IZ VINKOVACA I OSIJEKA PUSTILI SU JNA NA VUKOVAR

IZ VINKOVACA I OSIJEKA PUSTILI SU JNA NA VUKOVAR

24. rujna, 2019.

 

Polovinom rujna 1991. potpuno smo ukinuli platni promet i novac je izgubio svaku vrijednost. Formirali smo skupinu za evakuaciju materijalnih dobara i ubuduće su se sve nužne stvari za život dijelile prema potrebi. Život civila se sveo na podrume i kolektivna skloništa s reduciranom opskrbom hranom i vodom. U međuvremenu, bez obzira na stalne napade, uspjeli smo aktivirati sve službe u gradu kao npr. vodovod, elektru, pekare, mlin, javnu kuhinju

 

Priredio: Mladen Pavković

             Branko Borković-Mladi Jastreb bio je tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ratni zapovjednik obrane Vukovara. Imenovan je na tu dužnost, nakon odlaska Mile Dedakovića – Jastreba u Vinkovce.

            Međutim, nakon okupacije ovoga grada, prije svega od bivšeg Udbaša Manolića, ali i Perkovića proglašen je –  »rušiteljem  ustavnog poretka«!

Tako nosi i naziv knjiga koju sam priredio i uredio (Meditor, Zagreb).

Vojsku je profesionalno služio u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji, ali nikada se nije mogao pomiriti sa »srbizmima« u njihovim redovima. Zbog svog iskrenog hrvatstva često je imao neprilika, pa i sredinom 1990.  kad je  pretpostavljenima otvoreno prijetio s dr. Franjom Tuđmanom! Među prvima je napustio JA i priključio se Zboru narodne garde, odnosno Hrvatskoj vojsci, koja je i te kako trebala ljudi poput ovog istinskog domoljuba…

            Iako mlad, vodio je jedne od najtežih i najkrvavijih bitaka ne samo u Domovinskom ratu, već i u novijoj svjetskoj povijesti. O tome će tek vojni analitičari reći  svoju riječ, tim prije što se do danas ni jedna bitka , pogotovo u Domovinskom ratu, ne može usporediti s onom za Vukovar!

            Taj grad, nažalost, bio je napuštan od mnogih, a neprestano najavljivana pomoć nije dolazila.

Što je i kada krenulo po zlu, još nije do kraja razjašnjeno.

            Inače, vukovarski branitelji  su uništavali neprijateljske tenkove i rušili njihove zrakoplove, kao kule od karata.  Nagrada za srušeni srpski avion bila je kutija cigareta!  Kao zapovjednik obrane, imao je želju  i za uništeni tenk dati kutiju cigareta, ali.. to bi bilo »previše«. Ni cigareta nije bilo!

            Inače, ratnici iz Vukovara, jedno su vrijeme živjeli i u informativnoj blokadi! Bilo je i katastrofalnih pogrešaka! Čak su bili zakinuti i za davanje istinitih izvješća s terena, osobito na Hrvatskoj televiziji! Nisu im dozvolili da istina u potpunosti izađe na vidjelo. Možda je tu bilo i nekih opravdanja, ali.. tek se danas vidi da je istina za Hrvatsku isto toliko ubojita za agresora kao i neka od najsuvremenijih oruđa!

            Borković, ne bez razloga, ističe da su Siniša Glavašević i novinari Hrvatskog radio – Vukovara radili mnogo više od pukog novinarskog izvješćivanja…

Poglavito  je tužna i gotovo nevjerojatna priča o svemu onome što se s braniteljima Vukovara  događalo nakon pada njihova grada. Status većine boraca 204.brigade još do danas nije riješen, bez obzira i na nastojanje posljednjeg zapovjednika za ostvarenje svih njihovih prava.

            Najteže dane svoga života, osim na bojišnici, proživio je po povratku iz vukovarskog pakla. Tada su ga- uhitili! I to u stožeru zapovjednika Zbora narodne garde (koji ga je i postavio za zapovjednika grada!) generala Antona Tusa! Još do danas ostala je nepoznanica tko je i zašto naredio njegovo uhićenje, umjesto da su mu čestitali na svemu što je kao dragovoljac uradio za Vukovar i Hrvatsku!

             Istina je kad Borkovića kaže da bi svaki vukovarski dan mijenjao za bilo čijih šest mjeseci bojišta. Još bi možda svima onima koji su mu učinili nepravdu i oprostio, ali kako oprostiti nepravdu onima koji još i danas mnogobrojnim Vukovarcima na ovaj ili onaj načain osporavaju i najminimalnija prava? S minutama šutnje, »pozdravima svim braniteljima«, a poglavito raznim pjesmicama, koliko god iskrene bile, ne mogu se i neće izliječiti otvorene rane! To tim više što Vukovarci nisu branili samo svoj grad, već i ostale krajeve hrvatske Domovine. Svojom nadljudskom borbom, omogućili su predah ostalim dijelovima Hrvatske da se što bolje pripreme u obrani protiv novih srpskih bezobzirnih osvajačkih pohoda.

            Nakon rata, Vukovarci su doživjeli, baš kao i hrvatska javnost, pravi šok, kad se zahvaljujući mirnoj reintegraciji opet moglo u ovaj grad. Mnogi su tek tada nažalost postati svjesna razmjera i težine borbi.

            Nu, možda će nevjernicima izgledati ludost, ako se kaže, kako je kršten čovjek – kršten  vodom. Ali,  oni koji su prošli ratni Vukovar,  kršteni su Duhom, kršteni su i Vukovarom.

            Knjiga posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića – Mladog Jastreba, »Rušitelj ustavnog poretka«, pisana je u dahu, u prvom licu,  tek s jednom željom:

            Zapamtite Vukovar!

Nagrada za uništeni srpski avion kutija cigareta

S ljudima, koji su nakon okupacije Vukovara krojili moju sudbinu već sam imao sukob u bivšoj JNA. Među njima ima i onih koji su 1990. prije izbora htjeli izvršiti državni udara u Hrvatskoj. Podnio sam i privatnu tužbu, angažirao odvjetnika… Čudim se da me nisu dali na sud. Morao sam pisati mnoštvo izjava, politički su me uvjeravali i bio sam pod nadzorom.

U vrijeme napada JNA na Sloveniju krajem lipnja 1991. zatekao sam se u Zagrebu, gdje sam živio kao podstanar, ali sam brzo i nakon napada zatvoren od strane JNA. Iz vojarne Kerestinec u Zagrebu, prema ranijem dogovoru, odmah nakon mog zatvaranja, počeli su bježati i ostali pripadnici, pogotovu mladi vojnici, jer im je to bio signal. Po napuštanju JNA priključio sam se postrojbama Zbora narodne garde (ZNG).

Prije odlaska u Vukovar, kolovoza 1991., bio sam privremeno raspoređen pri Zapovjedništvu ZNG-a u Zagrebu, kod gospodina Zvonimira Ambrinca koji je u to vrijeme vodio PZO i topništvo. Na Tuškancu, u Zagrebu, gdje je tada bilo Zapovjedništvo ZNG-a, tražio sam u nekoliko navrata raspored u postrojbe. Nakon nekog vremena mi je gopodin Šime Čičin koji je tada bio na dužnosti personalca priopćio da, ako želim ići, mogu dobiti raspored u Dubrovnik za načelnika stožera brigade u osnivanju. Bio sam začuđen na tu ponudu i mislio sam da se šali. To je ipak previsoka funkcija. Ponuda je bila stvarna. Međutim, prije samog odlaska gospodina Imbra Agotića rekao mi je da bi trebalo ići na Istočnu Slavoniju, u Vukovar, jer se tamo situacija iskomplicirala i nemaju ljudi s vojnim  znanjima. Pomalo mi je bilo čudno da me netko pita za želje, jer sam kao vojnik očekivao zapovijed i raspored. Nisam dvojio, jer mi je ionako bilo svejedno gdje idem.

Dan prije nego što smo krenuli u Vukovar, susreo sam na Tuškancu gospodina Milu Dedakovića koji je bio imenovan za zapovjednika Vukovara. Tada smo se zapravo upoznali. Po nas su iz Vukovara došli Marin Vidić- Bili koji je bio Povjerenik Vlade RH za općinu Vukovar, Ferdinand Jukić i Stipan Radaš. Bilo je to nekoliko dana nakon što je Vukovar pao u okruženje srpskih oružanih snaga, posljednjih dana kolovoza. Istog dana smo zajedno stigli u Vukovar.

Grad je već tada bio u okruženju i u njega se moglo ući iz Bogdanovaca samo poljskim putem kroz kukuruze. Selo Sotin, istočno od Vukovara prema Iloku, već je bilo razoreno i okupirano. Cijela oklopna brigada tzv. JNA bila je stacionirana južno do grada prema selu Negoslavci, a između sela Trpinje i Borova Sela bio je stacioniran oklopni bataljun JA. U vukovarskoj vojarni koja je smještena na periferiji prema Negoslavcima bili su ukopani tenkovi tzv. JNA i rezervisti iz Srbije. Intezivniji napadi na grad počeli su već početkom rujna.

Kad smo došli u Vukovar obrana je bila dosta razjedinjena. Načelno je svaka mjesna zajednica imala svoje snage ZNG ili MUP i organizirala svoje zapovjedništvo koje nije bilo pod ničijom kontrolom. Zapravo radio je svatko što je mislio i htio. U nekim mjesnim zajednicama je bilo rasulo s dosta slobodnih strijelaca i malih skupina. Uglavnom je među njima nedostajala koordinacija i zapovjedništvo kojemu oni odgovaraju i od kojeg primaju zadatke. Trebalo je sve to ujediniti, vojnički nadograditi i staviti pod jedno zapovjedništvo.

Naoružanja je bilo malo, uglavnom lovačkog i trofejnog, a po selima ni toliko. Veću količinu automatskog naoružanja kupili su ljudi svojim novcem i privatnim švercerskim kanalima. Od MUP-a smo dobili oko 200 automatskih pušaka. Zatekli smo nešto minobacača od 82 i 120 milimetara i nekoliko starih topova B1 i ZIS. Kao topništvo koristili smo protugradne rakete, a lansirale su se s kamiona. Dečke koji su to radili zvali smo GROMOVI.

Bez platnog prometa

Polovinom rujna 1991. potpuno smo ukinuli platni promet i novac je izgubio svaku vrijednost. Formirali smo skupinu za evakuaciju materijalnih dobara i ubuduće su se sve nužne stvari za život dijelile prema potrebi. Život civila se sveo na podrume i kolektivna skloništa s reduciranom opskrbom hranom i vodom. U međuvremenu, bez obzira na stalne napade, uspjeli smo aktivirati sve službe u gradu kao npr. vodovod, elektru, pekare, mlin, javnu kuhinju.

Preživljavali smo najgrublje oblike komunizma. Kupali smo se u dva decilitra vode. Morali smo ubijati i jesti svinje koje su po ulicama razorenog grada razvlačile mrtva četnička tijela.

Već 18. rujna formirana je vojna policija koja je preuzela dio zadaća civilne policije. Pored nadzora teritorija, obavili su mobilizaciju, pretres terena i bili interventni vod za slučaj iznenadnog probijanja linija obrane. Najteži posao je bio eliminacija snajperista. Građani Vukovara, kao ljudi meka srca, skrivali su i hranili te Srbe – »civile« koji su po nama, uredno, kao snajperisti pucali i navodili srpske topničke granate. Kad je Vukovar okupiran, prokazivali su svoje dobročinitelje i susjede te pomagali srpskim »oslobodiocima« da ih ubijaju. Mi smo tražili snajperiste i one koji su navodili granate te neutralizirali one koje smo pronašli, ali je najveći problem bio što naši ljudi nisu znali za to njihovo djelovanje i uvijek su govorili kako je »taj Srbin sigurno dobar čovjek«. Gledali smo u njima ljude, a oni su bili zvijeri.

Tadašnji SNO (ured obrane op.a.) već je uvelike dijelio mobilizacijske pozive svima onima koji su bili u sustavu obrane da se legalizira njihovo djelovanje u skladu sa Zakonom o obrani. Na svim pozivima je pisalo HOS (hrvatske oružane snage) što nema veze s Paragom već je to bio odraz našeg zaključivanja s obzirom da pojam HV nije postojao a u Vukovaru nismo imali vremena čekati direktive iz Zagreba. Svima onima koji su do tada pobjegli iz Vukovara, također su poslati pozivi ali ih se odazavalo vrlo malo a danas su najglasniji u traženju svojih nekih prava.

U to sam vrijeme bio na dužnosti zamjenika zapovjednika i načelnika stožera obrane općine Vukovar. Između mene i Mile Dedakovića bio je vojnički izgrađen odnos. Radili smo na čvršćem organiziranju i povezivanju ljudi i njihovom vojnom ustrojavanju.

Vukovarski borci su bili iz cijelog etničkog prostora gdje žive Hrvati. U Vukovar su dolazili pojedinačno i u skupinama od 50 ili više ljudi. Tako su stigle, između ostalih, velike skupine iz Našica, Đakova, nekoliko skupina iz Zagreba i dvije skupine pripadnika HOS-s. Po dolasku su raspoređeni po tada postavljenim vojnim formacijama. Bilo je i tzv. slobodnih strijelaca ali su i oni vrlo brzo stavljeni pod nadzor i uklopljeni u sustav obrane. Iako smo bili malobrojni i bez dovoljno odgovarajućeg oružja, imali smo veliko srce i moral. Svakog trenutka smo znali za što se borimo. Uostalom to smo i pokazali nesvakidašnjim rezultatima kroz svih 86 dana opsade.

Nisu nam ostavili tenkove   

Dragovoljci iz Zagreba stigli su bez oružja i s ponekom bombom u džepu. Čekali su da netko od branitelja pogine ili bude teško ranjen, kako bi mogli imati pušku. Rečeno im je da ih sve čeka u Vukovaru a za njima su stigle puške M 48 s podrezanim udarnim iglama! Zahvaljujući stručnosti ljudi u kombinatu »Borovo«, vrlo brzo smo ih stavili u funkciju.

Pripadnici tadašnje Policijske uprave Varaždin koja je obuhvaćala područje Međimurja i Zagorja u smjenama su bili nazočni na prostoru Tovarnika, Vukovara a kasnije i Vinkovaca. Najgore je prošla ekipa koja je u Vukovar stigla 12. rujna 1991. godine. Došli su u najžešće sukobe i kao odlični vojnici ostali do kraja. Mnogi od njih 185, nažalost, nisu među nama.

U rujnu je u Vukovaru boravila i ekipa specijalnih postrojbi MUP-a iz Slavonskog Broda. Bili su izvanredni i jedino što žalim je onaj trenutak kad su tenkovima došli po njih i odveli nam ih. Žao mi je i ona četiri tenka koja nam nisu htjeli ostaviti, a došli su i s malo granata. U prvim danima je bilo dosta nesuglasica oko njihovih dužnosti jer smo tražili zajednički vojni nastup snaga MUP-a, ZNG-a i ostalih dragovoljaca, dok se dio vodstva MUP-a tome protivio. Sami dečki su tražili i inzistirali da se bore, ali su im iz vodstva MUP-a to branili. No, bez obzira na zabrane, oni su i kradom išli u vojne akcije. Inače, zadaća brodskih policajaca u prvim danima bila je osiguranje objekata, neutraliziranje snajperista i sličnih terorističkih žarišta te nadzor područja grada.

Osim nabrojenih postrojbi, na području Vukovara borili su se i pripadnici MUP-a Vinkovci i Županja te manji dijelovi 1., 3. i 109. brigade ZNG koji su ostali do okupacije a bili su raspoređeni kao sastavni dijelovi 204. brigade koju smo formirali u sustavu obrane općine Vukovar.

Tijekom rujana  posjetio nas je jedan od rijetkih današnjih političara iz tog doba, gospodin Vladimir Šeks. Tada je bio na dužnosti glavnog koordinatora za Slavoniju i Baranju. U to je vrijeme trebalo imati hrabrosti doći u Vukovar. Oteli smo ga od njegove pratnje i proveli kroz sve položaje. Bilo nam je iznimno drago da nas je posjetio.

Potkraj rujna je u Vukovaru pod oružjem bilo manje od 1500 boraca. Taj se broj iz dana u dan smanjivao, jer su mnogi bili ranjeni ili su poginuli, a svježih snaga nije bilo. Sve smo rezerve iscrpili mobilizacijom koju smo bez naloga provodili u Vukovaru. Do okupacije Vukovara poginulo je nešto manje od 350 branitelja i oko 1100 civila. Nažalost, mnogi su naši suborci odvedeni iz bolnice i izgubio im se svaki trag. Teško je govoriti o ukupnim gubicima kad se za mnoge još uvijek ne zna. Poslije Vukovara teško je reći gdje su granice ljudske mogućnosti. Ukupno je u obrani Vukovara sudjelovalo  oko 1800 ljudi. Samih Vukovaraca bilo je oko 60 posto od tog broja, s tim što su se mnogi od njih na to područje doselili prije 10, 15 ili 20 godina.

Izdajnički psi

Nažalost, mnogo je sposobnih Vukovaraca napustilo grad prije izbijanja rata. Veći dio se, prije nego li su sukobi pravo i započeli, »na vrijeme« naprosto iselio. Za vrijeme borbi za Vukovar glavni su bili birtijski heroji hrvatskih i »njemačkih« sredina. Nakon okupacije Vukovara mnogi od njih težili su da nam se približe, ali mi tada nismo htjeli s njima kontaktirati. Osobno im ne želim ništa zamjerati. Zamjerati im mogu njihovi bivši prijatelji i susjedi koji su ostali i borili se, koji su prošli pakao Vukovara. Danas kod njih vidim i veliku dozu agresivnosti i želju da se potisne sve iskonsko vukovarsko. Želju da se potisnu svi koji su se za taj grad borili do kraja kako bi oni došli do izražaja. Mnogi koji su pobjegli iz svoga grada, danas su pravi kapitalisiti.

Drugi dio građana općine Vukovar je 17. listopada nasilno iseljen iz područja Iloka i okolnih sela. Nažalost, taj tragičan trenutak nije još do kraja razjašnjen. Poznato je da su pojedinci iz gradskih vlasti i MUP-a sudjelovali u pregovorima i predali Srbima oružje. Razjašnjena je i uloga konvoja i pokrovitelja Jacquesa Kouschnera. Bilo je tu i saborskih zastupnika koji su danas doministri. Žao mi je što ekipa koju smo iz Vukovara poslali, nije uspjela zavrsiti zadaću i pobiti sve te izdajničke pse.

Za svo vrijeme rata 1991. godine nije bilo jedinstvene obrane Istočne Slavonije. Svako selo ili grad borilo se samo i za sebe. Naša nastojanja iz Vukovara u objedinjavanju obrane nisu bila shvaćena ni u Vinkovcima ni u Osijeku. U rujnu nismo imali čime uzvraćati i zaustaviti srpske napade, dok istodobno u Vinkovcima na ukopanu srpsku vojsku u vojarni ispaljuju enormne količine minobacačkih granata i ne osvajaju je. Na kraju postižu sporazum. JNA se sa svim sredstvima seli iz vinkovačke vojarne i odlazi na Vukovar. Oni su, kao uspješno osvojili vojarnu, a zapravo su osvojili prazne, razorene zgrade. Slično se dogodilo i u Osijeku, odakle je JNA »pobjegla«, naravno na Vukovar.

Iz Vinkovaca nisu pomogli

Sva izvješća odaslana iz Vukovara i svi upućeni apeli nisu uspjeli ništa izmjeniti. Vinkovci su u svom predgrađu imali jedne Mirkovce selo s većinskim srpskim pučanstvom. Vukovar je protiv sebe imao najelitnije snage JNA. Kad smo u rujnu zaustavili prodor srpskih snaga na Tovarniku, koje su nastupale iz Šida, tražili smo potporu snaga iz Vinkovaca. Nije ih bilo! Naime, tada nam se pružila prilika da težište obrane prebacimo na samu granicu što bi značilo ponavljanje povijesnog iskustva »Srijemski front«. Još uvijek je u JNA bilo gotovo 60 posto ročnih vojnika ne-Srba. Mobilizirani pripadnici TO Srbije su se razbježali kućama. U Srbiji nisu mogli provoditi mobilizacije jer rezervisti nisu htjeli na Vukovar. Bez obzira na svu tehniku i kasnija zbivanja, toga trena bili su gubitnici. Preusmjerili smo dio sredstava za Tovarnik i Ilok preko sela Nijemci koje se nalazi istočno od Vinkovaca. Ta sredstva nestala su na području Vinkovaca, a ono malo što je stiglo bilo je onesposobljeno.

Krajem rujna odlazim do Vinkovaca do gospodina gradonačelnika koji je u to vrijeme glumio vojskovođu. Nije htio razgovarati pa smo ga pod oružjem doveli na razgovor. Tražio sam uspostavljanje zajedničke linije obrane na prostoru Jankovci – Petrovci – Bogdanovci, te učvršćivanje prostora Bogdanovci – Marinci – Henrikovci – Cerić – Nuštar. Gospodin gradonačelnik Vinkovaca mi odgovara da neće dozvoliti razaranje grada. Ne samo da je dozvolio razaranje Vinkovaca, nego su Vinkovci jedan od najrazorenijih gradova u slobodnom dijelu Hrvatske sa četnicima u svome predgrađu, gospodine Zovak.

Jednog trenutka imali smo podatke da su Mirkovci prazni i o tome obavijestili Vinkovce. Ništa nisu poduzeli. Naime, četnici su bježali iz Mirkovaca, preko Petrovaca u Negoslavce jer im je kasnila pomoć koja je bila zaustavljena u Tovarniku, a potom na Ilači. Ilača je u zoni odgovornosti Vinkovaca, a mi smo morali odvajati snage koje smo tamo poslali da tu gamad  zaustavimo u napredovanju. Uopće, svako se selo općine Vinkovci zasebno borilo, a u Vinkovcima su sve uredno bilježili i o tome slali Zagrebu redovita izvješća. Naravno, nisu imali direktiva! Čak su slali i lažna izvješća Zapovjedništvu OZ Osijek o snagama s kojima raspolažu – preuveličavali su ih (zbog plaća?).

Danas, kad prođem prostorom između Vinkovaca i Županje, vidim iskrčene čitave blokove šuma a da četnici nisu prišli ni na puškomet. Bože, kud nestadoše ti divni hrastovi slavonski!

Početkom listopada 1991., Mile Dedaković Jastreb me pozvao i rekao da je odlučio otići u Vinkovce i da će odande pokušati organizirati proboj u Vukovar. Rekao je otprilike: »Branko. ti ostaješ ovdje. Mi se uskoro vraćamo natrag. Organizirat ćemo proboj u Vukovar iz Vinkovaca«. Nakon njegovog odlaska u Vinkovce, preuzeo sam zapovjedništvo nad obranomm Vukovara i tu ostao do posljednjeg dana, sve dok Vukovar nije okupiran.

Službeno naimovanje za zapovjednika obrane Vukovara je stiglo nakon što je Mile Dedaković bio u Zagrebu i vratio se u Vinkovce sa svojim naimenovanjem za zapovjednika Operativne grupe Vukovar – Vinkovci – Županja. Bilo je to 16. listopada 1991.

U životu mi nije bilo ništa teže od zapovjedanja obranom Vukovara. Donositi odluke koje su presudne za živote ljudi i odlučujuće za širi slavonski, a i hrvatski prostor. Uvijek sam razmišljao o tome da oodgovaram za živote tisuća ljudi. Nisam se nadao pomoći niti sam vjerovao u stalna obećanja. Mislio sam da se moramo osloniti na ono što imamo i da možemo računati samo s tim. Sve ono što možda stigne, uvijek je dobro došlo. Što se tiče ljudi kojim sam zapovijedao, nekima od njih sam, po godinama, mogao biti sin. Sa starijim borcima često sam imao prisnije kontakte nego s mlađima. Stariji su mnogo ozbiljnije shvaćali ratovanje i bili oprezniji od mlađih za koje je to bila neka vrsta »igre« ili možda samodokazivanja.

Spao sam na 50 kilograma     

Vrlo teško je opisati tipični vukovarski dan jer je svaki bio drugačiji. Noću je bilo nešto tiše nego danju. Noću su znale padati granate, ali čisto radi reda, svakih 5, 10 ili 15 minuta, kako kada, po cijelom gradu i iz različitih pravaca, ali nisu bile plotunske, nego pojedinačne. Dnevne »aktivnosti« Srbi su otpočinjali, od 6 ili 7 sati, ponekad tek od 8, kad bi krenuli sa žešćim napadima i prodorima. Svaki dan bi završavao njihovim katastrofalnim porazima, s velikim gubicima, nekad oko podne, ponekad i kasnije, ali vrlo rijetko nakon 16 sati. Nakon toga su slijedile kanonade kao odmazda koje su trajale do 23 sata ili do ponoći a onda se do jutra malo stišalo. Psihički je bilo vrlo teško sve to podnositi. Cilj je bio jasan: održati se na obali Dunava pod svaku cijenu. To je značilo obranu do posljednjeg vukovarskog zida, do posljednjeg metka…. Uostalom, to se od mene kao vojnika i tražilo.

Dok je Mile Dedaković bio u Vukovaru, radili smo zajedno i uzajamno se smjenjivali. Nakon njegovog odlaska bilo je mnogo teže pa se moj dnevni raspored sveo na svega dva sata dnevno spavanja. Ta dinamika me toliko iscrpila da sam spao na svega 50 kilograma. Naime, toliko sam kilograma imao kad sam se, nakon okupacije Vukovara, izvukao do Vinkovaca.

Od odlaska Mile Dedakovića u Vinkovce, pa do  kraja listopada, nije bilo nikakvih odlazaka iz grada. Vukovar se nastavio boriti, zapravo bili smo najjači u listopadu. Tada smo zarobili dosta oružja, konsolidirali obranu, uspostavili vezu i odnose, zarobili smo i neke tenkove, ali smo dobili i nekoliko snažnih udaraca koji su nas poljuljali. Prije svega mislim na pogibiju Blage Zadre i Velimira Đereka, te na ranjavanje Ivana Ćurića-Iće i Stjepana Sučića-Crnog. Ove smrti idu i na dušu onih koji su nam ugurali konvoje. Naime, to je razdoblje konvoja, od 12. do 19. listopada, kad smo imali i velikih uspjeha, ali i gubitaka. Zahvaljujući kojekakvim konvojima definitivno smo izgubili fizički kontakt s Bogdanovcima (ostala je radio-veza) i određene pozicije u samom gradu i što je najteže – izgubili smo dobre ljude (…)

Ulomak iz knjige Mladena Pavkovića „Branko Borković- Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara – Rušitelj ustavnog poretka“ T

9 komentara

Uskoči u raspravu
  1. križar
    #1 križar 25 rujna, 2019, 14:48

    Javlja se glupavi pavković pod anonimno.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. križar
    #2 križar 24 rujna, 2019, 14:49

    Nu, kretenski pavkoviću, je l’ tebi i dalje Sranjo veliki vojskovođa?

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Anonimno
    #3 Anonimno 24 rujna, 2019, 12:14

    Odličančlanak.Gdje se može nabaviti ova knjiga. To je stvarno istinita povijest.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code