Piše: Igor Koruga
Gledajući unazad, može se reći da je glazbeni klasicizam prevladavao u osamnaestom stoljeću, glazbeni romantizam u devetnaestom, a avangardizam u dvadesetom stoljeću. Mišljenja da u suvremenoj glazbi nije došlo do krize, da je njen razvoj bio neprekidan te da je suvremeni skladatelj bio onaj koji je maštovito spajao rezultate svakakvih glazbenih pokusa bio je, recimo, poljski skladatelj i veliki apologet avangardizma Krzysztov Penderecki (1933-2020). Istina, bilo je i onih koji su vjerovali u sveopću krizu glazbe dvadesetog stoljeća te u jedini izlaz u smjeru zalaganja za sintezu novog izraza s povijesno utemeljenim stilovima. Dvadeset i prvo stoljeće otišlo je još korak dalje. Računalo je postalo instrument za simulaciju glazbe, a glazbeni se materijal prenapregnuo, ili se pak u potpunosti rasuo. Situacija je i danas ostala približna. Glazba je sve udaljenija od zvuk(ov)a prirode, sve složenija od tankoćutnih suzvučja brižno odlivenih zvona te sve odmaknutija od običnog čovjeka, pa i od suvremene filozofije. Međutim, nade uvijek ima, kao i neizvjesnosti sutrašnjice s kojom se vrlo dobro nose članovi Gudačkog kvarteta Sebastian, pogotovo unutar svojih prepoznatljivih koncertnih zbivanja u kojima združuju povijesne i suvremene žanrovske skladbe, dirljivu poeziju i neobične likovne instalacije. Ustaljena forma nije se promijenila niti ovoga ponedjeljka, 21. ožujka 2022. u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski od 20 sati, na trećem koncertu iz 20. koncertne sezone 2021/2022 Kvarteta Sebastian. Ondje je, osim glazbe, bio predstavljen likovni ciklus Prsti sumnje diplomirane nastavnice modnog dizajna Snježane Ban (1980), ciklus izobličenih fotografija Kako vitar puše strastvenog fotografa Ante Topića (1958-2020) te poetski diptih pjesama, Staklenka s bojama i Atlantida, Marijane Radmilović i Vladimira Nazora, dodatno obogaćen blistavom interpretacijom glumca Ivana Colarića.
Vrhunac u podsjećanju
Jednako vješto bila je opisana i mala povijest glazbe, u rasponu od 17. gudačkog kvarteta u D-duru Gaetana Donizettija (1797-1848) do Gudačkog kvarteta u Es-duru, op. 45, Victora Antoinea Édouarda Laloa (1823-1892) i praizvedbe Sonate concertante, op. 47, zagrebačkog jazz gitarista i skladatelja Renata Rožića (1958). Predstavljanje Donizettijevog komornog broja, točnije njegovog pretposljednjeg gudačkog kvarteta u čija se četiri nezahtjevna stavka povrh zanosne talijanske melodike i opernih manira, ipak više osjetila čvrsta Mayrova, njemačka glazbena škola, bilo je doista nesvakidašnje. A nesvakidašnja je bila i vanredna interpretacija ukupno najzanimljivije kompozicije večeri, jedine takve iz kajdanke francuskog skladatelja španjolskih korjena, objavljene čak 30 godina uoči revizije koju su za svoje izvođenje odabrali gudači iz Sebastian kvarteta. Utjecaj bečkih klasika bio je smjerno istaknut u ritmičnoj temi prvoga stavka (Allegro vivo), ali i u polaganoj melodiji drugoga (Andante non troppo), svojevrsnoj pjesmi bez riječi. Međutim, vrhunac izvedbe dosegnuo se tek u potonja dva stavka, to jest, u suptilno razrađenoj španjolskoj temi Scherza i u marševskom finalu, koji su u svojoj ukupnosti podsjećali na uzornog Beethovena i, tematski, na njegov Gudački kvartet u B-duru, op. 18, br. 6.
Opredjeljen prema novom
Nasuprot tome, podsjećanje na bilo što konkretno nikako se nije moglo povezati s Rožićevom skladbom, stroge izvanjske (sonatne) forme, ali i suvremenog, posve originalnog (pri)zvuka. Isti je bio najpedantnije osmišljen u raskošnom uvodnom stavku (Allegro moderato) iz kojeg se, po meni, uz malo više truda mogao izvesti i cijeli kvartet. Barem se tako činilo, jer ukupnost složenih progresija i reharmonizacija, elegantnih jazz obrazaca, folklora i posve originalnih Rožićevih konstruktivističkih melodijskih (tonalnih i atonalnih) elemenata nije bilo nimalo jednostavno tako dobro sjediniti u točno tri, precizno odvojene cjeline. Naime, politonalna slika u tom cjelovitom, prvom stavku bila je toliko moćna, kaleidoskopska i bešavna, da ju je zapravo bilo gotovo nemoguće ponoviti u preostala dva (Romanze i Gigue), u kojima se naš skladatelj, stilski dosljedno, osvrnuo na nekoć uobičajene, klasicističke polagane i barokne poletne, plesne stavke. Rožić je, dakle, kao strukturalist i strogi individualac, ovim djelom jasno potvrdio svoj veliki skladateljski potencijal, ali, što je još važnije, i opredjeljenje prema nečem novom i poticajnom u smislu čvrste glazbene forme i posve izvorne glazbene estetike. U tome mu je nesebično i uvelike pomogao izvanredno ugođeni Sebastian kvartet, ansambl postojanog i sve kvalitetnijeg suzvuka, ponajprije i ponajviše onda kada je to najpotrebnije. A to je bez sumnje bilo u slučaju iznošenja tek naoko jednostavnih Duhovnih harmonija, poimence, gregorijanskog korala Čuj, Stvoritelju milostiv (harmonizacija: Miroslav Martinjak) i napjeva Narode moj ljubljeni (harmonijzacija: Franjo Dugan). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.