Piše: Igor Koruga
Pitanje glazbene darovitosti pojmovno se najčešće podrazumijevalo, ali i smještalo u okrilje fikcije s kojom se malo tko, zbog nedostatka hrabrosti i samoga dara, odlučio ozbiljnije baviti. Naime, dar kao privilegij većini je bila (i ostala) želja, ali ne i podrazumijevajući teret, obveza, ili dug koji je darovanog smještao u poseban položaj spram društva, vremenom sve otuđenijeg i nezahvalnijeg prema onima koji su žudili za nematerijalnim, muzičkim savršenstvom. A savršenstvo se, kao takvo, uvijek teže dosezalo u djelokrugu kompozicije, nego u djelokrugu interpretacije koja je, primjerice, u glazbenom romantizmu nesuvislo transcendirala samu predstavu u moć nad svim umjetničkim normama i konvencijama. Srećom, danas nije tako iako je put interpreta još uvijek posut oštrim trnjem, i to od najranijeg glazbenog veselja i mladenačkog osjećaja iskupljenja, pa i spasa, do zrele spoznaje jedinog duga odnosnog na vlastiti život, konkretno, i umjetnost, općenito. U novom mileniju trnju se pridružila i otegotna koegzistencija specijalističkih disciplina, pretjeranih tehnika, parade i vizualnosti te puno toga nebitnijeg od široke umjetničke i životne naobrazbe koja se ne može ni na koji drugi način spontano i prirodno utkati u suptilan interpretacijski slog. U tom su se neredu, pukim slučajem (ili ne), u zavidnom položaju našle nerazvijene zemlje poput Hrvatske u kojima su smisao života i rada pronašli vrhunski istočnoeuropski pedagozi, poput prof. Rubena Dalibaltayana i prof. Leonida Sorokowa, iz čijih su pak razreda izašli nestvarni pijanist Jan Niković (2001) i iznimno daroviti violinist Martin Krpan (1995).
Jan Niković
Oni su, naime, ovoga tjedna oduševili probranu publiku okupljenu u ponedjeljak 7. ožujka 2022. od 20 sati u Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj, kao i u srijedu 9. ožujka 2022. od 20 sati u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Niković je prvi razgalio publiku, unutar ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, u omanjoj matičinoj dvorani, nesumnjivo premaloj za tako enormnu sviračku energiju, iznimno raskošnu tehniku, dinamiku i odgovarajuću dubinu razumijevanja različitih skladateljskih rukopisa. Izvedbe Vodenice iz suite Selo Borisa Papandopula (1906-1991), Sonate br. 18 u Es-duru, op. 31, br. 3, Ludwiga van Beethovena (1770-1827), Balade br. 1 u g-molu, op. 23, Frédérica Chopina (1810-1849) i Sonate br. 2 u b-molu, op. 36 (verzija 1931), Sergeja Rahmanjinova (1873-1943) bile su doslovno kipuće, uvjerljive, uredne i svakako predimenzionirane za neveliki Kawaijev glasovir, prilagođen isključivo skučenom prostoru. No, sve je bilo shvatljivo, čak i vrlo simpatično, s obzirom na to da se Niković nedavno vratio iz Moskve i Sankt Petersburga gdje je oduševio iznimno zahtjevnu rusku publiku sa čvrstim muziciranjem na najvećim i najkvalitetnijim klavirima današnjice. Neće, stoga, biti nikakvo čudo bude li, za neko izvjesno vrijeme, a uz silan rad, zalaganje i nastupanje, karizmatični Jan Niković dosegnuo najviše pijanističke vrhunce.
Martin Krpan
Teško dohvatljiv svim violinistima u izglednoj će budućnosti biti i Martin Krpan, nešto zreliji, iznimno opremljeni glazbenik koji se u ciklusu HGM-a Mladi za mlade posvetio tumačenju srodnih djela Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) i Borisa Papandopula kao i onih Anđelka Klobučara (1931-2016) i Marka Ruždjaka (1946-2012). Srodnost Bachove Prve sonate u g-molu za violinu solo, BWV 1001, i Papandopulovog Monologa za violinu solo, Krpan je rječju i zvukom povezao sa višestavačjem, nanizanim improvizacijama (Adagio-Tempo libero), kao i s plesnim ugođajima (Fuga-Andante sostenuto) i virtuoznim završecima (Presto-Allegro con brio). Papandopulova slobodnija forma i materijal možda su mu tijekom večeri neznatno više odgovarali od Bachove stroge i unikatne virtuoznosti, unutrašnje konciznosti, nehajne kromatike i teorijske igre s (ne)mogućnošću prave polifonije na jednom melodijskom instrumentu. Nesavršenstvo je to bilo tek u odnosu na svjetski poznate specijaliste za Bachov violinski opus (A. Grumiaux, N. Milstein, R. Podger), ili, približnije, u odnosu na njegovog oca, uglednog i iskusnog violinista Anđelka Krpana (1967). Stilski dosljedno, Martin Krpan je povezao i Klobučarov Rondo za violinu solo, uobličen u uvertiru recitala, s Ruždjakovom Partitom ¨La Gioconda¨ za violinu solo, to jest, s najneobičnijom i najsuvremenijom skladbom iz programa. Oba su djela, povezana s kanonskim pojmovima, bila podudarna u ideji estetiziranja uz pomoć suvremenih oblikovnih formi kao što su disonance i tritonusi (Klobučar) te kontrastni odjeljci i violinske tehnike povezane pokretom, mjerom i ritmom (Ruždjak). Pomno ugođen programski koncept bilo je, stoga, suvislo nadograđen s neobično dugim aplauzom koji se, očekivano, i zbio. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.