GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: JAZZ MIRONA RAJFALOVIĆA I FESTIVAL DORA PEJAČEVIĆ

4. ožujka, 2023.

Piše: Igor Koruga

Što se glazbe i glazbene umjetnosti tiče, trenutno stojimo na velikoj prekretnici, bojim se, višestoljetne povijesti. Ushićeni, poput pravih modernih ljudi, tragamo za nečim ponovljenim ili obnovljenim, za duhom druge polovine dvadesetog stoljeća, ili još dalje, za duhom šesnaestog, sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća koji je stotinama godina ublažavao ljudsku bol i životnu nevolju. Mislim i pišem u prvom licu, jer, po prirodi stvari i posla s kojim se bavim, imam na to nekakvo pravo. Priznajem, danas imamo neke nove poglede, drugačije poimamo svijet, povodeći se za modom iz vlastitog blata komentiramo klimu i ekologiju Južne Amerike i Australije, preko noći pretvaramo adolescente u mudrace, mijenjamo moral, znanost i umjetnost. Postavljamo si visoke zahtjeve, samo da bismo uživali u varljivom blagostanju, brojnim opravdanjima i površnim užicima, odnosno da bismo životarili, opsjednuti kompleksom veličine, bilo da smo prezaposleni, ili nezaposleni. U Hrvatskoj je, recimo, ovoga tjedna iznenada utihnuo famozni šć, no zemlja se i dalje tresla na istarskom poluotoku, besmislenije i tuplje nego što si je to itko ikada mogao zamisliti. Međutim, bilo je i lijepih zbivanja, barem djelomično. Na primjer, u Zagrebu je upravo proteklo izuzetno umjetničko trodnevlje u duhu bliske i manje bliske povijesti, etno-jazza i klasične glazbe otprije stotinjak godina.

Posebnost povezana s džez harmonijom

Jazz se svirao u srijedu, 1. ožujka, od 20 sati, u koncertnoj dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti, na petom koncertu iz ciklusa Jazz orkestra HRT-a, na kojem se predstavio slojeviti etno-džezer regionalnih korijena, Miron Rafajlović (Sarajevo, 1981), trubač, gitarist, udaraljkaš i skladatelj čiji je životni put dosad obuhvatio predjele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kanade, Amerike i Španjolske. U tom je smislu bilo očekivano etno zvukovlje Pirinejskog, Apeninskog i Balkanskog pouotočja, obogaćeno turskim i arapskim motivima koji su godili energičnom dirigentu Mironu Hauseru te (pogotovo) proširenoj ritam sekciji HRT-ovog orkestra, predvođenoj našim uglednim i iskusnim udaraljkašem Hrvojem Rupčićem (1970). Kasnije se ispostavilo i to da su sve skladbe bile s netom izdanog albuma Mediterranean Soul, po kojem je i koncert dobio ime, a da je većinu maštovitih i ukusno disonantnih orkestralnih aranžmana potpisao sam Rafajlović, izuzev onog baladnog (Malada), u kojem mu je asistirao kubanski prijatelj i kolega Rafael Aguilar Arteaga. U solističkim ulogama podjednako su se isticali gitarist Elvis Penava (Bazar), tenorsaksofonist Vojkan Jocić (Bird of Passage), flautist i altsaksofonist Miro Kadoić (Epic of Gilgamesh, Macareu), kontrabasist Saša Borovec (Malada), trombonist Luka Žužić (Macareu), udaraljkaš Hrvoje Rupčić i bubnjar Janko Novoselić (Macareu), klavirist Joe Kaplowitz (Epic of Gilgamesh, Malada, Dinarica), a povrh svih je logično bio, trubač, krilničar i udaraljkaš Miron Rafajlović. Posebnost cjelovečernjeg niza skladbi iznenađujuće je bila povezana s izrazitom džez harmonijom, sa stilovima Freddiea Hubbarda, Louisa Armstronga, Milesa Davisa, Dizzyja Gillespiea i Roya Hargrovea, a tek potom, neizravno, s mediteranskim folklorom.

U miru i tišini

Folklor je, nadalje, zapao u drugi, ili u deseti plan, u iduća dva dana, dakle u četvrtak i petak, 2. i 3. ožujka od 13 i 18 sati, u koncertnoj dvorani Svetislava Stančića na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, točnije, na koncertima Komornim stazama Dore Pejačević i Dori u čast, iz prestižnog Festivala Dora Pejačević, kojim se na eminentnim zagrebačkim lokacijama, punih pet dana (1.3.-5.3.2023.), svečano obilježavala stota godišnjica smrti naše znamenite umjetnice. Prvi koncert u organizaciji MA posjetio je osobno i Poljak Dawid Runtz (1992), šef-dirigent Zagrebačke filharmonije koji se, vjerujem, došao pobliže upoznati s klavirskim i komornim opusom Dore Pejačević (1885-1923). Između brojnih djela za najrazličitije kombinacije glasova i instrumenata, ljepotom i interpretacijom su se izdvojile skladbe Ein Schrei (Krik) iz ciklusa Vier Lieder, op. 30, br. 1, Adagio iz Klavirskog kvarteta u d-molu, op. 25, Blütenwirbel (Cvjetni vrtlog), op. 45, i Capriccio, op. 47, kao i njihovi izvođači tenor Mislav Lucić (3. g.), violinistica Ana Labazan Brajša (3. g.) i Petra Šket (polaznica spec. studija) koji su kvalitativno ipak nadišlli natprosječni ostatak odabranih studenata. Većina studenata nastupila je i drugi dan, na koncertu Dori u čast u suradnji s Institutom Liszt – Mađarskim kulturnim centrom u Zagrebu i s Glazbenom akademijom Franz Liszt iz Budimpešte. I ovdje su se, pretežno u komornom opusu Dore Pejačević, istaknuli mladi virtuozi na čelu s već spomenutom violinisticom Anom Labazan Brajšom. No, ukupno gledajući, publika je doslovce zanijemila tek na samome kraju koncerta, tijekom nastupa nestvarnog pijanista Endrea Orsovaija, studenta završne godine klavira na budipeštanskoj Glazbenoj akademiji Franz Liszt. On je naime, u miru i tišini – njegujući za klavirom ponajprije melodiju, dinamiku i frazu, a tek potom raskoš zvuka i odgovarajuće harmonijske boje – takoreći niotkuda iznjedrio višedimenzionalne interpretacije Dorine Posmrtne koračnice, op. 14, njezinog Impromptua, op 9a, i velebne Balade u f-molu, op. 52, br. 4, Frédérica Chopina (1810-1849). T