Piše: Igor Koruga
Dva dragocjena komorna djela, različitih skladatelja i izražajnih profila, obilježila su drugi koncert Zagrebačkog kvarteta koji se održao u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski, u utorak, 3. studenog 2026. od 19:30 sati. Koncert je poput nedavnog, uvodnog, bio unaprijed rasprodan, ponajprije zbog kvalitete naših vrsnih gudača, violinista Martina Krpana i Davora Philipsa, violista Hrvoja Philipsa i violončelista Martina Jordana, ali i zbog najavljene ugledne gošće, dobitnice mnogih međunarodnih i domaćih priznanja, pohvala i odličja, pijanistice Martine Filjak.
Eksperiment postizanja vrsnog četveroglasja
Gudači su se samostalno predstavili na početku, u maštovitoj interpretaciji četverostavačnog Gudačkog kvarteta u B-duru, op. 18, br. 6, Ludwiga van Beethovena (1770-1827), u kojoj su pažnju publike pridobili raznolikošću svojih gudačkih tehnika, sjajnim međusobnim razumijevanjem i vrsnim (iš)čita(va)njem izvanrednih notnih redaka. Kvartet u B-duru u cijelosti je potvrdio Beethovenov dug prema nasljeđu Haydna i Mozarta, a shodno tome i naglasio duhovitost i okretnost, pomalo nauštrb pjevnosti. Stoga je elegantni i graciozni prvi stavak (Allegro con brio) slijedio ustaljenu formu u kojoj je uvodna tema poprimila karakter zbiljskog razgovora provedenog, naizmjence i samostalno, kroz sve gudačke glasove. Prema izvornim Beethovenovim zapisima isti je stavak prethodio njegovoj Sonati za klavir broj 11 u B-duru, op. 22, kao eksperiment postizanja vrsnog četveroglasja, samo bez pedalnih i inih tonova, tipičnih za klavirski instrument. Slijedio je suzdržani Adagio ma non troppo, uobličen u trodijelnu ariju, prožetu duhom minulog vremena, ali i predstojećeg, u ljupkoj oktavnoj frazi prve violine i violončela. Ritmičkom mjerom svemu se prethodnom usprotivio još jedan novi detalj, Beethovenov Scherzo: Allegro. Njegove brže, razigranije i energičnije sinkope bile su precizno iznošene, s naglascima u križnim ritmovima koji su otada nadalje postali prepoznatljivi i u stilu i u scherzima Ludwiga van Beethovena. Međutim, kulminacija drame ipak se zbila na kraju, u stavku (La Malinconia: Adagio – Allegretto) nježne i krhke (pianissimo) fraze, ponovljene nekoliko puta u sve mračnijim i misterioznijim modulacijama, sve do prekida i napetosti koje su utjecale na postojanost glavne cjeline, oblikovane u duhu njemačkog plesa. Napetost je dvaput prekinula tijek glazbe, ali ne i ples u čijem se brzinskom naletu zbio i završetak kvarteta.
Strasno i snažno
Izvrsnu formu zagrebački su gudači postigli i pri tumačenju Kvinteta za klavir i gudački kvartet u f-molu, op. 34, Johannesa Brahmsa (1833-1897), ali ovoga puta za nijansu drugačiju, obilježenu romantičnom lakoćom i suverenošću, ukorak sa stilskom epohom i raspoloženjem pijanistice Martine Filjak. U tom zajedništvu svaki je glazbenik u najvišoj mjeri objedinio virtuozno vladanje vlastitim instrumentom, klavir se stopio s gudačima, pa se tako vrlo autentično dočarala svježina i vitalnost Brahmsovog mladenačkog remek-djela. Unutar samoga kvinteta naglasila se njegova ključna struktura: odnos između prvog (Allegro non troppo) i posljednjeg (Finale: Poco sostenuto – Allegro non troppo – Presto) stavka. Širok raspon boja i tekstura bio je naime važan kako bi snažan uvodni stavak započeo i završio u istom tmurnom f-molu, kako bi ostavio pitanje razrješenja posve otvorenim, te kako bi središnje postavljeni scherzo i trio zadržali teksturalnu i dinamičku raznolikost, a finale donijelo željeni kontrast i kodu enormne snage. Filjak je stoga, u vlastitoj dionici morala pronaći brojne detalje koji se u prosječnim izvedbama znaju potisnuti pri ublažavanju snažnih, malne fizičkih udara Brahmsove vehementne glazbe. U svemu tome je i uspjela, strasno i silovito, u nekim dijelovima čak i rubno u odnosu na blistave, moćne i neizmjerno povitljive gudače. Konačan pljesak, praćen uzvicima i zvižducima oduševljenja, nalikovao je onom opernom, kojem se najiskrenije svi skupa nadamo i nakon idućeg nastupa Zagrebačkog kvarteta, 15. prosinca 2026., na kojem će se predstavljati djela Josipa Štolcera Slavenskog, Gabrielea Campagna i Antonina Dvořáka. T
