Piše: Igor Koruga
Razmišljanje se, općenito uzevši, najvjejrojatnije pojavilo na prijelazu od čovjekolikog majmuna (filogenetički), ili posve malog djeteta (ontogenetički) prema čovjeku današnjice, odnosno na razvojnom putu promatranom u nekom nepreciznom međuvremenu. Poznato je da je čovjek rabio oruđe prije tri milijuna godina, palio vatru prije dva milijuna godina, ali i to da je počeo zakapati svoje mrtve prije samo sto tisuća godina, što nam pak jasno govori o tome da je tek nakon dugog razmišljanja o vanjskom svijetu počeo razmišljati o samome sebi. Za to mu je bilo potrebno šire znanje, otuđujuće u svakom slučaju, poput raskola svijesti uvedenog razmišljanjem. No, ono što je oduvijek više od ičega drugoga progonilo ljudsku životinju, ili ono što joj je čudesno okupiralo um i djelovanje (zatrpano i zatamnjeno brdima činjenica i beskrajem argumenata) u smislu izbjegavanja, poricanja i straha, bila je predodžba smrti. Pračovjek je često slavio smrt s vjerom u vrhunsko promaknuće, ritualno uzdizanje i uživanje u vječnosti, dok većinu današnjeg razvijenog (!) svijeta muči nevjerica, strah od nepoznatog, dakle u prvome redu strah od smrti o kojem se umnogome govori i u Velikom tjednu.
Za zbor i violončelo
Stoga je i ovogodišnji je Veliki tjedan bio višeznačan, obilježen s brojnim koncertima: od Schubertove večeri koju je ciklus Glazbene staze (pod pokroviteljstvom Grada Zagreba) darovao svojoj vjernoj publici u ponedjeljak 11. travnja od 19 sati u Mađarskom kulturnom centru, do prvog samostalnog nastupa udaraljkaša Vite Čretnija (2005) u ciklusu Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, osmišljenog istoga dana od 20 sati u dvorani Jure Petričevića (MH), i velike praizvedbe Pet stadija žalovanja, za mješoviti zbor i violončelo, druge skladbe koju je ove sezone za Zbor HRT-a napisao Krešimir Seletković (1974), dakako u ulozi rezidencijalnog skladatelja HRT-a. Praizvedba Žalovanja zbila se u utorak, 12. travnja od 20 sati u Laubi, u okviru sedmog koncerta iz poznatog ciklusa Sfumato ’21/’22, na raskošnoj pozornici koju su pjevači Zbora HRT-a dijelili sa svojim stalnim suradnikom, violončelistom Branimirom Pustičkim (1981). Pet povezanih stavaka bilo je uobličeno u pet pjesama bez riječi, ili s tek izmišljenim slogovima radi realizacije ritamske komponente najživljeg stavka (Ljutnja), kontekstualno povezanim s pet uobičajenih faza tugovanja koje je 1969. godine stručno opisala švicarsko-američka psihijatrica Elisabeth Kubler-Ross (1926-2004). Osim spomenute Ljutnje, perfektno je bilo uglazbljeno i Poricanje, Pregovaranje, Depresija te Prihvaćanje.
Zaslužene ovacije
Naime, uz pomoć izražajnih, suglasnih i harmonijski precizno definiranih uzdaha, mrmljanja, uzvika i samoglasničkih pjevanja Seletković je vrlo uzbudljivo dočarao Poricanje ¨stvarne stvarnosti¨ u korist one ¨poželjne¨, kao i nagodbu s Bogom (Pregovaranje) uoči Depresije i beznađa. Da bi ključno zbogom svemu, tuzi ponajprije, u posljednjem stavku (Prihvaćanje) izrazito nijansirano izrekli najbolji domaći zborski pjevači predvođeni svojim svakovrsno virtuoznim dirigentom Tomislavom Fačinijem (1975). Uloga i zvuk violončel(ist)a također se pokazala presudnom u, cjelovito gledano, vrlo atmosferičnoj građi četiri od pet stavaka. Zvukom ¨neumjereno¨, violončelo je u solističkim dionicama podsjećalo na uzburkanu, iskonsku i rijetko kontroliranu emociju, umirenu jedino disciplinom uma/zbora, dok je u onim komentatorskim dijelovima isto podsjećalo na vječni i sveprisutni alter ego. Stoga su skupne ovacije zaslužili baš svi izvođači, ali i netko tko je za specifično vokalno ozračje u pomalo hipnotičkom Pärtov(sk)om stilu bio najzaslužniji. Radilo se naravno o Krešimiru Seletkoviću, vrsnom majstoru kojem će i ubuduće biti pohvalno nastaviti dobro utisnuti umjetnički trag svog nedavno preminulog mentora, uglednog profesora kompozicije Davorina Kempfa (1947-2022). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.