Piše: Igor Koruga
U današnjoj cjelovitosti visoko industrijaliziranog društva i kulture, odnosno čovjeka koji je već odavno propao i umjetnosti koja mu sve teže nastoji ublažiti mahnitu disharmoniju i nepomirljive proturječnosti, nije jednostavno napisati istinsku glazbenu kompoziciju. Skladatelji žive unutar društva, kako bi im rad bio uvjerljiv i stvaran, te se uglavnom koprcaju u suvremenom izričaju, snalazeći se s nadahnućima poput psiholoških, ispovjednog tona; romantičnih, ganutljivog sadržaja; glazbeno-terapeutskih, obojenih kompleksom; etičkih, naoko uzvišenih; i trgovinskih, usredotočenih na zaradu. Ne znam točno što je potaknulo mladog Dubrovčanina Ivana Končića (1988) na skladanje gudačkog kvarteta Tri dvodijelne jedinice, ali znam da mu je to u velikoj mjeri uspjelo, barem što se tiče hvaljene dubrovačke praizvedbe 12. rujna 2023. godine i rafinirane predstave na početku koncerta Zagrebačkog kvarteta, održanog ove subote, 17. svibnja 2025. od 20 sati u Velikoj dvorani Novinarskog doma.
Izuzetni Davor Philips
Unutar tri stavka Končić se vješto poigravao s formom i zvukom. Uz pomoć dva glavna principa, dvodijelnosti i poliakordike, stvorio je, prema vlastitim riječima, osjećaj nedorečene dorečenosti, bez reprize. Poliakordiku je organizirao u globalnom smislu, a kvartet u dva smjera, odnosno u dvije vertikalne plohe s nejednakim ¨brzinama¨ pronalaženja akorda/tonaliteta. Taj kontrolirani kaos sporadičnog pronalaženja ¨skladnih¨ vertikala izvrsno su shvatili zagrebački gudači, ovoga puta s izuzetno raspoloženim Davorom Philipsom na poziciji druge violine. Davor Philips na ugodan je način iskakao i u tumačenju četverostavačnog Prvog gudačkog kvarteta u F-duru, op. 18, br. 1, Ludwiga van Beethovena (1770-1827). Najprije u uvodnoj odgodi napetosti (Allegro con brio), s brzim i uzbudljivim izjavama i opetovanim zaustavljanjima, a potom i u sučeljavanju prve, živahne i hrskave te druge, lirske i tečne teme, rasterećene dramatičnih stanki. U kratkom, jednako veličanstvenom razvoju, briljirali su i svi skupa, s poznatim melodijskim fragmentima, dok su u sljedećem kontrastu sjajno opisali Adagio affettuoso ed appassionato u d-molu: mračan, duboko proživljeni stavak u 9/8 mjeri, inspiriran grobnicom i prizorom iz Shakespeareove tragedije Romeo i Julija. Dakako, u ravnoteži su morala biti još dva, primjetno kraća stavka (Scherzo. Allegro molto – Allegro), kao priče za sebe, naslonjene na živahnu energiju Scherza, u vedrom duhu dursko-molskih mijena i zajedništva ostvarenog tek u svježem i zanosnom finalu.
Poznata Dvořákova Dumka
U drugom dijelu posljednjeg ovosezonskog koncerta Zagrebačkog kvarteta, dakle na samome kraju tog nastupa bez dodatka, preostao je Deseti gudački kvartet u Es-duru, op. 51, B. 52, Antonína Dvořáka (1841-1904), vjerojatno najraniji od poznatih skladateljevih kvarteta, primjerice u C-duru, As-duru i ¨Američkog¨ u F-duru, sveprisutnih u žanrovskim repertoarima. I ovdje je početak bio upečatljiv, prepun valovitih tekstura u dubljim instrumentima i intimnih melodija u violinama, naglašenim i u nastavku (Allegro ma non troppo) obilježenom snažnijim ritmičkim elementima i pastoralnim slavenskim ugođajima. Općenito poznat bio je i drugi stavak, Dumka, češka balada dvojakih tendencija – tuge i vedrine – suprostavljenih bez sukoba, a melankoličan pak treći (Romanze. Andante con moto), izvan stroge forme, utemeljen na promjenjivim teksturama, opet izmjenama dura i mola kao i nejasnim tihim raspoloženjima, rastopljenim u nadolazećem folklornom rondu (Finalu) sinkopiranog ritma. Ondje su članovi kvarteta postigli još značajniju i veću masu, gotovo orkestralnog zvuka, ponajviše u kodi, gdje se glazba kolebala prije trijumfalnog završetka. T
