GLAVNE TEME PRIČA

IGOR MANDIĆ JE POGRIJEŠIO, KRITIKE ARALIČINIH KNJIGA NISU OBJEKTIVNE, KRITIČARSKI UKUS SVEO JE NA OSVETNIČKI SUKUS

8. veljače, 2022.

Već je ranijim  romanima „Ambra“, „Fukara“ i „Puž“ uvaženi akademik Ivan Aralica postao najpoznatiji domaći autor romana s ključem. „Mačkama i macanima“ je potvrdio taj status, a negativna kritika Igora Mandića, a ujedno i  glasnogovornika prevladavajuće, daleko brojnije ljevičarske grupacije na  hrvatskoj kulturnoj sceni, najmanje znači  da je to objektivan prikaz. U unakrsnoj vatri taštine, u paljbi s obje strane duboko sam uvjeren da je gospodin Mandić ozbiljno pogriješio. Svoj po meni zastarjeli, prenemagajući  kritičarski pristup i ukus nije smio svesti na osvetnički sukus

Napisao: Dražen Stjepandić

„Profesore pročitao sam“, bilo je prvo što sam izgovorio pošto ga nazvah.

„I?“, „Dobro je“, izrekoh pa pohvalih rečenicu, tekstualnu strukturu. „Osjeti se  da je to napisao iskusan književnik“, završih na kraju i začuh jedno ogromno hvala kakvo može stati na kamion. Glas mu postade radostan kao da se ne radi o piscu kojem je to samo kod Školske knjige  trideset i deveta knjiga. Eto i veličine kao Ivan Aralica raduju se svakom čitatelju i pohvali u devedeset i prvoj godini.

Mačke i macani

Na našem portalu Tjedno „Mačke i macani“ su prvi put javno spomenuti. Bilo je to početkom prošle godine kada je akademik Ivan Aralica za portal Tjedno dao intervju povodom izlaska romana „Duh zloduha“, tada je najavio da će ciklus Blažinih priča završiti četvrtom knjigom „Mačke i macani“. A  kako je bilo najavljeno „Mačke i macani“ su u izdanju Školske knjige pod uredničkim nadzorom Marine Vučić objavljeni potkraj prošle godine s tradicionalnim prvim predstavljanjem na Interliberu.

Četvrta i posljednja knjiga iz ciklusa Blažinih priča u javnosti je uspjela izazvati najveću pozornost. Tomu je najpoznatiji hrvatski književni kritičar Igor Mandić je dao veliki doprinos. “Javili su mi da je Aralica napisao romam s ključem o meni“ i u kritici u Jutarnjem listu je dao negativan prikaz jednako kao za prethodnu knjigu „Duh sloduha“, koju je čak nazvao kupusarom. Uvijek u službi skandala, samoživ i sebi važan kakav je već dao je pogrešnu informaciju, „Mačke i macani“ nisu roman s ključem o njemu nego je tek jedna od soba s izmišljenim imenom s kojima se najpoznatiji živući klasik bavi, odnosno  obračunava. Drugo veliko književno ime je Dubravka Ugrešić, no ona se još nije javno osvrnula povodom „Mački i macana“.

Već je ranijim  romanima „Ambra“, „Fukara“ i „Puž“uvaženi akademik Ivan Aralica postao najpoznatiji domaći autor romana s ključem. „Mačkama i macanima“ je potvrdio taj status, a negativna kritika Igora Mandića, a ujedno i  glasnogovornika prevladavajuće, daleko brojnije ljevičarske grupacije na  hrvatskoj kulturnoj sceni, najmanje znači  da je to objektivan prikaz. U unakrsnoj vatri taštine, u paljbi s obje strane duboko sam uvjeren da je gospodin Mandić ozbiljno pogriješio. Svoj po meni zastarjeli, prenemagajući  kritičarski pristup i ukus nije smio svesti na osvetnički sukus. Na sirovu osobnu i dnevno političku, ostaršteno odeološku razinu. Koliko god mu nije bilo lako čitati o sebi kao naonanisanom, čangrizavom, umišljenku trebao je promisliti kako će njegova ocjena Araličina kolosalnog opusa izgledati kroz nekoliko desetljeća. Zar doista misli da će Aralica biti zaboravljen kao mnogi za života slavljeni i nagrađivani pisci? Mogao bi ih sada nabrojati barem desetak.

Najrazvikaniji domaći književni kritičar često zna samoga sebe citirati jedan od njegovih čestih autocitata je: “A što je ostale od onoga što sam ispljuvao?“ Pita se gdje ga je to vrijeme demantiralo i zaista je upravu kada tvrdi da preko devedeset posto suvremenih domaćih knjiga odmah pada u zaborav, ne čitaju se ni godinu dana, ali zar zaista misli da će se dogoditi i s Araličinim opusom?

Čovjek teško može predviđati događaje, citirat ću samoga profesora, glavnog junaka moje priče: „Bog tako pomaže čovjeku jer ako bi znao da ga čeka nesreća ubio bi se, a ako bi znao da ga čeka sreća ne bi mogao dočekati tu sreću“, ali ja mislim da će brojni profesorovi  romani kad jednom kroz nekoliko desetljeća budu oslobođeni svega drugog osim vrednovanja isključivo književne vrijednosti u kontekstu povijesti hrvatske književnosti tek dobiti svoje zasluženo kanonsko mjesto.  A do tada bit će još filmova i tko zna koliko znastvenih članaka i djela.

Ako odvojimo Igora Mandića, političke prilike, romane s ključem i bez ključa, te zadnje četiri knjige iz ciklusa Blažinih priča tretiramo iz književene i umjetničke perspektive naprosto se mora konstatirati kako je suvremena književnost dobila tri jako kvalitetne knjige, dva romana i jednu  zbirku pripovjesti. „Mačke i macane“ ću preskočiti, ne zato što sam profesoru u pohvalama lagao preko telefona nego zato što se u ovome tekstu jasno želim suštinski opredjeliti za književnost, a ta knjiga u ovome trenutku nalaže političko i još više klanovsko izjašnjavanje, pa ću se samo zadržati na pohvalama opisa oluje, taj dio bih preporučio ljudima kada im se noći učine beskrajne. Profesore slikopis i tonski zapis oluje atmosferski nisu vam ravni.

Od posljednjih Araličinih knjiga jako mi je žao što je remek-djelo roman „Farraell“ nije dobio reklamu kakvu zaslužuje. Stisnut stalnim objavama novih knjiga bio je prigušen, nije mu se dalo prostora da prodiše, zaživi, a po meni to je najznačajnije djelo u ciklusu Blažinih priča.  U seriji povijesnih romana s „Farrellom“ se uvaženi Aralica priimaknuo bližoj povijesti, priču je smjestio u Ameriku između dva rata i naravno zaleđe Zadra i Dalmacije uključujući  i vrijeme talijanske okupacije. Napisao je roman o hrvatskim ekonomskim emigrantima kad su u američkim čeličanama gorjele najveće vatre. Farell ima  ima hollywodski filmski naboj što nije čest slučaj kod naših pripovjedača. Situacije kada naši nakon mise nedjeljom u Farrellu bacaju kamena s ramena ili pjevaju gangu pa ih gradonačelnik zbog toga smjesti u ludnicu ili kad ljube ruku koja se rukovala sa Staljinom i za to još plaćaju, pa kad talijanski mafijaši počnu spriječavati širenje komunističkih ideja jednostavnim naručenim likvidacijama ili kad se dobar auto onoga vremena s dizalicom iskrcava u šibenskoj luci naprosto pršte filmičnosti. Brojnim filmskim sastojcima treba dodati napetu naraciju i faktografsku ekskluzivnost u priči. Tradicija povijesnih romana u hrvatskoj književnosti je velika, sam Aralica je „Psima u trgovištu“, „Dušama robova“, „Graditeljem svratišta“, Konjanikom“, „Bunarom na turskoj granici“… davno stekao književnu slavu, ali značajnijeg romana s temom života u dijspori u nedalekoj prošlosti po meni hrvatska književnost još nije ponudila.

„Duh zloduha“ je mlađi brat „Farrella“, nema tu američku interkontinentalnu dimenziju, daleko je više lokalnog karaktera, ali također ima mnogo onoga o čemu kod nas gotovo nitko nije pisao. Opisuje život između Knina, zaleđa Zadra, Šibenika i Splita početkom pedesetih. Staša i Maša su vrlo plastični likovi, njihovo odrastanje i odlazak s ovog svijeta je čitatelju je spisateljski majstorski ponuđen. Možda lirski i kreativno najdojmljiviji dio je upravo Stašina priča sa travnatim stopama u pijesku, a koje je suludo neobjektivno Igor Mandić naglašeno ismijao, ali i Mandić je napisao „svaka čast trudu“, jer akademikova radna energija i koncentracija u poznim godinama je još neviđena. I „Duh zloduha“ je pravi veliki roman od preko petsto kartica, a i kada se profesoru ne dogodi roman na nivou njegovih najboljih romana pred sobom imamo djelo kakvo uključujući i Igora Mandića mogu samo snatriti da će napisati ne samo po obimu.

Moja najveća zmjerka „Duhu zloduha“ je sam naslov. Nekako mi je prebanalno precizan. „Duša moje duše“, pjevao je davno otac hrvatskog povijesnog romana August Šenoa, za ovaj drugi roman u ciklusu Blažinih priča trebalo se opredjeliti za neki poetičniji, maštovitiji  naslov. Znam da profesor u najviše voli naslove od jedne riječi, ali po meni bolje bi pristajao neki naslov kakvi su bili: „Opsjene paklenih crteža“, „Pir ivanjskih krijesnica“, „Knjiga gorkog prijekora“, „Anastazija (Oluje u tihom ozračju)“… Riječi je trebalo pustiti da se zaigraju u naslovu.

Grmovi divljih ruža

U ovome posljednjem Araličinom ciklusu odličan mi je naslov „Grmovi divljih ruža“. Volio bih da sam ja napisao knjigu s takvim naslovom, pa da ih damama poklanjam umjesto cvijeća. I ova zbirka pripovjesti je gotovo prešućena knjiga, a radi se o rijektkom beletrističkom etnografskom biseru.

Uglavnom profesore, jednom kada sve bude i prođe ostat će samo vaše veliko djelo. Preveliko za hrvatsku književnost, a kamoli za ova pandemijska  vremena.

No, iza svakog djela stoji čovjek. Od romana „Japundže“ napravio sam četiri pisana i jedan televizijski intervju s našim uvaženim akademikom. Svaki o tih intervjua tražio je brojne druge razgovore. Profeoru se javno zahvaljujem na strpljenju, zaista ima pedagoškog dara. Žao mi je što nije pokretljiviji, svašta bih ja još mogao naučiti od profesora. Primjerice unatoč velikoj želji nikada nisam mnogo napredovao u tumačenju snova, a profeor to radi gotovo kao Jakov u Bibliji. Odličan je drvodjelac. U „Mačkama i macanima“ je opisao kako iz mora vadi ribe, odličan je vojni strateg, nije slučajno uz Tuđmana i generala Gotovinu zatekao na Kninskoj tvrđavi. I ono što me uopće nije začudilo bio je daroviti glumac jer kako je rekao Sheakspire pisac, ako nema dara za glumu ne može biti dobar pisac. Gluma ili pretvaranje, doćaravanje, ćaranje, varanje… U oblikovnom smislu samo drugačije predstavljanje.  I kad je sve istina opet je to samo umjetničko doćaravanje, varanje… T