GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NEPONOVLJIVI RECITAL VADYMA KHOLODENKA NA CHOPINOVOM PLEYELU

16. rujna, 2024.

Piše: Igor Koruga

Moj nervozni mozak prerano je nakon prvog recitala devete sezone ciklusa Pleyel Svetislava Stančića ispružio svoja ticala i stao naglas iznositi goruće dojmove, umjesto da se upristojio uoči razumnog prihvaćanja, selektiranja i bilo kakvog javnog iznošenja. Suzdržat sam se mogao, ali sam popustio na štetu okoline, jer sam bio doslovno omamljen i očaran nenadmašnim pijanizmom ukrajinskog virtuoza, Vadyma Kholodenka (1986), njegovim interpretativnim profinjenostima podjednako korištenim u stilski i epohalno posve različitim skladbama. Uzorno obrazovan na Kijevskom državnom glazbenom liceju Lysenko i Moskovskom državnom konzervatoriju Čajkovski, kod renomiranih pedagoga poput Natalije Gridneve, Borisa Fedorova i Vere Gornostajeve, tijekom godina je marljivo sticao svoj ogroman ugled, nastupajući na najprestižnijim pozornicama s najprominentnijim umjetnicima, i tako opremljen došao do još jednog zagrebačkog solističkog nastupa, u petak 13. rujna 2024. godine od 20 sati, u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva.

S istim pristupom

Bez suvišne patetike u predstavljanju i izražavanju, Kholodenko je zasjeo za povijesni Pleyel i započeo s dvjema skladbama Williama Byrda (1540-1624), velikog engleskog renesansnog skladatelja koji je, djelujući na dvoru kraljice Elizabete I, kontrapunktski oplemenio ondašnju nacionalnu glazbu za orgulje i čembalo. Svijetli primjeri te zrele renesanse bile su skladbe First Pavan and Galliard, čiji je uredni rukopis bio bezgrešno donesen, na samoj granici ljudske moći, ali s toplinom koja niti u jednom trenutku nije izostala, i John Come Kiss Me Now, iz glasovite zbirke Fitzwilliam Virginal Book, u kojoj je skladatelj umješno ispitivao krajnje dosege tematskih varijacija i neovisnosti harmonijskih i melodijskih linija. S istim pristupom, dinamički čvrsto zaokruženog (i ograničenog) zvuka sa svim postojećim dinamičkim nijansama, Kholodenko je preskočio nekoliko stoljeća uhvativši se u ozbiljan koštac sa suvremenom skladbom Ballade, finske skladateljice Kaije Saariaho (1952-2023), (post)modernističke svjetske zvijezde sa spektralističkim tendencijama, odnosno s umjerenom zvučnom paradigmom u kojoj je bio prikazan samo djelić njezinog majstorskog pisanja i sluha za teksture.

Duhoviti Beethoven i Poulenc

Novi kronološki skok uslijedio je sa 16. sonatom za klavir u G-duru, op. 31, br. 1, Ludwiga van Beethovena (1770-1827), ranom, zahtjevnom i duhovitom kompozicijom čija je izvedba dosegnula vrhunac, ako ga je te večeri uopće bilo. Atraktivne melodije ispunjavale su sve stavke, a napose prvi (Allegro vivace) u kojem između ostalog ruke nisu smjele svirati skupa, već s neznatnim pomakom u akordu, samo ovoga puta u korist lijeve ruke, a ne desne kao što je to, zbog fizike širenja zvuka, bilo i ostalo uobičajeno. Svjestan efek(a)ta, Kholodenko je i ovdje sve skupa divno zaoblio, istančao i razvio oko naizgled nevažnog motiva, prepustivši se i nadalje razdraganim (Beethovenovim) opisima preduge i sve apsurdnije drugorazredne talijanske opere (Adagio grazioso), ali i lukavih kromatskih gibanja te ¨krivog¨ kontrapunkta (Rondo). Nešto se ipak po prirodi stvari moralo iskriviti, ili dogoditi nesavršeno, poput pauze koja je kao i sve pauze raspolovila recital, prekinula iznimno rijetku sta(bi)lnost kakvoće tumačenja i dovela sabranu publiku do drugog dijela, posvećenog poljskom geniju, pijanistu i skladatelju, Frédéricu Chopinu (1810-1849). Međutim, premda se i ovdje radilo o očekivano promišljenim i suptilno obrađenim Mazurkama, op. 56, i op. 41, te o majstorskoj 3. sonati za klavir u h-mou, op. 58, Kholodenkove ruke bile su zapravo poput Chopinovih, autentične nad Pleyelom i estetski i kompozicijski vršno dorađenim Chopinovim glazbenim pismom. Kraj je, dakle, došao prerano, u očekivano savršenom tonu, brojnoj publici i, unutar nje, pijanistima i klavirskim pedagozima koji su se podjednako veselili iznuđenim dodacima: najprije još jednoj Chopinovoj Mazurki, op. 50, br. 1, a potom, sasvim neočekivano, i zanosnoj skladbi L’embarquement pour Cythère, valse mussette (izvorno) za dva klavira, FP 150, francuskog skladatelja i pijanista, Francisa Poulenca (1899-1963). T