kuijka, Faavre-Bullea, Françoisa i Konda, izvorno studenata Kvarteta Ysaÿe, koji su, valja reći i to, od članova Alban berg (Güntera Pichlera), Artemis i Hagen kvarteta naučili neprocjenjivo vrijedne zakonitosti kvartetskog muziciranja. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.