Piše: Igor Koruga
Niti jedan komorni koncertni ciklus, osmišljen u obitelji, u smislu promocije povijesnog instrumenta te pedagoga, pijanista i začetnika znamenite sviračke škole, ne može unaprijed očekivati znatniju prijemčivost, ili dugovječnost. Razloga za to je mnogo. Recimo, današnja je publika nestrpljiva i zahtjevna, uglavnom željna zabave i kvantitete. Umjetnost je nadalje samo privid, sve teže opisiv i/li objašnjiv u kategorijama komunikacije, a komunikacija je temelj zanimljivosti javnih zbivanja. Suštinski, dakle, bitak mora prijeći u pojavu i steći ispravan oblik, i tako se neprestano ponavljati, kako bi zadržao interes većine koja se, čim napusti prostor umjetničkog stvaralaštva, podređuje svjetlećim i vibrirajućim (digitalnim) podsjetnicima. Iskreno pišući, vjerujem da o svemu tome nisu odveć razmišljali pijanisti i pedagozi, Ljubomir Gašparović (1951) i Danijel Gašparović (1988), otac i sin, kada su prije punih deset godina, u okviru vlastite Umjetničke organizacije Cristoforium, pokrenuli pijanistički ciklus Pleyel Svetislava Stančića. Otada do danas, Stančićev je povijesni i temeljito (pre)uređeni klavir oduševio brojne domaće i svjetske pijaniste te vjernu publiku koja se i ovih dana u velikom broju odazvala pozivu na koncert Jana Nikovića (2001), jednog od najistaknutijih mladih hrvatskih pijanista čije je interpretacije već pohvalila i šira svjetska javnost. Koncert je također bio povod da se, konkretno, u četvrtak, 3. srpnja 2025. godine od 20 sati, u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, obilježi početak obljetničke, desete sezone ciklusa Pleyel Svetislava Stančića, u vrućoj dvorani koja je mogla biti izazov za nespremnijeg, ili samo vremešnijeg pijanista od Nikovića kojem je neugodnost ostala povezana tek s obilnijim znojenjem i preblizu postavljenim zastarjelim reflektorom.
Svakome po volji
Po programskome redu, već su na samome početku prvoga dijela zablistale tri izvedbe imitativnih minijatura Jeana-Philippea Rameaua (1683-1764), odabrane iz zbirke Pièces de clavecin od pet višestavačnih suita. Jasna narativna nit usporavanja i savijanja ptičjih krila, zapaženija u drugome dijelu Zova ptica (Le Rappel des Oiseaux iz Suite u e-molu, 1724), u Nikovićevoj je zvučnoj slici doslovce oživjela, slično kao i funkcionalna tema koja je stvarala jak intenzitet u sljedećoj Nježnoj žalopojki (Les Tendres Plaintes iz Suite u D-duru, 1724), dok je Kokoš (La Poule iz Suite u g-molu, 1727) u dvojbeno zabavnom tonu istodobno stvorila dodanu vrijednost i ozračje prijetnje, svakome po volji. No, svakome po volji možda nije bila Nikovićeva sitnozorna percepcija Mozartove Sonate br. 3 u B-duru, KV 281 (1774), u neospornom skladu s partiturom i bezbrojnim, potanko oslikanim pojedinostima. S jedne strane, Nikovićevi osobito precizni nizovi trilera, kratkih (ne-točkastih) i dugih suzvuka u lagodnim su promjenama tempa pogodovali agilnosti, lakoći i liričnosti razvoja u uvodnom i završnom Allegru, dok su s druge strane, te iste ustrajnosti u tumačenju dovele do blage zamagljenosti Mozartove duhovitosti i tinejdžerske reakcije na ženske čari, recimo, u zanosnom Andante amorosu.
Na putu sazrijevanja
Znatno lakše Niković je interpretirao pijanistički kompleksniji i suvremeniji materijal: od skladbe iz suite Goyescas, op. 11, br. 5, Ljubav i smrt – balada, Enriquea Granadosa (1867-1916), Varijacija na temu Corellija, op. 42, Sergeja Rahmanjinova (1873-1943) i dvostavačne Sonate br. 4 u Fis-duru, op. 30, Aleksandra Skrjabina (1872-1915), do Potočnice i Ruže iz zbirke Život cvijeća, op. 19, Dore Pejačević (1885-1923), te Skrjabinovog I. preludija u B-duru iz zbirke 5 preludija, op. 16, i Mađarske rapsodije br. 10, S. 244/10, Franza Liszta (1811-1886), u dodatku priredbe. Međutim, to u osnovi i nije bilo neobično s obzirom na poziciju Jana Nikovića, nedovršenu u smislu sve uspješnijih međunarodnih pijanističkih natjecanja i tek započetu u smislu vrsnog umjetnika kojem se na beskonačnom putu sazrijevanja već ukazuje posve autentičan izraz i glas. T
