KORUGA: INTERAKTIVNI PRISTUP ZAGREBAČKIH SOLISTA

KORUGA: INTERAKTIVNI PRISTUP ZAGREBAČKIH SOLISTA

1. svibnja, 2023.

 

 

Piše: Igor Koruga

Predodžba umjetnosti proteže se od hegelijanske estetike i, s druge strane, odraza stvarnosti, preko nečega što je suprostavljeno životu, teoretski u smislu antiteze slobode stvaranja i robovanja kanonu, pa sve do reprodukcije nove razine stvarnosti koja se, od one zbiljske, razlikuje po izrazitom povećanju slobode. U tom slučaju umjetnost, po definiciji, upravo zahvaljujući toj većoj slobodi, nadilazi svoju etičku vrijednost kao i sam moral, podrazumijevajući, ili pozivajući pritom, promatrača, konzumenta, na percepciju iz stvarnosti. Složen je to međuodnos koji se vremenom (na)uči, i to brzinom koja ovisi (i) o podršci kompetentnih i obrazovanih ljudi. Jer, objekt umjetnosti, u našem slučaju glazbeno djelo, uvijek se auditoriju predstavlja kao zaokruženo djelovanje, osvijetljeno na licu mjesta u svojevrsnom prijelazu iz stanja nezavršenosti u stanje završenosti. Pritom se nikome ništa ne objašnjava, nema uputa, notnih zapisa, već se podrazumijeva određena priprema. Postoje, dakako, ansambli poput Zagrebačkih solista, koji se povremeno obraćaju i prosječno obrazovanom svijetu, u nakani širenja, demistificiranja i popularizacije takozvane klasične, ili ozbiljne glazbe.

Mamutica Classics

Jedan primjer takvog obraćanja jest i njihov Mamutica Classics, osmišljen i pokrenut u suradnji s Kulturnim centrom Travno, u sklopu programa ¨Kultura i umjetnost u zajednici¨ u travnju (26.) i svibnju (20.) ove godine. Travanjski dio odnosio se na besplatni interaktivni koncert Zagrebačkih solista, održan u Dvorani KUC-a Travno, u srijedu, 26. travnja od 19:30 sati, na kojem je, osim uobičajenog, bio ponuđen i recept za aktivno slušanje glazbe. On se odnosio na nekoliko jezgrovitih rečenica o pojedinim glazbenim djelima, uoči samih izvedbi, od kojih je samo ona Divertimenta za gudače u F-duru, KV 138/125c, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) bila cjelovita. Zadivljujući dokaz Mozartova majstorstva u skladanju instrumentalne glazbe i utjelovljenju zabavnog talijanskog stila, bio je dakle opisan i riječju violinista Krunoslava Marića (1984). Učestali pljesak nakon svakog stavka izazivao je simpatije strpljivih glazbenika i iskazivao najiskrenije oduševljenje publike kojoj, iz bilo kojeg razloga, nije posve prirodno praćenje i razumijevanje savršene Mozartove glazbene arhitekture, fino umrežene melodike, odmjerenih disonanci, ritmičkih promjena i svega onoga što veseli, privlači i zabavlja ljude, s pritajenom familijarnošću. Kronološki nanizani, u nastavku su bili izvedeni dijelovi Serenade za gudače u C-duru, op. 48, Pjotra Iljiča Čajkovskog (1840-1893), Sna Ivanjske noći, op. 21, Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809-1847) i Pintarichiane Borisa Papandopula (1906-1991) u kojima se moglo uživati u elegantnciji ruskog valcera, ozračju njemačke začarane šume kao i hrvatskog neoklasicizma i folklora.

U povodu 25 godina suradnje Mislava Pavlina

 Uživati se moglo i na trećem koncertu iz Sezone Zagrebačkih solista u Hrvatskom novinarskom domu, u Perkovčevoj 2, tri dana kasnije, dakle 29. travnja od 20 sati, odnosno u proslavi 25 godina (su)djelovanja violinista Mislava Pavlina (1968) u radu ansambla. Skladbe je u tom slučaju najvjerojatnije odabrao sam Pavlin, s obzirom na to da se radilo o neobičnom kolažu sastavljenom od Suite za gudače Johna Ruttera (1945), (prve hrvatske izvedbe) Elegije za violinu i gudače proslavljenog jazz pijanista i skladatelja Keitha Jarretta (1945), ali i Koncerta za dvije violine u d-molu, BWV 1043, Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Suita britanskog skladatelja, poznatijeg po skladbama za zbor, himnama i sličnim masivnim, proširenim vokalnim djelima, građena na temeljima narodnih pjesama, ponudila je jednostavan koncept harmonijsko-melodijskih varijacija, ili prikriveni uvod u Jarrettovu Elegiju, ili vrhunac Pavlinove priredbe u kojoj se on sam istaknuo u ulozi solista. Skladbu su obilježili istočnoeuropski (mađarski) korijeni, stilski nagovještaji Brahmsa, Dohnanyja i Liszta te levitiranje između odmjerenih i preopuštenih melodija, znakovitih tema i glazbenih dijaloga koji, neovisno o Pavlinovim nastojanjima, ipak nisu uspjeli održati konkretniju dramsku napetost. Posve suprotno dogodilo se za svega nekoliko trenutaka, u Bachovom dvostrukom koncertu u d-molu u kojem je Pavlinu pripomogao najčešće besprijekorni koncertni majstor Sreten Krstić. Naime, više swinga nego u Jarrettovoj muzičkoj smjesi očekivalo se (i dobilo) u predivno sinkopiranom Bachovom koncertu, i to s obzirom na dva (pre)nadahnuta solista, uvodni fugalni ritornello (Vivace), prekrasne cantabile melodije (Largo ma non tanto) i prateće imitacijske skupne fraze (Allegro) iznimno ugođenih gudača. Ljudski se, ipak, dogodilo i poneko jedva zamjetno nesavršenstvo u iznošenju ključnih solističkih (dijelova) tema, koje se srećom nije ponovilo u posljednjem stavku, drugi put izvedenom na zahtjev očarane publike. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code