Piše: Igor Koruga
Moguće jest da su naše moždane stanice jedinstvene samo po tome što se ne mogu obnavljati. Rađamo se s njima, još neumnoženima, i s talentima koje moramo razvijati, ili se barem prisiliti na to, da bi na koncu, ili na vrhuncu razvoja, njima ovladali. Osim toga, svi se nadamo da nam je mogućnost mišljenja i volje urođena, odnosno da – toga svjesni – možemo dovoljno rano otkriti jesmo li stvoreni za nešto, to jest imamo li nekovrsne sposobnosti. Istinski sretnici mogu (čak na vrijeme) biti dostojni pravog božjeg dara i krhkog ljudskog obećanja koje će, na dugom i mukotrpnom putu do konačnih spoznaja, posve svjetovno, uvijek iznova kršiti. Razvoj će im svakako otežati i beskrajne mogućnosti koje će ih, u smislu umjetničkog razvoja, danas posebno, neprekidno udaljavati od jasno postavljenih ciljeva. Jer početak umjetnosti nije povezan s postojanjem mogućnosti, već s izborom istih. U konačnici, važno je i ono što se načelno ne može naučiti, a to je osjećaj za mjeru. Mjera je u prvom redu fizička i neposredna, potom metafizička i posredna, pa sve veća, sve točnija i sve približnija onoj imanentnoj tek istinskim velikanima.
Ne komentirati, nego slušati
I vrijeme je (fizička) mjera, kretanje od i prema, osjećaj smještaja u najrazličitijim partiturnim zapisima kojeg su, primjerice ove nedjelje, 24. listopada 2021, od 20 sati u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski, na drugom koncertu iz vlastitog ciklusa nastojale u sebi p(r)obuditi flautistice iz poznatog kvarteta flauta 4 Syrinx. Odabravši djela Jeana-Philippea Rameua (1683-1764), Edvarda Griega (1843-1907), Frana Lhotke (1883-1962), Giuseppea Verdija (1813-1901) i Astora Piazzolle (1921-1992), one su u tome uglavnom i uspjele, ponajprije i ponajviše u obradama Rameauove višestavačne Suite iz opere Dardanus i Andantina iz Verdijevog Gudačkog kvarteta u e-molu za kvartet flauta. Obrade je sjajno osmislila najistaknutija članica ansambla, Marina Novak (1965), inače suosnivačica Hrvatskog društva flautista (2003) i redovita profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, koja je tijekom večeri decentno istaknula svoju lidersku reputaciju unutar ansambla, gotovo taktilno u opisu Rameauve operne vrste koju ne treba odveć komentirati, nego samo slušati. S obzirom na indvidualnost i kakvoću interpretacije, Suita je ostavila silovit i složen dojam na slušateljstvo, poneseno (i) talijanskim prizvukom koji je obilježio operne stilove Rameauovog prethodnika Claudija Monteverdija (1567-1643) i nasljednika Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791).
Zaobljena lirika i strast
Iskreno govoreći, opći se dojam malo zaoblio pri tumačenju neznatnog dijela Griegovih Lirskih skladbi koje su sa svojim različitostima i nedjeljivostima zaokupile značajan dio skladateljeve karijere. Tako su, recimo, Pjesma seljaka, op 65, i Norveški ples, op 38, jasno iznijele ukorijenjenu esenciju Griegovog nacionalizma, a pregledni Kanon, op 38, svježa Elegija, op 38, i bezrezervno šarmantna Balada, op 65, sam rub trivijalnosti izvornog klavirskog sloga, znalački obrađenog za kvartet flauta (Guy du Chevron). U korist pak hrvatskog folklora zaiskrile su tri minijature iz Lhotkine Male suite za kvartet flauti sa živopisnim i vrlo opisnim imenima kao što su Na osami, Pastirska i U kolu. Melodijski i harmonijski temeljite i tipične za naš kraj, one su bile čisti kontrast Piazzollinom četverostavačnom kolažu Historie du Tango, ugođajno nedirnutom u obradi Frana Đurovića (1971) i Krešimira Seletkovića (1974). Međutim, obilja strasti i oštrine – nužnog za plastičnije opise Bordela, Caféa, Nightcluba i Concerta d’aujourd’hui, evolucije i transformacije tanga u XIX i XX stoljeću, ali i Piazzollinog novonastalog nuevo tanga, hibrida klasike i jazza – u završnoj svirci ipak nije bilo dovoljno. Ili barem ne onoliko koliko je vjerno zapisano na uzorno snimljenim (studijskim i živim) albumima našeg vrsnog puhačkog ansambla 4 Syrinx. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.