Piše: Igor Koruga
Glazba postoji čim se osmisli i zapiše, neovisno o izvedbi. Moglo bi se reći da na nebeskim krilima Es-dura lebde brojna Mozartova djela, da se u c-molu i d-molu žali ogorčeni Beethoven, a da na osnovama (i modulacijama) svih durova i molova čvrsto leži Bachova didaktika i cjelokupna ostavština; zasluga im časna za darežljivost, za božanske pjesme, a napose za lakši put u, jedini stvarni, svijet mašte. Međutim, upravo zbog toga što glazba kao neizvedena postoji, i to u jedinstvenom i intaktnom obliku, ona je izazovna za predstavljanje – kažemo i tumačenje, a mislimo na subjektivno zvukovno oblikovanje koje se doživotno uči i, objektivno, nikada u cijelosti ne nauči. Primjerice, zbog jednostavnosti svojih zamisli, glazbeni će studenti skladbeni značaj pokušati prikazati čim preciznije, nalik izvorniku, kako bi proizveli časoviti učinak koji, na žalost, nekad pogoduje neravnomjernosti melodijskih odsječaka (sekvenci), dinamike i/li tempa. Uz to, skladateljeve naredbe, zadane u širem interesu i podređene zadivljujuće dobro osmišljenim planovima, zahtijevaju sigurnost, donekle i emocionalni odmak, te iznimnu koncentraciju; ukratko, pojave vezane uz pozamašno iskustvo. Zato se, u nedostatku spomenutog i nastupa pred publikom, mladi glazbenici osposobljavaju i uče bolje nositi s tremom na organiziranim natjecanjima u zemlji i inozemstvu pred uvježbanim ušima članova žirija, odgovornih za opću sliku buduće (klasične) glazbene scene.
Papandopulovi laureati
Jedno takvo, sveobuhvatno natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo, skončalo je prošloga tjedna u Hrvatskom glazbenom zavodu, na završnicama u četvrtak i petak, 11. i 12. veljače od 18 i od 20 sati. Ondje su se u četiri finalna ogleda iskazali najbolji domaći klarinetisti, saksofonisti, flautistice, violinistica i violinist, i to nakon netom završenog petodnevnog natjecanja i dva izlučna kruga. Preostali su, dakle, klarinetisti Toni Kranjac (1997), Branimir Norac (1992), Sebastijan Sarapa (1998) i Duje Stanić (1996) tumačili žanrovska djela Aarona Coplanda (1900-1990), Jeana Françaixa (1912-1997), Carla Nielsena (1865-1931) i Stjepana Šuleka (1914-1986), saksofonisti Nikola Smetko (1998), Bartol Stopić (1998) i Sven Crnković (2001) djela Larsa-Erika Larssona (1908-1986) i Paula Crestona (1906-1985), flautistice Marta Sesar (1997), Lucija Stilinović (1995) i Ivana Vukojević (1995) djela Lowella Liebermanna (1961), Jacquesa Iberta (1890-1962) i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), a violinistica Eva Šulić (1997) i violinist Ivan Graziani (1997) djela Petra Iljiča Čakovskog (1840-1893) i Johannesa Brahmsa (1833-1897). Laureatima iz svih kategorija, redom, Toniju Kranjcu, Svenu Crnkoviću, Luciji Stilinović i Evi Šulić, kojima se ponajprije prosuđivao tehnički domet, scenski dojam i izniman oblik tona, organizator je dodijelio novčane iznose od 12.000,00 kuna, nastup na svečanom koncertu uz Simfonijski orkestar HRT-a i AV snimanje Virtualne iskaznice. Posebne nagrade uključivale su i Nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu domaćeg djela, Accord Case kutije za instrumente te koncerte u sezoni Dubrovačkog simfonijskog orkestra, na Danima Milka Kelemena u Slatini i na Osorskim glazbenim večerima.
Otpor na Bruchovu zamku
Dragocjeno ime Borisa Papandopula (1906-1991) prisutno je bilo i u subotu, 13. veljače od 20 sati, u drugom dijelu programa trećeg koncerta 67. Sezone Zagrebačkih solista 2020/2021 u Hrvatskom glazbenom zavodu. Vječnu glazbu, ljupke melodije, kozmopolitske idiome i neoklasicističke dojmove Papandopulove Sinfoniette za gudački orkestar, op. 79, suglasna su gudala prenijela brojnoj publici, (zbog neprilika) raspoređenoj u dubinu obiju HGZ-ovih dvorana, željnoj vrhunskog muziciranja Solista i virtuoznog umijeća njihove bivše članice Đane Kahriman (1989), od 2015. koncertne majstorice Dubrovačkog simfonijskog orkestra, koja je, pak, na samome početku događanja smjelo prednjačila u izvedbi popularnog Koncerta za violinu i orkestar u g-molu, op. 26, br. 1, Maxa Brucha (1838-1920). Fantaziju s dispozicionirana tri stavka Kahriman je izuzetno odsvirala pazeći, između ostalog, na Bruchovu zamku postavljanja središnjeg stavka (Adagio) u misaono žarište koncerta, a plesnih solističkih tema u završni stavak (Allegro energico), ponajviše posvećenih Mađarskoj, odnosno jednom od najznačajnijih violinista XIX stoljeća, Josephu Joachimu (1831-1907). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.