Piše: Igor Koruga
Vrući srpanjski dani nisu uopće toliko loši u gradu Zagrebu. Naime, dnevna žega je i ove godine podnošljivija na tišim, polupraznim ulicama, sa svega nekoliko vozila, neumornih dostavljača, bespomoćnih kućnih ljubimaca i zaposlenih ljudi koji, navodno, (misle da) žive sve bolje. Srećom, zagrebački srpanj zadržao je i svoju bogatu kulturnu ponudu, uglavljenu između 58. Međunarodne smotre folklora Zagreb (17. do 21. srpnja), romantičnih Dvorišta (12. do 23. srpnja) i blistavih 43. Večeri na Griču (11. do 22. srpnja) koje se već peto desetljeće održavaju u gornjogradskim crkvama i Atriju Galerije Klovićevih dvora. Večeri su, dakako, već u punom zamahu, u pažljivoj i nenametljivoj organizaciji Kulurnog informativnog centra (KIC-a) na čelu s umjetničkim ravnateljem Josipom Nalisom, s dosad uspješno iznijeta četiri od šest vrhunskih koncerata na kojima su nastupili, u četvrtak 11. srpnja u crkvi sv. Marka, francuski Gudački kvintet Ballot, te u petak 12. srpnja, subotu 13. srpnja i nedjelju, 14. srpnja, u Atriju Galerije Klovićevi dvori, poljski Klavirski kvartet Metropolis, gitarist Zlatko Josip Grgić i vokalno-instrumentalni Ansambl Euterpa.
Ukorak sa crkvenom akustikom
Osvrnut ću se ovoga puta na prvi i posljednji koncert, jedina dva koja sam uspio ispratiti. Dojmljiviji u svakom pogledu bio je nastup Gudačkog kvinteta Ballot, ansambla predvođenog tankoćutnim francuskim violinistom i dirigentom Rémyjem Ballotom (1977) koji je povodom 200. godišnjice rođenja austrijskog orguljaša i skladatelja Antona Brucknera (1824-1896) brojnim posjetiteljima izuzetno uspješno predočio njegov peterostavačni Gudački kvintet u F-duru, WAB 112, s dodanim Intermezzom na mjestu četvrtoga stavka. Kvintet je s udvojenom violom podsjećao na šest Mozartovih gudačkih dragulja (KV 174, KV 406/516b, KV 515, KV 516, KV 593 i KV 614), a opsegom pak na Shönbergov epski Prvi gudački kvartet u d-molu, op. 7 (1905). Stoga, pri slušanju tog nesumnjivo izvanrednog komornog djela nije bilo naodmet poznavati uobičajene klišeje povezane s Brucknerovim instrumentarijem, monumentalnim blokovima zvuka, fascinacijama Beethovenovim simfonizmom i svime ostalim, jer se, unatoč svemu, s (pod)jednakim žarom moglo uživati i u pravom simfonijskom ozračju. Tome su, razumije se, najviše pridonijele neobično ujednačene gudačice – violinistica Iris Ballot, violistice Stefanie Kropfreiter i Natalia Kuleba te violončelistica Marta Sudraba – gotovo opsjednute međusobnim osluškivanjem i neprestanom tvorbom isklesanih skupnih zvučnh figura, ukorak sa zahvalnom i osjetljivom crkvenom akustikom. Primjerice, u prvome stavku (Gemäßigt) u potpunosti se uspjelo izbjeći očekivano Allegro ozračje, glavna tema je odisala puninom čežnje i dugo se razvijala sve do ulaska u sljedeću, lirsku temu koja je donijela nužno razrješenje i blaženstvo. U nastavku je sinkopirani, drugi stavak (Scherzo: Schnell) najprije donio nježniji, kontemplativniji ton, a potom, u svome slijedu (Trio: Langsamer), i arhaični menuet. No, centralno postavljeni Adagio ipak se nametnuo kao najdominantniji stavak, sa svojim sugestivnim i jedinstvenim tonskim koloritom koji je publiku uspio odvesti uvis i nedugo zatim spustiti do završne staccato teme (Finale: Lebhaft bewegt) i varijacija u duhu austrijske narodne glazbe.
Opera za mlade i/li stare
Austrijsku glazbu za tri je dana zamijenila hrvatska, i to u večeri posvećenoj 150. godišnjici rođenja naše znamenite književnice Ivane Brlić-Mažuranić (1874-1938) i njezinoj bajci Regoč, prepunoj stvarnih i zamišljenih likova, neraskidivo povezanih prijateljstvom. Bajku je u nesvakidašnju operu preobrazio Krešimir Klarić (Karlovac, 1994), hvaljeni mladi skladatelj i orguljaš u karlovačkom Nacionalnom svetištu sv. Josipa, te autor zanimljivog, nedavno praizvedenog Kunst Kabaretta, napisanog za sopran i prošireni sastav Cantus ansambla. Suvremeni skladateljev rukopis intonirao je stoga vrsnu uvertiru opere, ali i ostale virtuozno napisane orkestralne dionice unutar kojih se pjevalo o mitološkom gradu Legenu, o različitim svjetovima povezanim dobrotom, plemenitošću i odanošću, o nabujaloj Zlovodi, nadrealnoj Kosjenki, dobrohotnom Regoču, razboritom Lilji, kojeg je ponajbolje od svih pjevača utjelovio vrbovečki kontratenor Marko Antolković, te o dvoje poslovično mudrih staraca. Ansambl Euterpa bio je odličan, dirigentica Marija Anđela Biondić također, pjevači raspoloženi, no ipak, radnji se pristupilo poglavito rječju, kostimima i skromnom, selu svojstvenom, scenom, a manje promišljenom koreografijom i solističkim arijama kojih, blago rečeno, nije bilo napretek. Upečatljivi su zato bili sjajni terceti (čobančica) koji su istinski oduševili dobno neujednačenu publiku, nesigurnu naposljetku u sam žanr dječje, ili suvremene opere za odrasle. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.