VRIJEME KAD MEDVEŠČAK NITKO NIJE GLEDAO

VRIJEME KAD MEDVEŠČAK NITKO NIJE GLEDAO

11. ožujka, 2012.

hokejstadion
Priča iz knjige “I Supermen je bio novinar”

Piše: Dražen Stjepandić

Tada hokejaše Medveščaka nije nitko gledao. O njihovim rezultatima  moglo se pročitati samo u Sportskim otraga  među posljednjim stranicama, u rubrici s vijestima i rezultatima iz streljaštva, badmintona, stolnog tenisa, biatlona, karatea, umjetničkog klizanja…Ponekad su objavljivali rezultate i tablicu Slovenske lige u hokeju. Listajući Sportske u nekom kafiću, vidio sam da je Medveščak prvi na tablici Slovenske lige u hokeju.
Nesporazumi oko međe u Piranskom zaljevu dvije i devete su kulminirali kad su  Slovenci  Hrvatima dobrosusjedski stopirali predpristupne pregovore s Europskom unijom.
Stoljećima prije, bez obzira na običajno uobičajena susjedska gunđanja mentaliteta zasnovanih na kiselom gemištu, uvijek su nekako bili zajedno, pa Hrvate i Slovence nisu bez razloga neki smatrali istim narodom. Na Gornjem gradu još stoje spomenploče podignute nakon Ilirskog preporoda u 19. stoljeću na kojim piše kako je u toj i toj kući živio, radio ili umro Hrvat i Slovenac. A da ti ljudi nisu bili  samo iznimke   govore i podaci da su se kasnije  Hrvati u Sloveniji i Slovenci u Hrvatskoj najbrže asimilirali, već druga generacija se proglašavala Hrvatima ili Slovencima.
Nažalost, vrijeme naklonjenosti u zadnjim godinama prvog desetljeća ovog 21. stoljeća bilo je davno prošlo zlatno vrijeme.  U tom kontekstu zategnutih odnosa, blokade, kad je Slovenija Hrvatsku postrojila pred međunarodnom javnošću u stilu žustrog malog desetara JNA ili još bolje revnosnog slovenskog carinika, Medveščak je rasturao u Slovenskoj hokejaškoj ligi. Medveščak. je jedan od tri zagrebačka i općenito jedina aktivna hrvatska hokejaška kluba. Nekada se hokej igrao i u Sisku, u sjećanje na te dane ostao je prekrasan hokejaški stadion sličan Šalati, jedino nije na brdu. Zbog nemogućnosti formiranja jače i brojnije hrvatske lige i propasti Interlige, u kojoj su sudjelovali mađarski i srpski klubovi, Medveščak je igrao kao gost u slovenskoj ligi.
I kad sam vidio da je uvjerljivo prvi Jiraseku, izvršnom uredniku na portalu Javno, gdje sam tada surađivao, predložio sam za temu. Takve sportske priče,  s političkom pozadinom, odnosno političkim prilikama usprkos, bile su popularne desetak godina prije toga. Prvi sportaš iz Srbije u Hrvatskoj, prvi nogometaš iz Srbije u Hrvatskoj, pa prvi sportaš iz Hrvatske u Partizanu, Zvijezdi, pa, pa, prvi sportaš zaista Srbin u Hrvatskoj… Jer oni prije ili bi bili neki vojvođanski Hrvati, Janjevci, Ličani, Dalmatinci … Nekoliko takvih tema napravio sam za Nacional devedeset i sedme, osme ili devete. Sjećam se jednog nogometaša subotičkog Spartaka, kojem sam zaboravio ime, a sjećam se da je bio došao na probu u Rijeku. Mislim da nikad nije ni zaigrao za prvu momčad s Kantride, ali otputovao sam zbog njega u Rijeku i napravio intervju u Opatiji, gdje je bio je smješten u hotelu Adriatic i nakon toga sav sretan javljao sam u redakciju kako sam ga intervjuirao prije ostalih.   
Dodatna zanimljivost u temi o Meveščaku bio je još podatak što u jeku slovenske blokade hrvatskih pred pristupnih pregovora, zbog nesporazuma oko granice u Piranskom zaljevu, u tom trenutku uz to što su bili uvjerljivo vodeći u slovenskoj ligi u njihovom timu bilo je sedam Slovenaca. Stari urednički lisac Jirasek je odmah prepoznao temu, ali nismo se morali utrkivati i otimati s ostalim redakcijama. Čak i  podatak da u slovenskoj ligi hrvatski klub u tom trenutku rastura sa sedmoricom slovenskih hokejaša nije nikoga uzbuđivala posebno ne među novinarima. Hokej nije nikoga zanimao. Interes medija za Medveščak i njegove hokejaše oživjeli bi jedino kad na njihovim utakmicama sa slovenskim klubovima bilo nekoliko mrtvih.    
Zlatan iz hip-hop dueta Soma dolara dao mi je kontakt telefon, on se petljao s hokejašima kad još to nije bilo popularno kao danas. Sjećam se kod hipodroma sam se sastao s fotićem i iste večeri poslao sam tekst. U računalu je sačuvan u sljedećem obliku:

Jučerašnjom očekivanom pobjedom nad posljednjom Alfom  iz Ljubljane hokejaši zagrebačkog Medveščaka nastavili su ovogodišnju dominaciju u Slovenskoj ligi. Zagrebački klub drugoplasiranom Staubaru iz Maribora  bježi čak 15 bodova prednosti.
U kontekstu sadašnjih hrvatsko-slovenskih odnosa, najnižih u više od tisuću o godina dugoj povijesti  dva susjedna naroda,  zanimljivo je spomenuti da dres Medveščaka trenutno nosi čak sedam Slovenaca. Uz nekolicinu domaćih igrača i jednog Slovaka velikim uspjesima zagrebački  klub  može zahvaliti upravo slovenskim profesionalcima.
–    Hrvatski hokej ne može naprijed bez utakmica s klubovima iz susjednih zemalja. Prvi smo kroz bivšu Inter ligu započeli trend koji su nastavili košarkaši. Kad su nas primili u slovensku ligu Slovenci su nam napravili veliku uslugu-rekao nam je Damir Gojanović igrač Medveščaka i dugogodišnji hrvatski reprezentativac.
–    Mi smo prijatelji i nema nam pomoći. Bez velike pomoći domaćih igrača naši igrači iz Slovenije ne bi se tako dobro adaptirali i upravo zbog odličnog odnosa domaćih i slovenskih igrača postižemo takve uspjehe. Mislim da će neka od prijateljstava domaćih igrača i onih iz Slovenije potrajati cijeli život – čuli smo od  Dragutina Ljubića, menadžera Medveščaka, također nekada prvotimca  najpoznatijeg hrvatskog hokejaškog kluba i reprezentativca  bivše države.
Slovenski legionari u Medveščaku s premijama zarađuju između deset i petnaest tisuća kuna. Kad se razgovaralo o zaslugama pojedinih igrača Medveščaka Damir Gojanović je posebno istaknuo vratara Gašpara Krošelja, nekadašnjeg slovenskog reprezentativca selekcije do 20 godine.
–    Imamo odličnog vratara i slobodno se može reći da je on donio polovicu naših uspjeha. – rekao nam je Damir Gojanović, inače vlasnik poduzeća “City Express”, koje je jedan od najvećih sponzora hokejaša Medveščaka.
Uz Medveščak u Slovenskoj ligi nastupa i zagrebačka Mladost i od deset klubova trenutno je šesta.  Naši sugovornici Damir Gojanović i Dragutin Ljubić, istaknuli su kako je u hrvatskom i slovenskom hokeju  sve idilično kao  krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su se dva naroda zajedno borila za izlazak iz nekadašnje države.
–    Ni na jednoj utakmici u Sloveniji nismo doživjeli neku neugodnost. Ako sve bude po planu u poluzavršnici doigravanja trebali bi se sastati s ljubljanskom Olimpijom i  tek tada  u Zagrebu, u  punoj  ledenoj  dvorani Doma sportova,  očekujemo razna dobacivanja od strane naših navijača. – riječi su Damira Gojanovića.
U poluzavršnici doigravanja dva najuspješnija kluba  iz Slovenske lige igrat će protiv Jesenica i Olimpije koji se natječu u austrijskoj Ebel ligi.  I dok najpoznatiji domaći igrač Damir Gojanović Medveščaku u tri utakmice protiv Olimpije ne daje velike izglede, menadžer kluba Dragutin Ljubić misli suprotno.
–    Olimpija ove godine u austrijskoj Ebel ligi ne igra u velikoj formi, a prije utakmica s nama u poluzavršnici još će imati natjecateljsku pauzu, koja bi im mogla još dodatno oslabiti formu. Tako se lako može dogoditi da u prvoj utakmici u Ljubljani postignemo dobar rezultat i tu vidimo veliku šansu za naš plasman u finale doigravanja, gdje bi nas najvjerojatnije čekale Jesenice. Tada bi u Zagrebu ponovno moglo nastati hokejaško ludilo. – rekao na je Dragutin Ljubić.
Eto, dok na političkom planu tenzije rastu, kad je u pitanju hokej za Hrvate i Slovence sve je OK.

Napisao sam tada. A nekoliko mjeseci zatim mislim da je u prvoj zagrebačkoj utakmici Medveščak zamalo pobijedio ljubljansku Olimpiju, ali onda su zmajčeki ubacili u višu brzinu,  Olimpija i Jesenice tada su jednostavno  bili klubovi višeg ranga.  EBEL liga je za Medveščak još bila san, ali i pri tom susretu na klizalištu Velesajma  već tada pričali smo i o tome. Na adresu Medveščaka stigao je upit jesu li  zainteresirani za sudjelovanje u toj umjetnoj ligi s klubovima iz Austrije, Slovenije i Mađarske pod pokroviteljskom Erste banke.    
Dok mi je pričao koliko milijuna treba za sudjelovanje u EBEL ligi sjećam se kako je ispod hokejaškog dresa Damira Gojanovića izbijao miris znoja, kao kad se uđe u neku dugo neprovjetravanu gimnastičku dvoranu.
Gojanovićeve izjave uzeo sam nakon utakmice, a za vrijeme utakmice s Dragom Ljubićem išli smo na pivo. Zlatan mi uputio na njega i s njim sam dogovorio taj dolazak u paviljon na Velesajmu s klizalištem. Uz led na kojem je  Medveščak igrao utakmice bio je i priručni kafić s točenim laškim pivom. Drago Ljubić je fotića i mene pozvao na pivu i dok smo razgovarali uz čaše pozlaćene pivom nekoliko puta do nas  došle su Ljubićeva žena i kćerkica. Mislim da su uz vozača autobusa kluba iz Ljubljane bila jedina publika na toj utakmici Medveščaka. Na klizalištu na Velesajmu nema tribina,  utakmica se promatra uz mantinelu. Ne sjećam se da sam ikoga vidio osim tog jednog čovjeka, kojeg sam poslije utakmice vidio da pali autobus ljubljanskih registracija ispred dvorane.  Ljubićevu suprugu i kćer, do nas su svratili još nekoliko puta. Uz Ljubića, fotića, mene i konobara u kafiću ne sjećam s druge publike na toj utakmici Medveščaka.  
Kako o hokeju nemam pojma, sve što mi je Ljubić, hokejaški reprezentativac bivše države pričao meni je bilo veliko otkriće. Dok mi je pričao njegova supruga i kćerkica podsjećali su me na neke moje akcije na kojim su mi jedina publika i pristaše bili članovi obitelji.  Zbog toga dok sam razgovarao s Dragom Ljubićem u meni se javljao osjećaj  sažaljenja.
Nedostatak publike zvučnu sliku utakmice pojačava do maksimuma. Dok smo mi razgovarali rezovi klizaljki na sve strane puštale su svoj oštri šššššžžžžž-ššššžžžž-žžžžžšššš-žžžžšššššš…Žžžššššustale i šššžžžžuštale su klizaljke u nepravilnom ritmu  udarca  paka i tijela u mantinelu, pomiješani s glasovima slovenskih hokejaša s jedne i druge strane.
Pričali smo i o vremenu pokojnog Zdenka Gradečkog kad je Medveščak zadnji put bio na vrhu jugoslavenske tablice iznad Olimpije i Jesenica. Potkraj bivše države osvojili su tri prvenstva za redom. “Gradečki marš” nikad nije napisan, ali ostao je zauvijek u sjećanju zapisan. Najveće zvijezde Medveščaka  redovito su izlazili u Žagin Papagaj. Hokej i pivo idu zajedno kao hokej i šakanje.
U praznoj dvorani Velesajma pričali smo i o prepunoj Šalati, pedesetih i šezdesetih. O  svjetskom prvenstvu Skupine B odigranom 1966. na Šalati, o čemu govori spomen ploča podignuta na tom stadionu odmah uz vrata gdje je nekada bio Senadov studio Nostradamus u kojem su se snimali najveći hitovi vremena dancea. Dino Dvornik, Tony Cetinski, ET,  Kasandra, Sandi…Dok su išli u studio prolazili su pored te ploče podignute pedeset i neke. Uz pivo nismo zaobišli ni posljednje svjetsko prvenstvo divizije I skupine B održano u proljeće dvije i treće. Važno je napomenuti da je svake večeri na mečevima hrvatske reprezentacije ledana dvorana Doma sportova bila puna. To svjetsko prvenstvo pokazalo je da se stara strast Zagreba prema hokeju, prva službena utakmica je na prirodnom ledu odigrana još 1916., još nije ugasila. Trebala je samo dobra tekma i ona bi planula.
Ledena je opet bila puna ubrzo nakon našeg razgovora u polufinalu sSlovenske lige protiv Olimpije. Medvjedi su poluzavršnicu dočekali spremni, zmajčeki su morali ubaciti u veću brzinu i onda kad su bajci činio kraj započela je nova zagrebačka hokejaška bajka. Ubrzo nakon te utakmice Meveščak je postao članom EBEL lige.
Krajem ljeta  jumbo plakati najavili su njihovu prvu sezonu u toj austro-ugarsko-slovensko-hrvatskoj ligi. Opet sam ih predložio za temu tada u Areni, ali Mario Čužić je već ispričao kako je čuo da puštaju moju pjesmu “Sretan kraj” na utakmicama Medveščaka, pa mi je Vedran Strukar, u svojstvu zamjenika urednika, a valjda sudeći po svom pristupu novinarstvu, rekao  da ih ne zanimaju moji privatni interesi. Znam ga  još dok je imao emisiju  “Pret-a-porter” na Radio Martinu, odakle je došao u Imperijal, u isto vrijeme kad sam doveo istog tog  Čužića. U istom tom dvotjedniku u novinarstvo je ušao i Domagoj Margetić, kojem je prve tekstove pisao Mladen Kristić, a ovaj je samo donosio teme i zajedno su se potpisivali, no u nijednom poslu vam ubrzo ne postanu šefovi oni koji ste ubacili u posao kao u novinarstvu i dečkiću s Radio Martina uzalud sam pokušavao predložiti Medveščak za temu objašnjavajući pokušavao sam objasniti da će Zagrebom opet zasvirati “Gradečki marš”. Nekad je najteže prodati prave stvari.
Ubrzo zatim Medveščak više nije u novinama bio rijetkost. Priče o hokeju kakve je meni one večeri uz pivo pričao Drago Ljubić ubrzo su često mogli čuti milijuni ispred TV ekrana. U ulozi sukomentatora na utakmicama Medveščaka mislim da je Drago Ljubić postao poznatiji od većine televizijskih komentatora.
Oko leda u ledenoj stalno je bilo puno i dok me to nije toliko iznenadilo, kad je Medveščak počeo puniti  tribine Arene to je već bilo previše i za moj mozak uvijek spreman lako pomisliti da sve što je bilo opet može lako biti. Toga ipak, prije nikad nije bilo, u vrijeme serije Ice Fever  utakmice Medveščaka  je u sedam utakmica gledalo 100 000 ljudi. Nema onoga tko želi vidjeti i biti viđen, a da se nije pojavio na više utakmica. Židak je napisao da se vratio duh Dinamovog proljeća osamdeset i druge. Ne mislim da je to duh Medveščaka s početka 21. stoljeća, duh nečeg potpuno drugog, još starijeg. Možda neke nove Austro-Uuu-Austro-Hrvatske, ali rekao sam vam već da se meni prelako čini da ono što je bilo može lako opet biti i nije mi za vjerovati, jer ja kad gledam u budućnost prečesto vidim prošlost. S nekim promjenama naravno, zato sam napisao Austro-Hrvatske.  T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code