VISKOVIĆEVI I MAROEVIĆEVI SRAMOTNI PROPUSTITI

VISKOVIĆEVI I MAROEVIĆEVI SRAMOTNI PROPUSTITI

22. rujna, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

knjige111

U trećem svesku Hrvatske književne encikopedije

Napisali: Zvonko Panđić i Ivan Raos

„Žena u borbi“ umjesto „Elektre“

 

Los laberintos que crea el tiempo, se desvanecen…   F. G. Lorca

Prije više od dvije godine, a povodom izlaska iz tiska prva dva sveska HKE[1], napisao sam osvrt u Vijencu br. 443 (24. 02. 2011.) „Pisci vjerski i ini: što starije to slabije“. Odgovorio je urednik Velimir Visković, ne poradi mene i mojih prigovora, nego, kako napisa, zbog čitatelja Vijenca. Predložio sam mu opet („Velimir Visković – posljednji komesar hrvatske književnosti“, Vijenac br. 445 od 24. 03. 2011.) da u četvrtom svesku, koji u to doba još nije bio u tisku, doda najnužnija corrigenda et addenda koja sam djelom naveo, kako bi barem donekle sačuvao ugled i tradiciju LZMK. Naravno da me nije poslušao, gdje će to učiniti onaj koji se ravna po Ćopićevoj maksimi rekao komesar nema Boga, a njegova je posljednja. Ista se reakcija ponovila nedavno (Vijenac br. 501-504) kada je Davor Velnić objavio recenziju sva četiri sveska HKE kao „Enciklopedije jugoslavenske književnosti“ s prepoznatljivim unitarističkim tendencijama. Argumentacija Velimira Viskovića („Ruglo hrvatske desnice“) bila je predvidljiva. Po njemu je sve to apsurdno, ne treba uopće raspravljati s Velnićem „desničarom“, on je biva „neznalica“. Viskoviću je iz nekih razloga asistirao i Tonko Maroević, gle čuda, i on je uperio svoje pero i protivu Matice hrvatske, zašto uopće objavljuje Velnićevu recenziju u Vijencu dok je on sam njezin „član i dužnosnik“. Vijenac je ovaj put ipak dao prostora i manje uglednom autoru da obajvi svoja opažanja, moguće i zbog toga što su neki uglednici u HKE – svima bjelodano – dobrano zakazali. Oni bi, međutim, cenzurom htjeli sačuvati ugled kao u neka stara doba. Visković je usput i mene ponovo prozvao u Večernjem listu, biva što ima taj Pandžić za pokazati glede hrvatske književne povjesnice. Rado ću mu to samo na nekoliko primjera približiti, iako je „enciklopedist“ Visković beznadan slučaj, jerbo ne poznaje sve one jezike na kojima su hrvatski književnici tijekom prošlosti pisali, a Pandžić njihova djela objavljivao i komentirao. U te tekstove dakle on može samo buljiti kao tele u šarena vrata. No ipak, čovjek uči čitava života, pogotovo jedan enciklopedist, pa takvu priliku ne bih uskratio ni Velimiru Viskoviću.


HRVATSKA KNJIŽEVNOST I POVIJEST SPOZNAJE

 

Spoznati hrvatsku književnost dijakronijski, tj. kroz povijesni nastanak teksta i razvoj interpretacije istoga (produktionsästhetisch und rezeptionsästhetisch), zadaća je književne i idejno-filozofijske povjestnice i enciklopedistike. To nije lako iz više razloga. Glavni je i najvažniji problem banalan, mi još uvijek ne poznajemo dobar dio hrvatske književne baštine, pa je i svaka napisana povijest hrvatske književnosti, kao i ova HKE, u konačnici ostala torzo kao i sama književnost, na čemu neprestano valja dalje raditi. Međutim, upravo je to postalo skoro nemoguće. Zadnjih desetljeća su malo pomalo zamrla istraživanja te povjesnice, stare rukopise jedva da tko istražuje, nizovi poput „Građe“ i „Starih pisaca hrvatskih“ su eutanazirani. Umjesto duge elaboracije problema spomenuti ću tek dva primjera. Iako naizgled imamo Sabrana djela i Marka Marulića i Tina Ujevića, obojica su u stvarnosti ostavila po još desetak svezaka vlastite ili prevedene proze i poezije u rukopisu. HKE je, za razliku od studentskih skripti, trebala barem uputiti na te i stotine drugih ne objavljenih rukopisa brojnih hrvatskih pisaca. Tako bi pokoji student došao na ideju istraživati zaboravljenu književnu baštinu. Odmah valja reći: s ovom HKE starija je hrvatska književnost u rukopisu jednostavno otpisana i zakopana, novih istraživanja nitko i ne očekuje. Na toj razini nemamo ni e od enciklopedije. Ne spominju se niti opisuju rukopisi a što je još gore, brojni suradnici uopće ne spominju primarnu literaturu, prva tiskana izdanja i sl. Očito ih ni sami nisu vidjeli pa se onda pozivaju na sekundarne autore, koji su možda nekoć ta izdanja i vidjeli, ali mnogo toga ostaje na razini „čorbine čorbe čorba“. Visković i Maroević su mogli, ne daj Bože da su morali, pročitati moju knjižicu Nepoznata proza Marka Marulića (Zagreb 2009.), nešto bi o tome više saznali.

Još zanimljivije, HKE nema natuknice za roman Lucinda Friedricha Schlegela, osnovno teorijsko-književno djelo njemačkoga i europskoga romantizma. Preveo ga je Tin Ujević 1934., a ja kritički objavio (Friedrich Schlegel, Lucinda. Roman. Preveo Tin Ujević. Izdanje kritički priredio i predgovorom providio Zvonko Pandžić, Zagreb 2002). Urednici bijahu, tko bi to slutio, Branimir Donat i Velimir Visković. Poznavao sam doduše jedino Donata i on je rado objavio taj roman. Sada vidim da Visković Schlegelov roman nije ni vidio ni čitao, nego je on umjesto mene tek „povukao“ neke novce od ministarstva zbog moga truda. Šteta, moj bi mu uvod u toj knjizi od 70 stranica mogao otvoriti oči glede romantizma uopće, a profitrirala bi bila možda i HKE u nekoliko natuknica.

Prvi hrvatski posebno tiskani pravopis Nauk za pisati dobro Rajmunda Džamanjića (1639.) je isto tako ostao bez natuknice. A kada je riječ o Džamanjiću (Zamanji) ne spominje se tko ga je izdao ili pretiskao u Bambergu 1991., ali zato neki umni akademik piše da je sačuvana Džamanjićeva zbirka propovijedi. Taj vjerojatno nije razumio njemački, jer je Stjepan Krasić u pogovoru zabilježio da je ta zbirka „bestragom nestala/ spurlos verschwunden“. Moje objavljivanje prve hrvatske gramatike Bartula Kašića (Institutiones linguae illyricae, Zagreb 2005.), u kojoj je na engleskom i hrvatskom izložena teorija nastanka nekih gramatičkih kategorija iz dijalektike u kasnoj antici i renesansi, a kod Kašića, vodila me do sad na kongrese u Oslo, Amsterdam, Leipzig, Würzburg, Milano, Los Angeles, a sljedeće godine i u Chicago i New York, no ne i u Hrvatsku. (By the way, nitko tamo u bijelome svijetu nije čuo za Viskovića, vjerujte mi). Za HKE nije bilo spomena vrjedno tko je prvi u slavenske jezike uveo sedam padeža i zašto. Neki naši „standardolozi“ iz HKE i onako misle da je sve započelo s Gajem i sl., pa što bi to njih zanimalo. A da su Peripatetičke rasprave Frane Petrića iz 1581. u četiri folijata jedno od najznačajnijih djela hrvatske filozofije uopće, u mome su pretisku i komentaru objavljene u Njemačkoj (Franciscus Patricius, Discussiones Peripateticae, Köln 1999.), mogli su lako doznati enciklopedisti Maroević i Visković, te u HKE ubaciti odgovarajuću natuknicu. Prvi put po meni osobno objavljena pisma Jure Dragišića Pieru deʹ Mediciju mogao je Maroević možda uvrstiti i u rane talijansko-hrvatske književne veze. Mogao je. Novu nakladu Proklovih Elementa physica, tj. komentara Euklidove geometrije u latinskome prijevodu s grčkoga rečenoga Petrića (Ferrara 1583.), a u momu kritičkom izdanju (Bamberg 1988), nasuprot tome, nije moralo zanimati ovu dvojicu vrlih hrvatskih enciklopedista, to bi ih doista odvelo predaleko.

 

 IZGUBLJENA FIRENCA TONKA MAROEVIĆA

 

Ako je Velnić za Viskovića i Maroevića dokazani ili tek prokazani neznalica, onda bi barem Maroević trebao biti sveznalica, a on supotpisuje natuknicu o talijansko-hrvatskim književnim vezama. Kako sam i sâm po Viskoviću neznalica, što osobno, naravno, smatram komplimentom, to sljedeće objekcije ne moraju zabrinjavati njih dvojicu, ali bi mogle, ufam se, jednoga dana ipak nekoga zanimati, nekoga koji pojam Enciklopedija hrvatske književnosti ispravno razumije.

U ranom novovjekovlju u Firenci se razvija ne samo bankarska nego i kulturna revolucija, zapravo pluralizacija pristupa Bogu, prirodi i umijećima, preporod i izučavanje klasika i tome slično. I s naše strane Jadrana taj je razvoj umijeća bio opažen i oponašan, a poneki našijenci potegoše čak i u Firencu, njegovali su i komentirali ne samo filozofiju nego i poeziju. Poeziju je pisao i Lorenco deʹ Medici (Veličanstveni), a u krugu njegovih umjetnika i filozofa na redovnim skupovima o tome se diskutiralo. Lorenzov je kontemplativni ustroj canzone no. 74 (novija izdanja 22/LXII), za razliku od prethodnih pertrarkističkih srceparajućih kancona iz njegova Canzoniere, tribut teologu F. B. (a Fra Benigno, a ne a Feo Belcari), to će reći našijencu Juri Dragišiću (1445-1520), s kojim je inače kao mecena često diskutirao u užem krugu svojih prijatelja filozofa i umjetnika (Ficino, Pico della Mirandola, Poliziano, et c.). Počinje ovako:

Lo spirito talhora, a sé redutto,

e dal mare tempestoso e travagliato

fuggito in porto tranquillo e pecato,

pensando ha dubbio e vuolne trar construtto…

DRAŠKO REĐEP UMJESTO MEDICIJA  

Ne bi samo ova Lorenzova kancona bila spomena vrijedna u jednoj HKE, nego i, prije svega, njezina filozofsko-teološko-književna analiza koju je napisao isti Jure, subesjeditelj i prijatelj Lorenca Veličanstvenoga i njegovih sinova Piera i Giovannija (kasnijeg pape Lava X.), tražeći na latinskom odgovore na sedam preteških filozofskih i teoloških pitanja iz ove pjesme. Naš Jure je to, za povijest hrvatske filozofske, teološke i književnopovijesne misli, primordijalno djelo (Opus septem questionum), to će reći prvi hrvatski književnoteorijski traktat o poeziji uopće, ostavio u rukopisu (1489.) jer su Francuzi uskoro potjerali Medicije iz Firence, a Juru 1492. punih osamnaest dana bacili u tamnicu. On je dva desetljeća kasnije, nakon bijega i boravka u Bosni i Dubrovniku, kao naslovni nadbiskup nazaretski u Barletti, to svoje djelo u nekoliko rukopisa ponovno dotjerivao u brojnim detaljima, te ovaj put posvetio Lorencovu sinu papi Lavu X. Dragišićevo djelo je inače u znanstvenoj literaturi bilo opisano i poznato, meni je tek pripalo da ga za tisak zgotovim i kritički objavim, sad pišem komentar, ali talijansko-hrvatske književne veze u HKE ne spominju takve dosadne pojedinosti. Ali što ćemo, oni koji su pisali o takvim i sličnim vezama uključujući i Firentinski zbornik hrvatske poezije i proze, recimo Cesare Vasoli, Carlo Dionisotti, Carlo Verdiani, u ovoj enciklopediji od 8 kg i 300 grama, ne nađoše svoga mjesta, prostor i memoriju uze im, tek jedan primjer, ni kriv ni dužan, stanoviti Draško Ređep. Taj je iz ograničene književno-metodičke perspektive urednika HKE očito daleko više od svih gore navedenih unaprijedio hrvatsku književnu povjesnicu.

A kako li je tek sve te tête-à-tête rane hrvatsko-talijanske književne veze Tonko Maroević mogao nadahnuto i filigranski povezati, i biranim riječima ih u natuknici za HKE posložiti, jošte tomu otploviti s Marulićem u „plavca nova“, promotriti Firencu kao iznimno mjesto (locus amoenus) ne samo za Dragišića nego i za Marulića, povući tanane paralele između Donatellove i Marulićeve Judite, Michelangelova i Marulićeva Davida, te zaključno pointirati o mnogo obećavajućim hrvatsko-talijanskim književnim kontaktima prije više od pet stoljeća. A da je Maroević, još k tome, u ovoj enciklopediji – via Urbino e Ferrara – bio pokušao približiti hrvatsko-talijanske književne veze koje spominje Frane Petrić u svome djelu L’amorosa filosofia, ili barem navesti pokoju Petrićevu poeziju i retoriku na talijanskom, ili njegovu književnu teoriju na latinskom, njegovu polemiku s Mazzonijem i Tassom o naravi poezije, gdje bi našoj književnoj enciklopedistici bilo kraja. Za književne sladokusce ostalo bi mu tek, negdje na rubu barem, spomenuti i djelo Giulija Camilla Delminija, L’idea del Teatro, usporediti malčice njegovo, Petrićevo – tiskao je Delminijeva djela misleći da ovaj potječe iz Duvna/Tomislavgrada – i Marulićevo tumačenje i (pre)pjevanje Pertrarkinih soneta, obraditi Platonov dijalog Jon i nastanak književnih teorija onoga vremena, razoputiti teoriju impreze i amblema u renesansi i baroku, concettizma u nastanku – Petrić kao objavljivač i tumač nekih zbirki concettističkih stihova raznih talijanskih pjesnika (primjerice Luca Contile, 1505-1574) i uzor Camillu Pellegriniju i ne samo njemu – itd, itd.

 

VISKOVIĆ SLABO POZNAJE TALIJANSKU, NJEMAČKU I ENGLESKU KNJIŽEVNOST

 

Nažalost, Maroeviću muze ovaj put očito nisu bile sklone, a znanstvena akribija traži doba, Nijemci bi rekli Sitzfleisch. A da je kojim slučajem u HKE Elektra (Sofoklova, Euripidova ili Eshilova) kao Stoff svjetske književnosti dobila svoju natuknicu – umjesto samo uredniku znanoga časopisa „Žena u borbi“ (Otočac 1943) – zacijelo bi i Zlatarićev prepjev Sofoklove Elektre bio viđen u kontekstu ozbiljnih hrvatsko-talijanskih književnih veza, umjesto da se povlači Gortanova tvrdnja o Zlatarićevu prijevodu s grčkoga izvornika. Surova zbilja je neumoljiva, barem pet stoljeća tih intenzivnih književnih veza u ovoj enciklopediji je onako ovlaš ili tek nazdravičarski dotaknuto. Doista, Velnić u tomu ima pravo, sve svjetske književnosti služe kao alibi, ili, još bolje, kao pojedinačne kadence sui generis pred finale furioso koji u HKE čine hrvatsko-srpske književne veze, uglavnom nastale i prestale u zadnjih – ako malo pretjerujemo – stotinjak godina. Za brojne druge propuste ne treba uvijek kriviti Viskovića, on ionako nema blage veze o talijanskoj, njemačkoj, engleskoj ili bilo kojoj drugoj svjetskoj književnosti, a posve mu je strana i sva hrvatska književna povijestnica koja je nastajala prije Miroslava Krleže. Manjkav izbor i ustroj natuknica bili su tako neizbježni. No, da je Tonko Maroević pokazao veliku neupućenost u firentinsko-ferrarske, i još pokoje aspekte hrvatsko-talijanskih književnih veza može samo čuditi, još više njegov ogromni kažiprst kojim prokazuje tobožnjega neznalicu. Tko je bez grijeha neka baci prvi kamen…

 

UNITARISTI I JUGOSLAVISTI

 

Vidjeli smo da – koncepcije radi – prvi hrvatski pravopis nije dobio natuknicu u HKE. Međutim, zašto bi to djelo bilo zapisano kada natuknice nema, što je već više puta opažano, ni sam hrvatski jezik. Svaki put je Visković uzviknuo, „desničarski“ prigovor je ništavan i apsurdan, na njega i ne treba odgovarati, unesene su natuknice: štokavština, čakavština, kajkavština, te standardni hrvatski jezik. Visković se pravi da nije razumio prigovor, iako ga je vrlo dobro razumio. Naime, u tome i jest problem. U ovoj enciklopediji postoje regionalne jezične književnosti i jezici, ali ne i hrvatski jezik u povijesnoj protežnici. Tek tzv. standardni jezik, negdje od Gaja na ovamo, može biti hrvatski u pravom smislu riječi, jerbo da je štokavski jezik zajednički i Srbima i Hrvatima i Crnogorcima i Bošnjacima. Sačuvati to štokavsko jedinstvo na teorijskoj razini bila je zadaća ove HKE. Stoga je Ivo Pranjković slabo naglasio hrvatsku štokavsku tradiciju i opću uporabu istih štokavskih službenih knjiga u Katoličkoj crkvi od zagrebačke do dubrovačke biskupije, od Pazina do Olova, i to stoljećima prije „standarda“, ignorirajući dobrim dijelom knjige i autore koji su o toj tradiciji ranije pisali. Standardni jezik je propagirao Brozović u vrijeme propale državne tvorevine, e da bi se nekako naglasila hrvatska jezična posebnost barem „u nadgradnji“. Njegovi epigoni, koji ga nota bene nisu ni razumjeli, uveli su taj „standardni hrvatski jezik“ (radi se tu zapravo o statičkoj znanstvenoj apstrakciji o jeziku, nikako o živome književnom hrvatskom jeziku kojim se služi većina Hrvata u školi i crkvi) i na Filozofski fakultet u Zagrebu, tako da tu i danas ne postoji katedra za hrvatski jezik (ima je u Zadru, Rijeci i Osijeku). Upravo tu je svojedobno bila i velika koncentracija zadrtih „jugoslavista“, a i danas se pokoji povlači. Na ovaj prigovor ne treba očekivati odgovor od Viskovića i Pranjkovića, iako izgleda da je Pranjković u međuvremenu malčice evaluirao…

 

VRIJEME KAD SE U ZAGREBU KROATISTIKA NIJE MOGLA STUDIRATI

 

Inače, najrašireniji apstraktni pojam u HKE jest „jugoslavistika“, brojni priređivači su je studirali, no mnogi su ipak našli otklon od te izumrle vrste, Visković svakako ne. Nažalost, nema objašnjenja za taj pojam, nema ni za kroatistiku. Nekoć je isto tako bio običaj u književnosti govoriti o „vjerskim piscima“ kada ih se nije moglo zaobići, dočim su svi drugi, logički gledano, bili valjda ateistički ili bezvjerski pisci. U HKE je, jedinstveno svakako u 21. st., zadržana i ta sintagma kao i ignorantski odnos prema tim i takvima. Stoga se osobno ne čudim da natuknicu nisu dobili p. Petar Perica i dva Nijemca, profesori Reinhold Olesch iz Kölna i Hans Rothe iz Bonna, koji su govorili o kroatistici i hrvatskome jeziku kada to u Zagrebu nije bilo moguće studirati. Usput, da su ta dvojica u nizu Slavistische Forschungen izdali ponovo prvu hrvatsku gramatiku (1977.), prvi veliki Čakavisch-Deutsches Wörterbuch u tri sveska, Geschichte der kroatischen Literatur Ive Frangeša, hrvatski prijevod Biblije Bartula Kašića (niz Biblia Slavica), itd., itd. nitko ne će saznati iz HKE. Ni njihovi znanstveni nizovi nisu spomenuti, sve u nastojanju da se neki bivši jugoslavisti, a današnji suradnici HKE, ne bi osijećali neugodno kada bi ih se podsjetilo na vlastite propuste. Stoga ne čudi da nema Nauka za pisati dobro (1639.), peruđinskoga i oksfordskoga rječnika hrvatskoga jezika, Firentinskoga zbornika, istraživača i tekstova iz starije tradicije hrvatskoga jezika, gramatike, pravopisa ili knjiga najšire uporabe. Više od stotine kardinalnih pogrješaka i nedostataka sam zabilježio, a po potrebi ću ih jednoga dana objaviti na svemreži. Nikoga dakle ne treba čuditi da u ovoj i ovakvoj HKE nema „hrvatskoga jezika“, ali itekako „ima sistema“ da ga ne bude, kako nekoć u Jugoslaviji – tako i danas u ovoj „enciklopediji“.

Visković će sad početi nabrajati svojih 300 suradnika, od kojih, Bogu hvala, većina nisu unitaristi i jugoslavisti. Njegova je deviza slična onoj koju su bili razvili Albanci u vrijeme Envera Hodže: nas i Kineza tisuću milijuna. Međutim, to nije dokaz da HKE nije jugoslavistički i unitaristički ustrojena. Za (ne)izbor ovih i onih autora, djelâ, rukopisa, načina prezentiranja primarne i sekundarne literature, nisu odgovorni suradnici nego urednici, prije svih onaj glavni. Oko HKE Visković je u prvome redu zakazao na leksikografskoj razini, nije poštivao i(li) poznavao zakone struke, potom zbog nepoznavanja hrvatske književne i (više)jezične tradicije, te naposljetku, i zbog svoje jugoslavističko-unitarističke ideologijske matrice koju nije uspio – svjesno ili nesvjesno – odložiti. Zašto je sve to tako moralo biti ja ne znam odgovora. Kao integralistički Hrvat ne ću mu osporiti niti ocijenjivati hrvatsvo, ali hoću njegovo djelo koje svu kroatistiku promatra iz preuske perspektive i manjkavoga znanja, a uz suvišak idološkoga premaza iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Velnić bi možda rekao da je to zbog toga što Visković sve hrvatsko promatra kroz Krležin „proktoskop“, a danas bi se moglo dodati, i to onaj slabe rezolucije. Vjerojatno to nije daleko od istine. Možda su mu topčiderske godine u Titinoj gardi i vjernost osnovnoj partijskoj organizaciji SK zauvijek blokirale kritički duh, možda, tko zna.

Zvonko Pandžić, europski je ugledn filozof jezika, filolog i povjesnik  filozofije i književnosti (djelatan na pedagoškoj akademiji Würzburg), u Njemačkoj  više desetljeća obitava i profesijski djeluje a počeo je odmah nakon završenog filozofskog školovanja na sveučilištu Frieburg – sve do danas. Zadnjih dvadesetak godina s iznimnim znalačkim osjećajem objavljuje uglavnom kritički priređena (starija značajna) zaboravljena a ipak bitnija djela hrvatske pismenosti. Zato možemo očekivati da će nas Zvonko Pandžić iznenaditi novim proširenim osvrtom o Hrvatskoj književnoj enciklopediji (voll. I-IV,  nakladnik LZMK: Zagreb, 2010.-2012.), kojoj je glavni urednik Velimir Visković. U kojoj će izraziti svoja zapažanja i prijedloge pomnije i prodornije moguće odlučnije (ukoričenom raspravom)?!  Možda će i ukazati na mnoge ne spomenute hrvatske književne velikane (i njihova djela), i predočiti obilje novih (ne poznatih) i (ne objavljenih) spoznaja i natuknica o istaknutim hrvatskim književnicima i njihovim djelima. Moguće i o iznimnim djelima nastalim tijekom hrvatske i europske književne povjesnice (možda u HKE slučajno zaboravljenih?), a dobro znaniranima u Europi. Uz mnoštvo enciklopedijskih prijedloga koje u ovom osvrtu Pandžić argumenditano oznanjuje moglo bi se puno toga ozbiljenije propitati i produbiti književnu razinu HKE, čak je i proširiti. Ipak sve u svemu u ovomu osvrtu više nije moguće – jer za takvog štogod zaista ovdje više nema prostora. T

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ivan Medvid
    #1 Ivan Medvid 12 ožujka, 2017, 23:49

    Evo Viskoviću prilike da se pridruži predsjedniku Turske Erdoganu u borbi protiv nacionalizma, fašizma i ksenofobije koja hara Holandijom. Uz svoje šatrovačko-oratorsko oružje neka ponese i “kangrgastu gvozdenu polugu” koja se afirmirala svojom ubojitošću u obim Jugoslavijama ali i prije njih. Vjerujem da bi poluga dobro funkcionirala i u Hrvatskoj ukoliko se ukaže prilika. Zato mu poželimo sreću na njegovom originalnom putu “Bratstva-jedinstva,” Pomoz Bog Viskoviću!!. I Marx također u suzbijanju svih IZAM-a u” voljenoj” ti Hrvatskoj!!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Petar
    #2 Petar 6 listopada, 2013, 10:41

    Dobro je i pozitivno to kako se zakuhlala ova rasprava o HKE. Nek se komentira unatoč onima koji govore da je ovakva HKE bolja nego nikakva.

    Iz ovog teksta se može puno praznina otkriti koje bi trebalo dopuniti i čitavu HKE treba iznova protresti i stručnije ocjeniti ozbiljnost pojedinih književnih djela i književnika.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. ENCIKLOPEDIST
    #3 ENCIKLOPEDIST 5 listopada, 2013, 11:33

    Ipak bitno je kako li je, ili je to bio uvjetovani brak, i je igrom slučaja Jergović oženio sestru Vlahe Bogišića, donedavno svemoćnog ravnatelja Leksikagrafskog zavoda, nakladnika i ove Viskoviće enciklopedije. Moglo bi javnost zanimati: Je li Visković uslišio volju Bogišiću, ispunivši mu želju i pomogavši afirmirati i što dičnijim predstaviti netalentiranog novinara Jergovića, izmišljenim pojmom pisac. Možda zato jer u HKE dominiraju izmišljeni pisci, a inače slabi novinari kao Jergović, koji bi se kao književnik/ci teško plasirao ali ovako s izmišljenim pojmom pisac nikad se ne zna. Ali Jergović nije prestavljen kao pobjeglica iz ratnog Sarajeva. Doista Miljenko Jergović je netalentiran kao i Visković i opravdano Berekin pita zašto je toliki čopor jugo udbaša zastupljen natuknicama u HKE, jesu li kao “društveni ” “likovi” ili zgubidani

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. ENCIKLOPEDIST
    #4 ENCIKLOPEDIST 5 listopada, 2013, 11:18

    Ovdje bi trebalo pitati Viskovića zašto je Miljenko Jergović počašćen s najdužom natuknicom u HKE ? Možda zato jer Jergović nema talenta pa mora otimati i prisvajati tuđe intelektualno vlasništvo, doista bez srama potpisuje (tuđe) rukopise ? Spomeniti ću – naslov Volga Volga, Dule Nikolajević, poznata anarhističa drama iz 60-ih…! U tzv. “Jergovićevoj” Volga Volga, od Makovića nagrađenoj (Nagrada Grada Zagreba!), tri su pripvjetke pisala tri različita autora. O tekstu Uvjetovana kava (Jutarnji list), KOJEG JE ANDREJA POSLALA PRIJATELJIMA, a Miljenko ga prisvojio, potpisao i objavio u WAZiziranom Jutarnjem listu!

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Berekin
    #5 Berekin 5 listopada, 2013, 08:25

    Velimir Visković je bio (anije nam poznato da nije više) komesar partije u novinarstvu. Poput Igora Mandića ili Predraga Matvejevića on se je volio ‘očešati o džamiju’ (skrnaviti svetinje) u uljudbenim krugiovima kojim on zbog sluganstva Partiji (a to znači i Udb-i, Kos-u itd), a uspio je preplivati ‘tranzicijsku posthumnu periodu nestanka marxizma i nastanka legalizma. Kad dođe vrijeme da se otkriju karte, bit će mu jako neugodno, kao što je to bio slučaj s disidentima i emigrantima koje je on potkazivao i javnio blatio, s tom razlikom što njegovim žrtvama nije bilo moguće braniti si javno od njegovih ispljuvaka..

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Anonimno
      Anonimno 26 ožujka, 2017, 23:29

      Tako Vam je to kad ljubi Visković! Bez lustracije (za koju sve više nema nade, za razliku od drugih država) Visković, i njemu slični, lamentirati će u nedogled. A Predsjednica RH ne može objaviti DEKRET, kao što su to, na području brojnih društvenih djelatnosti, mogli predsjednici drugih zemalja (primjerice Francuske).Još se jednom prisjetimo stare Primorsko-istarske mudrosti: “Ki z vragom jima posla, mora jimet rogi”.

      Odgovorite na ovaj komentar
  6. Ilija
    #6 Ilija 4 listopada, 2013, 17:54

    Ovo i nije tako loše kako pojedini aktivisti u (ne)književnom smislu Viskovićevi iz WAZIZIRANIH glasila pobočnici znaju blebetati i komentirati o koje čemu – ponajviše o Srbima i Balkanu! Ali nije mi jasno zašto ne govore o tome kako i uz toliku neograničenu pripomoć enciklopedista zašto njihovih (Dežulović, Vedrana Rudan, Maković …) knjiških uradaka nema nigdje na sveučilištima diljem svijeta, ali u hrvatskim ministarstvima novaca ima za tiskanje njihovih antihrvatskih bedastoća.

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Petra
    #7 Petra 4 listopada, 2013, 14:51

    Dopada mi si se ovaj tekst. Čini mi se da nije gospodin Visković tako slab leksikograf, čak pa ni po kilži. Međutim zbog takvih kao što je on hrvatska kritika i književna riječ se ne vidi u svijetu. Zato su po veličini natuknice njemu najbitniji Dežulović i Jergović i navažniji tzv. pisci. Iskreno kazano takve neugledne negatore hrvatske književne riječi teško je naći a ipak postoji ih još mnoštvo u Hrvatskoj, a koji su najobičniji propuh stručnjaci opće prakse bez međunarodnih ikakvih istupa i primjetnog znanja. A za sadašnjost takvi bavitelji kulturom, Viskovićevo jugo drugarsko društvo, čitava je hrvatska kultura zatucana i zakovana u okvire koje samo oni shvaćaju.

    Odgovorite na ovaj komentar

<