Drugi odabrani ulomak iz nove knjige Saše Radovića “Krakovi zla”
GLAVA IV.
„Tko se mača laća, od mača i pogine!“
Narodna poslovica
Remetinec kraj studenog 2011.
Jutro, sivo, magleno, obješeno na prozorske rešetke. Pogled
seže preko dvorišta za šetnju i zaustavlja se na fasadi s istim
takvim rešetkama od širokog plosnatog željeza. Svaku večer
policajac provjerava te rešetke da ih netko ne bi pokušao
prepiliti. To bi bilo moguće jedino s pilom za željezo, a takvu
alatku nemoguće je unijeti u zatvor. Kod prijema svaki
zatvorenik mora se skinuti do gola, svaki komad odjeće
policajac s gumenim rukavicama na rukama pregledava i
„prepipava“. Ne može se unijeti nikakav metalni komad, remen
za hlače, ključ, ručni sat, iglu… Knjige koje se čitaju u zatvoru ne
smiju imati tvrde korice, jer bi se u tim koricama mogla sakriti
pila za željezo.
Široki dijelovi rešetke nama služe umjesto hladnjaka, vani je
hladno i na njih stavljamo jabuke i jogurt.
Jutrom u 7 sati ulazi policajac u sobu i kontrolira jesmo li svi na
broju. Ako netko spava, budi ga, mora provjeriti je li živ, možda
si je prerezao vene?
Do doručka ostaje još čitav sat. Zavlačim se pod deku. Počinje
film, jedan od mojih „flashbackova“. Ponavlja se često, uvijek je
to isti film s istim detaljima, povratak s promocije iz Rijeke. Znam
da se to dogodilo 9. rujna 2010. godine iza 18 sati:
Nakon pet kilometara vožnje tunelom kroz planinu Učku otvara
se pogled na meki krajolik poluotoka Istre. Blage udoline
miješaju se s brežuljcima, nigdje nema oštrih bridova ili tamnih
rubova crnogoričnih šuma. Mnogi umjetnici pokušavali su
prenijeti na platno fascinantno preplitanje istarskih oranica i
kamena, ali nikome nije uspjelo kao akademskom slikaru, Vilku
Šeferovu. Taj stari majstor iz kultne grupe Zemlja,
sedamdesetih je godina prošlog stoljeća najbolje bilježio
koloplet smeđih, sivih i zelenih tonova prelijepog istarskog
krajolika.
Vozim polako, opušteno, još jedna borba s vjetrenjačama iza
mene je. Vraćam se kući nakon promocije moje knjige „Histria
terra nigra – vratite opljačkano!“ održane u riječkom grand hotelu
„Bonavia“. Na prvom katu, u dvorani hotela skupilo se stotinjak
posjetitelja. Nakon uvodne riječi Vesne Balenović, promocija je
prošla u razmjenama mišljenja i polemikama. Uz mnogo truda,
utrošenog vremena i troškova ostaje veliko pitanje, kakav
rezultat može proizvesti tih otisnutih 3000 knjiga?
Bit će još nekoliko promocija, okruglih stolova, bit će i poziva na
poneku TV emisiju, ali znam da je to borba s vjetrenjačama,
znam da još nije vrijeme, nema kritične mase da zgrabimo za
vrat ratne profitere i lopove koji su nam upropastili domovinu.
Dogodilo se ono što nam je 1975. godine poručio svojom
pjesmom hrvatski domoljub Bruno Bušić.
„Kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu
vidjet ćete kako naši kradu. Svatko nas je krao
i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali
i prodavali svjetskim jebivjetrima, makrolopovima.
Navalit će na nas velike ptice grabljivice.
Kako nas spasiti od nas?
Bruno je dobro poznavao komunističke probisvijete koji su vodili
SFRJ, iste ove koji vode Republiku Hrvatsku od 1990. Golemi
broj branitelja – i ja s njima zajedno – bili smo naivni i glupi. Nismo
znali da gradimo ovu korumpiranu mrežu makrolopova –
karikaturu od države, kakva je danas Hrvatska.
Brunu Bušića ubio je agent SDB-a (Služba državne
bezbednosti) 1978. godine. Bruno nije dočekao „slobodnu“
Hrvatsku, ali možda je za njega bolje da je nije dočekao.
Hrvatsku je ubio Franjo Tuđman i onih njegovih 200
makrolopovskih obitelji. Porodice Tuđman, Šušak, Čermak,
Šeks, Vidošević, Todorić, Rajić, Jakovčić, Zagorec, Petrač,
Bandić, Barač, Žužul, Kutle, Horvatinčić, Štrok, Pukanić,
Vlahović, Cuccurin, Štern, Carić, Linić, Ježić, M. Lučić, Kalmeta,
Tedeshi, Glavaš, Sanader, Kosorica, i niz drugih – opljačkali su
Hrvatsku do gole kože i milijarde kuna ili eura prebacili na svoje
inozemne račune u poreznim utočištima. U dubokoj sjeni, u
tvrdoj konspiraciji stoje glavni Tuđmanovi planeri svih poteza i
26akcija nove Hrvatske, udbaška ekipa; Perković, Manolić,
Mustač, Gaži, Gregurić, Valentić,… Po pravilima sovjetskih i
drugih tajnih služba oni „nemaju ništa!“. Ne razbacuju se
dvorcima i golemim jahtama, njihovi milijuni sigurno spavaju u
svjetskim poreznim oazama.
Od samog početka države Hrvatske političkom vrhu prva misao
bila je – kako napuniti svoje džepove. Krenulo je s krađom
donacija dijaspore od pune dvije milijarde dolara, namijenjenih
nabavi oružja (dolar je tada vrijedio 2 DEM). Agresiju Srbije
najbolje su iskoristili ratni profiteri. Švercom hrvatske nafte u
SAO Krajinu, ali i direktno u Srbiju omogućeno je srpskim
tenkovima da ubijaju naše branitelje. Korupcija se razvila do
neviđenih razmjera, kao i devizne manipulacije. Carinskim
kriminalom i pljačkom putem državnog duhanskog monopola
punili su se, i još se pune, crni fondovi vladajućih garnitura.
Putem državnih poduzeća i kooperantskih tvrtki, autoceste,
tuneli, mostovi i dr., naplaćivani su nekoliko puta više od realnih
troškova. Pokralo se još i ono što je preostalo, sloj enormno
bogatih odmaknuo se daleko od osiromašene većine. Totalno
bezakonje i korupcija na svim razinama postalo je normativ
ponašanja.
Od Lijepe naše nije ostalo ni „L“. Hrvatska je opljačkana,
osiromašena, zemlja razorenih moralnih polja, čvrsto stegnuta
represivnim mehanizmima.
„Kako nas spasiti od nas?“ – upitao se Bruno Bušić.
U vrijeme Domovinskog rata ispitivao sam bivšeg visokog
dužnosnika SDB–a (inicijali R.M.). Ispričao mi je detalje o
ubojstvu Bušića. Još uvijek čuvam snimku s diktafona. Ukratko;
pet mjeseci, četiri agenta tajne policije SFRJ svakodnevno su
pratila Brunu Bušića u Parizu. Jedan agent kontrolirao je jedan
dio puta, preuzimao je drugi, zatim treći, četvrti… To su bili
iskusni profesionalci, znali su sve detalje, svaki Bušićev korak,
navike, dnevne rute…, mogli su izvršiti ubojstvo u svako vrijeme
dana ili noći. Čekali su samo „naredbu“ koja je stigla u listopadu
1978. godine.
Kako nas spasiti od nas? Može li se što pokrenuti, hoće li bar
netko podignuti glavu iz prašine? Hoćemo li se, kao uvijek,
27pokriti „hrvatskom šutnjom“ i kukavički zabiti glavu u pijesak. To
rade nojevi a ne ljudi. Ali, gdje su ljudi?
Od mog doma u Premanturi, naselju na samom vrhu Istre, dijeli
me nešto više od jednog sata vožnje. Bilo je kasno ljeto, kasno
popodne, crveno sunce spuštalo se na valovite vrhove i
neugodne niske zrake bole su oči. Glazba je prestala, na
vijestima su bile posljednje novosti iz svijeta; većina zemalja
izlaze iz recesije, ali ostaju teški problemi u Grčkoj, najave
problema u Italiji, Španjolskoj, Portugalu… U radio emisiju
uključuje se predsjednica Vlade RH, Jadranka Kosor i operetno
najavljuje opći napredak. Uvjerava nas da izlazimo iz recesije.
Nitko u to ne vjeruje, svima su nam znane laži s Markovog
trga11, ali svi šute.
Prokleta hrvatska šutnja! Prolazi još jedno mirno, toplo i tiho
ljeto, zavodi nas svojim rascvjetalim pupoljcima i igrom leptira.
Lijepa, nestvarna slika, ali ništa nije ni lijepo ni dobro. Duboki
jaz između hrvatskih tajkuna i prebogatih političara – i puka s
ruba egzistencije, ne može garantirati ni lijepu ni dobru jesen.
Mladi liječnici i inženjeri bez šanse za zaposlenje razmišljaju o
odlasku iz zemlje, starci-umirovljenici traže ostatke kruha po
smetlištima.
Zaustavljam se na odmorištu „Bale“ iako je to dosta daleko od
istoimenog naselja Bale. S obje strane autoceste nalaze se
ugostiteljski lokali i sanitarije u obliku istarskih kažuna, kamenih
građevina koje su služile kao spremišta na poljima. Na terasi
lokala nema gostiju i nakon popodnevne kave, nastavljam
prema Puli.
Predamnom su ravni potezi široke autoceste. Sa strana promiču
zaobljeni krajolici zelenog raslinja razbijeni bjelinom udaljenih
naselja s kamenim zvonicima. Prebacujem u šestu brzinu i
uvlačim se dublje u mekano sjedište.
Karakteristike koje izdvajaju Istru od ostalog korpusa Hrvatske
neosporna je geografska ljepota, položaj u srcu Europe i
11Markov trg – sjedište vlade RH i Hrvatskog sabora
No, tu je još jedna specifičnost,
jedna iracionalna crta, mekoća u ozračju koju osjećamo u
kontaktima s ljudima ovog poluotoka. Tisuće godina ratova,
previranja, teških boleština i stalni pritisak stranih vladara za
potiranjem autohtonih korijena rezultirale su pasivnim prkosom
istarskog življa. Iako nikada nije izborena samostalnost, jer nije
bilo dovoljno agresivnosti, sačuvan je identitet i tradicija. Istranin
ili bolje reći Istrijan, (od najstarijeg naziva, Histria) tih je,
povučen, stabilan, tolerantan i radin. Nasuprot dojma mekoće i
blagosti, ti ljudi su čvrstog karaktera. Za razliku od ostalog življa
s područja Hrvatske i bivše Jugoslavije koje je u većini prečesto
nabijeno iracionalnim nacionalšovinizmom, Istrijani imaju
daleko realniji, tolerantniji i civiliziraniji stav. Ljudske vrijednosti
više se cijene nego brojanje krvnih zrnaca.
Vožnja blagim zavojima i tiho brujanje moćne mašine bmw-a
potpuno me je opustilo. Stigao sam na posljednju dionicu
autoceste prije Pule, ravnu i široku. A, onda iznenada bljesnula
je slika jakih svjetala automobila iza mene. Veliki automobil iza
mene približavao se velikom brzinom. Iako se prebrza vožnja
često događa na autocestama, izuzetno jaka, halogena svjetla
privukla su mi pozornost. Moj cijeli život obilježen je borilačkim
sportovima i zbog toga imam dobro razvijen osjećaj za
opasnost. U Domovinskom ratu, kao časnik i glavni instruktor
borbenih vještina Specijalnih postrojbi HV, četiri godine
podučavao sam naše specijalce kako onesposobiti protivnika.
Učio sam ih još nešto važno; kako izbjeći opasnost i preživjeti.
Tamni automobil u vrlo kratkom vremenu prišao mi je sasvim
blizu i našao se paralelno samnom. Bio je to audi A8. Nisam
skidao pogled s retrovizora, no tada sam okrenuo glavu prema
tom velikom automobilu. U momentu zabljesnuo je metal sa
zadnjeg sjedišta. Naglo sam spustio glavu i ramena na volan i
čvrsto pritisnuo kočnicu. Moj automobil opasno je zaplesao dok
je audi projurio pokraj mene i zamalo me okrznuo. Razmišljanje
u takvim momentima svode se na djeliće sekunde. Pitanje je,
jesam li dobro vidio što je taj metalni sjaj i je li to oružje? Nisam
začuo nikakav pucanj, ali uz mojih 120 kilometara na sat s
otvorenim krovom, pucanj oružja s prigušivačem ne bi se čuo.
29Svaki rizik treba izbjegavati. Imao sam dvije varijante. Jedna je
bila naglo povući ručnu kočnicu, okrenuti automobil i vratiti se
suprotnim smjerom autoceste. To je opasna varijanta, ali
sigurno je da bih izbjegao novi susret s audiem. Vrlo je
vjerojatno da me moji progonitelji ne bi pratili, ne bi se usudili
voziti u zabranjenom smjeru. Druga je mogućnost nastaviti put i
možda se ponovno susresti s tamnim automobilom.
Odlučio sam se za ovu drugu varijantu. Moj dvosjed bmw Z3
star je 14 godina ali ima motor V8 od 4.9 kubika s 32 ventila i
skoro 400 konjskih snaga. Audi A8 snažan je i brz, ali ne toliko.
Prebacio sam u drugu brzinu i dodao gas, a zatim gurnuo
polugu mjenjača u četvrtu. Z3 se propeo i pojurio. Vrlo brzo
dostigao sam audi. Sagnuo sam se ispod instrument table i
projurio s barem 100 kilometara na sat brže od audija. Pouzdao
sam se u činjenicu da je vrlo teško pogoditi malu metu iz jurećeg
automobila, bez obzira, je li u pitanju profesionalac ili ne. Zbog
toga sam se i odlučio na ovu varijantu.
Nakon nekoliko stotina metara u retrovizoru se tamni automobil
smanjivao. Zaostaje! Odahnuo sam, ali brzinu od 250 na sat
nisam spustio sve do naplatnih kućica.
Kroz glavu su mi prolazile slike s autoceste. Je li to bilo, to što
sam mislio? Je li netko želio pucati i je li pucao u mene?
Najlakše i najučinkovitije bilo vi takav poduhvat realizirati s AK
47, škorpionom ili s nekom drugom automatskom puškom.
Doduše, profesionalci ne vole automatsko oružje zbog buke
rafalne paljbe. Najčešće se plaćeni ubojice služe preciznim,
pištoljima kalibra magnum 22 ili stinger 22 s prigušivačima.
Iz Pule prema Premanturi vodi najljepša cesta u Istri. Od samog
početka, od skretanja s pulske zaobilaznice, cestu prati gusta
šuma borova i visokih pinija, s prodorima otvorenih vidika prema
moru. Sunce se već spustilo nad sami horizont, i osjećaj
nelagode zbog bljeska sjećanja na veliki tamni automobilom
izgubio se. Idilična aleja visokih borova i more koje se u jednom
dijelu pripija uz samu cestu, opija i odnosi crne misli.
„Tko se mača laća, od mača i pogine!“ stoljećima je stara
poslovica i nosi u sebi iskonsku istinu. Mislio sam da se ova
30poslovica ne odnosi na mene, mislio sam da mogu izbjeći svaki
napad. Naivno sam se pouzdavao u svoju vještinu i u neku višu
silu koja će me zaštititi. Zapravo, stalno živim u ratu. Za mene
Domovinski rat ni te 2011. godine nije završio, vodim ga od
1991. do danas. Htio sam slobodnu, poštenu Hrvatsku – dobio
sam karikaturu od države, prebogati kriminalni milje vlasti, i
apatični hrvatski puk na granici egzistencije.
Neosporno je da moj rad već dugo prate zaštitnici povlaštenih i
blago rečeno – znam da svakim danom sve više smetam. Znali
su i znaju svaki moj telefonski razgovor, svaki e-mail, svaki moj
kontakt. A, to je neosporno bio veliki rizik.
Nisam bio siguran da je na zadnjem sjedalu audia – sjedio
plaćenik, ubojica sve dok u garaži nisam otkrio sitnu rupicu
malokalibarskog zrna u naslonu suvozačevog sjedišta. Hitac je
došao otraga kada je moj automobil već pretekao audi. Pucao
je samo jednom, drugi puta nije stigao. Zbog otvorenog krova
mog dvosjeda nije bilo razbijanja stakala. Malokalibarsko zrno
velike izlazne brzine kao što je magnum 22 nemoguće je
potpuno prigušiti, ali pri vožnji s otvorenim krovom nisam čuo
pucanj.
Ni na kraj pameti nije mi bilo pozvati policiju. Znam kako bi sve
to završilo – odnosno kako ne bi završilo. Ako bi se istraga i
otvorila, trajala bi godinama, decenijima, po uobičajenom
hrvatskom modelu.
Malo olovno zrno obloženo tankom bakrenom košuljicom našao
sam na podu automobila. Prošlo je kroz naslon suvozača i
deformiralo se od udarca u limeni dio poda automobila.
Pomislio sam da je igra postala preoštra.
I zaista – četiri dana iza opisanog događaja na autocesti, doživio
sam tešku nesreću.
(Nastavit će se)
Još nema komentara
Uskoči u raspravuPrije UDB-a, sada SOA (+CIA & MI6) i koja razlika?!
I dalje će se progoniti izdajice, kriminalci, klerofašisti, četnikoidi, ustašoidi, vehabije i svo ostalo terorističko smeće.
Saša Radović, kao antinomija Saši Broz, daje dojam medalje s dva lica koja dosta dobro simbolizira sadašnji poredak u političkoj fikciji Hrvatske.
Zanima nas da li će gosp. Radović ovom svojom knjigom pokazati/dokazati – da se ubijanjem duhovnog vođe potlačenih od svakog člana njegovih sljedbenika samim time stvara – pomlađeni oblik izvornog svojstva kojeg više nitko ne može ubiti osim – samoga sebe. To je paradigma sudbine svakog jednoumlja, a ne samo onog koje je sjekirom raskolilo glavu Stjepana Djurekoviča.