GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NEPONOVLJIVI KONCEPT ALJOŠE JURINIĆA I PRIJATELJA

4. rujna, 2021.

Piše: Igor Koruga

U svijetu onih koji znaju udobno plutati u sve otvorenijim životnim mogućnostima, odnosno voditi hirovit život u hirovitom vremenu, teško se snalaze drugi, okorjeli, koji uglavnom žude za redom i ne mogu uspjeti. Njihove besane noći često naplavljuju vizije zaboravljenog svijeta u čijem se negdašnjem, sporom vremenu svaki čovjek mogao zapitati koliko je, zapravo, dosadna sama dosada. Isti se ljudi danju koriste urođenim umijećem sjećanja kojim pak slobodno putuju kroz vrijeme, zamke rituala i privide ponovljenih događaja. Privid jest i karakteristika vremena, da ono kasnije izgleda kompaktnije, nedjeljivije, masivnije, poput jela s točno određenim mirisom i okusom. Promatramo li s te strane nastupe našeg uglednog pijanista Aljoše Jurinića (1989) u atriju Galerije Klovićevih dvora; primjerice, onaj meni najznačajniji, u ponedjeljak 7. srpnja 2014, od 21 sat, u okviru 33. Zagrebačkih ljetnih večeri (nastup Mlade hrvatske zvijezde), i ovotjedni, meni opet vrlo značajan, u srijedu 1. rujna, od 20:30 sati, u okviru ljetne Scene Amadeo, prevarili bismo se kada bismo pomislili na ponovljeni događaj. Nadalje, uzmemo li u obzir i to da je na oba nastupa uz Jurinića nastupio violončelist Smiljan Mrčela (1987) – nekoć u sastavu Hrvatskog gudačkog kvarteta, a u srijedu uklopljen u trio kojeg su sačinjavali violinisti Marko Graziani (1988) i Ivan Graziani (1997) kao i violistica Hiwote Tadesse (1993) – te da su shodno tome oba nastupa bila obilježena klavirskim kvintetima, nesumnjivo je svako zbivanje imalo svoju čaroliju.

Iza ispisane partiture

Ovogodišnji koncert niknuo je iz smiraja podulje zamračenog atrija, na sjeverno položenoj pozornici posred koje se smjestio nevelik glasovir, možda prikladniji za izvođenje džeza i moderne glazbe zabavnijeg karaktera. Uzbuđenje i mir istovremeno su nastupili ulaskom danas već zrelog i svjetski priznatog umjetnika, praćeni preciznom i duhovitom najavom (samog Jurinića) Varijacija na temu Roberta Schumanna, op. 20, Clare Schumann (1819-1896) i, obrnuto, varijacija Roberta Schumanna (1810-1856) Quasi variazioni. Andantino de Clara Wieck iz Treće klavirske sonate, op. 14, na Clarinu temu, izvedenih takoreći u dahu uvodnog, solističkog dijela nastupa. Svima je dakako laknulo kada su shvatili da će instrument biti nebitan, makar u smislu cjelovitog doticaja sa skupinom od sedam Clarinih varijacija, na temu Bunte Blätter (Obojeni listovi) iz istoimenog muževljevog opusa 99, prožetih psihološkim učincima sklada i estetskih raznovrsnosti unutar tamnog i strasnog fis-mola. Imajući u vidu bilo koji današnji glasovir, nelako je, poput Jurinića, istovrijedno postaviti repetitivnu temu (obilježenu kontinuitetom tona cis) u odnosu na dinamički i tonski najrazličitije kontrapunktske oblike, to jest, pogodovati tehničkoj savršenosti, preglednosti i jasnoći, posebice u duhu glazbenog romantizma. To je odista rijetka pojava, svojstvena nekolicini svjetskih pijanista, točnije onih koji umiju prodrijeti duboko iza primjerno ispisane partiture.

Komorno do kraja

Poput elegantnog Clarinog glazbenog stila, njezine jasne teksture i forme, virtuozne figuracije, ali i preciznog kontrapunkta i kromatike, Jurinić je u nastavku također uspješno ocrtao jednako krepak rukopis Roberta Schumanna. Obilje tonskih boja, iz Andantina de Clara Wieck, ili varijacija iz opsežno revidirane ¨Grande Sonate¨, bilo je usuglašeno s oštroumnim Schumannovim harmonijskim jezikom i brojnim učinkovitim disonancama, sve do posljednje varijacije (Prestissimo possible, Passionato) i kraja solističkog dijela koncerta te buđenja auditorija iz nestvarnog sna. Konac zbivanja ukrasio je komorni dio u kojem je Jurinić, uz pomoć već spomenutih suradnika i prijatelja okupljenih u ad hoc inačicu gudačkog kvarteta s neobično čvrstim ali i gipkim (su)zvukom, iznio Klavirski kvintet u A-duru, napisan u zenitu slave poznatog češkog skladatelja Antonína Dvořáka (1841-1904). Uspjeh sličan onom praizvedbenom, u praškom Rudolfinumu 8. siječnja 1888. godine, postigla je i ova izvedba, puna duha, jasnoće bogatih melodijskih obrazaca, nepogrešivo naglašene klasične forme i sposobnosti uzornog vođenja komornog ansambla s kojom se, uz sve ostalo, već dulje vrijeme može podičiti svemoćni umjetnik, i prošlog i sadašnjeg vremena, Aljoša Jurinić. T