HRVATSKA I SLOVENIJA OSTALE SU BEZ DOVRŠENE TRANZICIJE, LUSTRACIJE I POVIJESNE POŠTENOSTI – 2. DIO
21. lipnja, 2025.
U trenutku raspada Jugoslavije, narodi koji su stupali na put državne samostalnosti našli su se pred sudbonosnim odlukama. Dok se vanjska borba za neovisnost odvijala na vojnom i političkom planu, u pozadini se odvijala još jedna, često zanemarena, ali ništa manje važna unutarnja borba – moralni obračun s prošlošću. Slovenija i Hrvatska, unatoč različitim okolnostima osamostaljenja, dijele zajednički nazivnik: duboko ukorijenjenu nelagodu pri suočavanju s pitanjem revolucije, poratnih zločina i odgovornosti bivših struktura moći.
Glavni arhitekt zločina bio je Tito – opet nešto što Slovenci i Hrvati imaju zajedničko. Ako je Josip Broz, koji je osnovnu školu pohađao na slovenskoj strani Sutle, a zatim bilježio slabe ocjene iz hrvatskog jezika, uopće postao Tito? Ako nije nestao u Staljinovim čistkama, pa su ga Sovjeti zamijenili – kao što su zamijenili mnoge partijske aparatčike u svojim satelitima, osobito u Rumunjskoj i Bugarskoj – kako mi je u tom kontekstu jednom prigodom rekao autor i urednik Crne knjige komunizma, Stéphane Courtois. Da je Josip Broz doista bio Tito, imao bi drugačiju dikciju – tako je smatrala i CIA, a napose mnogi hrvatski akademici, kojima je Titov naglasak zvučao posve strano
Napisao: prof. dr. sc. Boštjan Marko Turk
Godina 1991., a osobito 1995. (Oluja), na neki je način označila kraj noćne more, kraj neprirodnog položaja oba naroda, koji su, zbog masonskih saveza (Prva Jugoslavija bila je masonska tvorevina), bili prisiljeni na suživot s narodima s kojima nisu imali dodirnih točaka. Oproštaj od Jugoslavije nije značio samo olakšanje – on je značio početak nove nade, nove renesanse u prostoru kojemu smo oduvijek pripadali.
U vjetru promjena
Ali samo rođenje (odnosno oproštaj od Jugoslavije) nije bilo jednostavno: moj veliki privilegij bio je da sam tome prisustvovao i da sam, u okviru svojih skromnih mogućnosti, poduzeo neke korake kojih se i danas s zahvalnošću sjećam. Postao sam član Slovenskih kršćanskih demokrata (stranke koja je predvodila Vladu Republike Slovenije u razdoblju osamostaljenja, između 1990. i 1992. godine) još prije pada Berlinskog zida. U vrijeme osamostaljenja Slovenije i Hrvatske bio sam odgovoran za međunarodne aktivnosti Mladih kršćanskih demokrata, omladinske organizacije iste stranke. Najprije sam obnašao funkciju međunarodnog tajnika, a potom sam u lipnju 1991., upravo u trenutku osamostaljenja, postao potpredsjednik te organizacije.
Tijesno sam surađivao s omladinskim krilom HDZ-a, osobito u vrijeme Domovinskog rata. Dana 18. kolovoza 1991. organizirao sam dolazak predsjednika i glavnog tajnika Europske kršćanske demokracije (omladinskog krila), Enrica Lette i Marca Bertranda, u Zagreb. Enrico Letta kasnije je postao prijedsednik talijanske vlade. Ondje smo se susreli s kardinalom Kuharićem i tadašnjim ministrom Matom Granićem. Tim sam posjetom pridonio tome da dio europske političke scene postane svjestan da je Hrvatska žrtva velikosrpske agresije.
Zalagao sam se za što brže uključivanje omladinskog krila HDZ-a u međunarodne federacije omladinskih političkih organizacija, prvenstveno u Europsku kršćanskodemokratsku uniju (omladinski sektor) i DEMYC – Savez konzervativnih europskih omladinskih organizacija. Članstvo u tim organizacijama pomoglo je u međunarodnopravnoj legitimaciji HDZ-a, što je bilo od značaja za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske 15. siječnja 1992.
U tom kontekstu ističem da je to bio HDZ predsjednika Tuđmana, kojeg sam uvijek iznimno cijenio. Njegova osobnost bila je ta koja je, zahvaljujući svojoj integrativnoj autoritativnosti, omogućila stvaranje platforme za hrvatsku državnost. Bez Franje Tuđmana, Hrvatska u današnjem obliku ne bi postojala. Bivši hrvatski predsjednik posjedovao je iznimno rijedak talent: spoj neosporne državničke autoritarnosti s kombinacijom geopolitičke pronicljivosti, humanističkog uvida u bit stvari i velike strateške proračunatosti u vojnim pitanjima. Takvu kombinaciju danas ne nalazimo ni kod jednog aktualnog političara. Nažalost, ta činjenica u javnosti često ostaje prešućena – premda postoje i svijetle iznimke, među kojima valja istaknuti posljednju knjigu Mladena Pavkovića.
Vraćajući se u vrijeme rađanja dviju država, mogu dodati da sam tada povezivao mladež HDZ-a s europskim političkim akterima na razini omladinskih organizacija. Mentor u uključivanju mladih HDZ-a u europske političke strukture postao je visoki član Junge Union (omladinskog krila CDU-a Helmuta Kohla), Klaus Welle, koji je kasnije obnašao funkciju glavnog tajnika Europskog parlamenta.
Tijekom agresije na Hrvatsku, kao potpredsjednik Mladih kršćanskih demokrata, više puta sam vodio strane delegacije na područja na kojima se odvijala agresija. Mladi kršćanski demokrati također su organizirali sustavno prikupljanje pomoći i sanitetskog materijala za Hrvatsku.
Na taj sam način sudjelovao u stvaranju povijesti – naravno, u svojim skromnim, preskromnim okvirima. Angažmanom u Hrvatskoj kao slovenski omladinski političar ipso facto potvrđivao sam dijelove povijesti koji su zajednički objema državama, i to bez da sam toga bio u potpunosti svjestan.
Vrlo brzo otkrio sam područje koje je i danas teška trauma za oba naroda – činjenicu da je Slovenija najveće stratište Hrvata i da slovenska država nije učinila ništa kako bi taj civilizacijski dug sanirala ili barem počela ispravljati. Slovenija kao samostalna država stoga nosi moralnu odgovornost jer se godinama nije ozbiljno bavila s istraživanjima, ekshumacijama i pokopom žrtava. Sve je prepustila hrabrosti i volji pojedinih iznimnih ljudi koji su razotkrivali taj zatajeni dio prošlosti. U tom smislu mi je čast spomenuti Romana Leljaka. Četvrt milijuna ubijenih mladih ljudi, među kojima je većina bila Hrvata, počiva pretežno na slovenskom tlu. Danas, 26. svibnja 2025., možemo ustvrditi da je to najteža moralna hipoteka koja opterećuje politička vodstva obiju država – ponajprije slovensko.
Ali kako razumjeti nerazumljivo, kako objasniti taj nepodnošljivi civilizacijski muk? Opet se moramo vratiti poznatoj Kornelijskoj dilemi.
Cijena istine u Sloveniji i Hrvatskoj
U trenutku raspada Jugoslavije, narodi koji su stupali na put državne samostalnosti našli su se pred sudbonosnim odlukama. Dok se vanjska borba za neovisnost odvijala na vojnom i političkom planu, u pozadini se odvijala još jedna, često zanemarena, ali ništa manje važna unutarnja borba – moralni obračun s prošlošću. Slovenija i Hrvatska, unatoč različitim okolnostima osamostaljenja, dijele zajednički nazivnik: duboko ukorijenjenu nelagodu pri suočavanju s pitanjem revolucije, poratnih zločina i odgovornosti bivših struktura moći.
Taj izazov – treba li otvoreno priznati zločine počinjene u ime „višeg cilja“ ili ih prešutjeti i time očuvati kontinuitet vlasti i nacionalnog mita – klasičan je primjer tzv. Kornelijske dileme. Riječ je o izboru između dvije moralno problematične mogućnosti. S jedne strane nalazi se istina koja zahtijeva poniznost, priznanje krivnje i rizik od urušavanja vlastite legitimnosti. S druge strane je šutnja, koja omogućava politički opstanak, ali istovremeno produžuje nepravdu i onemogućuje pravednu povijest.
Pokop mrtvih, naime, predstavlja prvotnu simboličnu i faktičku dužnost. Ulazi u čovječanstvo zajedno s prvim naznakama civilizacije. Sofoklova Antigona ostaje njezin najupečatljiviji uzor.
U obje je države revolucija – u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata – za sobom ostavila mnoštvo žrtava koje nikada nisu dočekale ni grob, ni osudu za zločin. Osobito u Sloveniji, poratna pogubljenja na Kočevskom Rogu, u Hudi Jami i drugdje, postala su simbol zatajene traume. Zahtjev za „pokopom mrtvih“, izdavanjem smrtovnica i povijesnom dosljednošću nije bio puka administrativna ili pravna formalnost – već simbolički raskid s kulturom laži.
Međutim, stare snage koje su proizišle iz partijske elite često nisu bile spremne na taj korak. Priznanje zločina značilo bi priznanje da dio njihove moći nije proizašao samo iz revolucije, već i iz zločina. To bi pak poljuljalo cijeli narativ borbe protiv fašizma, koji je desetljećima služio kao temelj legitimnosti. Umjesto pomirbe, uslijedila je šutnja, guranje zločina na rub društvene svijesti i relativizacija povijesnih činjenica.
Tako je i Hrvatska početkom devedesetih godina proživljavala svoju kornelijsku dilemu. Iako je prema vani djelovala jedinstveno u borbi za neovisnost, unutar političkih struktura krilo se mnogo unutarnjih proturječnosti. Hrvatska partija je, pri raspadu Jugoslavije, sa žalošću i pod pritiskom povijesnih okolnosti – ponajprije zbog agresivne politike Slobodana Miloševića – stisnula zube i pristala na osamostaljenje van iz saveznog konteksta koji joj je desetljećima omogućavao sudjelovanje u odlučivanju i očuvanju političkog utjecaja. No pritom nikada nije doista provela unutarnji obračun s vlastitom revolucionarnom prošlošću. Nije predložila pokop žrtva Križnog puta, niti je pokazala ozbiljnu spremnost da sa Slovenijom zajedno sanira masovne grobnice koje su ostale kao krvavi podsjetnik na poratne likvidacije.
Sa stajališta vrha nomenklature bivše partijske države, koji se mutatis mutandis utopio u nove strukture vlasti, to je bilo nemoguće. Milovan Đilas je u znamenitoj knjizi Novi razred razotkrio da je revolucija, koja je obećavala ukidanje klasnog društva, stvorila novu privilegiranu klasu – političku birokraciju, koja je prisvojila vlast nad istinom, poviješću i budućnošću. Taj novi razred bio je jednako netolerantan kao i svaki stari režim – i često još i više, jer se legitimirao kao moralna vlast, kao povijesni „pobjednik“ bez mogućnosti zablude. To je bio monolitni blok koji je imao svu moć u SFRJ, razumljivo, i u Sloveniji i u Hrvatskoj.
Novi razred nije podnosio nikakvu unutarnju diferencijaciju. Najgora unutarnja diferencijacija bila bi priznati da su na vlast došli zločinom 1945. godine – što do danas nisu učinili, niti će ikada učiniti, jer bi to poljuljalo temelje njihove vlasti, koja je počivala na mitu o „narodnooslobodilačkoj“ borbi. Tu se nije toleriralo nikakvo odstupanje: unutar partijskog monolita nije smjelo doći ni do kakvih pukotina, pa ni najmanjih i najnevidljivijih.
To dokazuje već sudbina hrvatskog proljeća. I ono je – što se tiče službene inicijative – poteklo iz same partije: ključne osobe – Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker – nisu bili disidenti, već partijski kadrovi koji su željeli reformu i veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. No upravo ih je to učinilo opasnima. Kad se njihov glas pojačao, partijska ih je hijerarhija nemilosrdno eliminirala – ponajprije zato što su razotkrili da nije dovoljno biti odan revoluciji; valja biti odan i njezinoj interpretaciji, koju određuje partijski vrh.
Nova vlast se 1991. godine, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, u suviše velikoj mjeri regrutirala iz novog razreda. Umjesto stvarnog obračuna s prošlošću, izabrana je strategija selektivnog pamćenja. I opet smo pred Kornelijskom dilemom. Bivši pripadnici komunističke nomenklature nisu se mogli odlučiti za priznanje krivnje, jer bi time porekli sami sebe – toliko jednostavno je to. Poratni zločini, logori i represija nad političkim disidentima stoga su potisnuti u pozadinu, iako su ti događaji i dalje živjeli u kolektivnom pamćenju brojnih obitelji. U toj šutnji osjećao se splet političkog oportunizma i straha – priznanje tih zločina moglo bi razjediniti nacionalni konsenzus koji je bio nužan za obranu od velikosrpske agresije. To je spoznaja koja je, u određenoj mjeri, i logična.
Dodatni uvid donio je sam rat – Domovinski rat, koji je bio istodobno obrambeni rat i izvor novih trauma za hrvatsko stanovništvo. Grozote u Vukovaru, razaranja u Petrinji i događanja u brojnim drugim mjestima ponovno su otvorila pitanja odgovornosti, pravde i zloupotrebe moći. Ubojice su nastupali pod istim amblemom kao i 1945. godine – pod crvenom zvijezdom. A kako zločini iz vremena revolucije nisu bili sankcionirani, oblikovao se obrazac – zločin bez kazne stvara uvjete za nove zločine.
Hrvatska je, poput Slovenije, ostala zatočenica vlastite nedovršene tranzicije: bez cjelovite lustracije, bez pomirbe i bez povijesne poštenosti. Nažalost, hrvatski pravosudni sustav – kao i slovenski – nije sankcionirao nijednog od osumnjičenika za poratne zločine, premda su oni u vrijeme nastanka obiju država još uvijek bili živi i sposobni za suđenje. To je vječna hipoteka pravosudnog sustava, i u Zagrebu i u Ljubljani.
Slovenija i Hrvatska razlikuju se po mnogočemu – jeziku, tijeku rata, političkim silnicama – ali važan zajednički nazivnik ostaje – nažalost! – kultura šutnje koju je ostavila socijalistička revolucija, a koju nova vlast nije uspjela (ili nije htjela) prekinuti. Umjesto cjelovite lustracije i iskrene pomirbe, dobili smo politiku sustavnog prešućivanja s jedne strane i etičko-moralni relativizam s druge. Ta kombinacija ne može biti pogubnija! Posljedica je politička fragmentacija, moralna dezorijentacija i sveprisutni osjećaj da istina nikada neće doista izaći na vidjelo.
Kornelijska dilema nije samo povijesni koncept; u slučaju Slovenije i Hrvatske postala je stvarni politički izbor. Pitanje nepokopanih mrtvih i osude prethodnog režima civilizacijska je hipoteka obiju država. Pitanje nije bilo samo kako pokopati mrtve, već kako očuvati živi duh naroda bez laži. I upravo u tome leži najveća pouka: istina je često neugodna i politički opasna, ali bez nje nije moguće izgraditi pravedno i zdravo društvo. Ako zločin nije sankcioniran, on se ne samo ponavlja – on postaje norma. I upravo tu se danas nalazimo.
Arhitekt zločina Tito
Glavni arhitekt zločina bio je Tito – opet nešto što Slovenci i Hrvati imaju zajedničko. Ako je Josip Broz, koji je osnovnu školu pohađao na slovenskoj strani Sutle, a zatim bilježio slabe ocjene iz hrvatskog jezika, uopće postao Tito? Ako nije nestao u Staljinovim čistkama, pa su ga Sovjeti zamijenili – kao što su zamijenili mnoge partijske aparatčike u svojim satelitima, osobito u Rumunjskoj i Bugarskoj – kako mi je u tom kontekstu jednom prigodom rekao autor i urednik Crne knjige komunizma, Stéphane Courtois. Da je Josip Broz doista bio Tito, imao bi drugačiju dikciju – tako je smatrala i CIA, a napose mnogi hrvatski akademici, kojima je Titov naglasak zvučao posve strano.
Je li Tito u mladosti doista bio Josip Broz ili netko drugi, nikada nećemo sa sigurnošću znati. Tu temu otvaramo isključivo zato što bi to bila još jedna od prevara koju je u slovensko-hrvatski prostor unijela iz Moskve vođena i nadahnuta gerila. Osim nekoliko stotina stratišta (samo u Sloveniji ih je gotovo 700), za sobom kao „povijesnu baštinu“ nije ostavila gotovo ništa.
Uz mrtve, tu je i beskonačno mnoštvo pogođenih – njihovih najbližih srodnika – a uz njih i svi oni kojima je prijašnji sustav na ovaj ili onaj način otežao ili uništio život. Njihov broj ide u stotine tisuća. U tu skupinu ubrajaju se i pripadnici hrvatske i slovenske poratne političke i ekonomske emigracije. Oni su zapravo bili gurnuti u Kornelijsku dilemu. Pet je godina otkako nas je napustio Ante Glibota, potpredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu, posljednji još živući zatvorenik iz vremena Hrvatskog proljeća, moj dugogodišnji znanac, dobročinitelj i prijatelj.
Kad su ga vodili u zatvor, kroz stražnje staklo automobila osvrtao se po Zagrebu. Snijeg je sipio, a njegove su oči upijale ljepotu glavnog grada. Posebno se zaustavio pogledom na Meštrovićev Zdenac života, tada još na Titovu trgu. Bio je svjestan da ima samo dvije, obje loše alternative: ostati u Hrvatskoj koju je volio i riskirati novo progonstvo, ili otići kao beskućnik u inozemstvo i ondje započeti novi život. Tako mi je ispričao, upravo prilikom našeg posljednjeg susreta, u ožujku 2020., u Zagrebu. Tu su dilemu proživljavale stotine tisuća Slovenaca i Hrvata koji su nakon 1945. napustili Jugoslaviju. Danas su većinom zaboravljeni, utopljeni u anonimnosti velikoga svijeta.
No nepregledna masa žrtava upravo je ono što predstavlja vječni izvor nade, koliko god to na prvi pogled zvučalo paradoksalno. Patnja kojoj se, na prvi pogled, ne može pronaći smisao – ali samo na prvi pogled. Najveći slovenski pisac, Ivan Cankar, u svom posljednjem djelu Slike iz snova, ovako je pretočio u riječi patnju u ratu.
Scena je sljedeća. Pred kraj života, kad je posve sam, posjećuje ga Smrt. Ona ga upita: “Čovječe, kako si živio, za koga živiš?” Umetnik ne zna odgovor; pred užasima rata je oslijepio, paraliziran. Tada progovara Smrt i kaže mu: “Na sebe jedinog si mislio cijelo vrijeme, za sebe jedinog si se bojao cijelo vrijeme. Promatrao si Posljednji sud i bilo te je tog suda strah. Strah te bilo pitanja: kako si živio, za koga živiš.” I potom Smrt izgovori ključnu misao – tako lijepu da bi zaslužila mjesto u antologiji deset rečenica koje uistinu određuju čovječanstvo. Smrt otkriva smisao patnje – pa i one koju je prouzročio titoistički komunizam. Koji je smisao patnje? “Ni na što drugo nisi pomislio! Nisi pomislio da to zlatno klasje, koje je pokošeno i povezano u snopove, nije umrlo, nego da će donijeti tisućestruki život! Nisi pomislio da nikada nijedna suza nije prolivena uzalud, da nikada nijedna kap krvi nije prolivena uzalud; nisi pomislio da je smrt majka i da nebeski stolar tesari mrtvački ležaj i kolijevku u isti mah.”
Te riječi govore stotinama tisuća mrtvih u ratu i poratnim masakrima na području Slovenije i Hrvatske, govore žrtvama političkog i ekonomskog egzodusa, i svima onima koje je sustav na ovaj ili onaj način pogodio. Govore im da nisu umrli uzalud, da je njihova žrtva dobila smisao u Bogu. Na Zemlji pak žive u nama, koji se trudimo njihovu smrt dostojno obilježiti. Njihova je smrt ugrađena u našu slobodu, u našu demokraciju, u naše biće – kako se izražava kroz samostalnost hrvatske i slovenske republike. To vrijedi posebno za one koji su pali za vrijeme osamostaljenja obje države, u godinama 1991.–1995. Nijedna žrtva nije uzaludna – ma koliko okolnosti njezine smrti bile besmislene – poručuje nam Smrt upravo preko velikog pisca.
Sustav koji je te smrti prouzročio, sam po sebi nije imao smisla. Srušio se sam od sebe, zbog vlastitih proturječnosti koje je neprestano pokušavao prikriti, baš kao što je pokušavao poslijeratno nasilje zadržati pod cenzurom, okovano u zavjeru vječnoga šutanja. Drugim riječima: sve što je činio totalitarni titoizam bilo je pokušavanje kako vlastitim lažima produljiti noge. Kada je ponestalo američkih kredita, završila je i ta vježba iz „dijalektike“.
Uslijedilo je još iracionalnije vrijeme – doba Slobodana Miloševića, predsjednika Centralnog komiteta glavne partijske organizacije u državi. Ona je počela gurati ideju o Velikoj Srbiji. I bit će posljednja prijevara gora od prve – o tome se sažeto izražava Knjiga nad knjigama, Evanđelje.
Jugoslavija je pojela samu sebe
Danas se kombinacija jugoslavenstva i postkomunizma obnavlja najintenzivnije upravo u državama koje su bile njezine najveće žrtve – u Sloveniji i u Hrvatskoj. Posebno su svibanj i lipanj u tom smislu nevjerojatno plodni. Hodočasti se u Kumrovec, polažu se vijenci na grobove tolikih „narodnih heroja“, bez razmišljanja da su to možda bili zločinci kakvih ovaj prostor nije poznavao ni u vrijeme turskih provala, ako se osvrnemo na najteža poglavlja naše zajedničke povijesti. Jugonostalgija je na maršu, titoizam ustaje iz groba, crvene zvijezde pojavljuju se na paradama, mase – osobito u Zagrebu, oko stranke Možemo – oduševljavaju se „tekovinama revolucije“, ne znajući da je sve to jedan jedini, monstruozno naporan kič. Da slave nešto što nikada nije postojalo – barem ne u obliku u kojem to oni žele ugledati.
Činjenica je da se SFRJ srušila u ponor povijesti, zajedno sa Sovjetskim Savezom, koji joj je bio neotuđivi uzor. Danas se novokomponirani jugonostalgičari sve više okreću Moskvi nego Beogradu – osobito od početka agresije na Ukrajinu. U tom se kontekstu rusofili u Sloveniji i Hrvatskoj poravnavaju upravo s linijom Partije. Bivši predsjednik CK Saveza komunista Slovenije, Milan Kučan, i bivši predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, pružaju jedan drugome ruku. I kako ne bi, kad je Milanović stranku reformiranih komunista (kakav oksimoron!) preuzeo upravo od posljednjeg predsjednika CK SKH, Ivice Račana – jednog od najvećih promotora detuđmanizacije Hrvatske, uz Stjepana Mesića. Detuđmanizacija sama po sebi predstavlja težak kulturni zločin. U očima takvih ljudi Tuđmanov grijeh je neoprostiv: stvorio je ono što je značilo najtemeljnije nijekanje njihova životnog okruženja – samostalnu hrvatsku državu.
Ali neka se postkomunistička politika još toliko oduševljava nad SFRJ i nad SSSR-om, pogrebno zvono oglasilo se za obje 1991. godine – i nikada se više neće vratiti. Osim nasilja, kršenja ljudskih prava i drastičnog ograničavanja slobode, nisu ostavili ništa. Kolika je sljepoća današnjih jugonostalgičara, najbolje govore legendarne riječi jednog od utemeljitelja povijesne znanosti, Françoisa Fureta.
On je, povodom propasti sovjetskog imperija, dao ovu ocjenu. Njegov autoritet koristimo bez priziva, oblikujući time konačan sud – jer se isto može zaključiti i za prvi sovjetski satelit, SFRJ: „Kraj Oktobarske revolucije, odnosno nestanak sovjetskog imperija, otkriva tabulu rasu – praznu ploču. Nemoguće ju je usporediti s naslijeđem Francuske revolucije ili s onim što je ostalo nakon pada Napoleonovog carstva. Iza Lenjina ne ostaje nikakva ostavština. Oktobarska revolucija završava svoj put ne poražena na bojištu: raspala se i urušila sama u sebe. U vrtlog je povukla sve što je bilo vezano uz njezino ime. U času raspada, sovjetski nas je imperij podsjetio na paradoks pred kojim stojimo: bila je to planetarna supersila, a nije utjelovljavala ni najmanji trag vlastite civilizacije. Ona je izostala. Činjenica je: okupljala je poslušnike i obožavatelje oko svojih zastava; nizala osvajanja i brojila kolonije; zveckala nepobjedivim vojnim arsenalom i koristila diplomatsku mrežu koju su svuda respektirali. Imala je sva obilježja međunarodno priznate sile, koju su poštovali i protivnici – da ne spominjemo mesijanski karakter pokreta kojeg su obožavale vojske zanesenjaka. I unatoč svemu, njezino iznenadno samorazaranje nije ostavilo ništa. Niti jedan princip nije opstao, nijedan zakonik nije više na snazi, nijedna institucija nije preživjela. Čak se i njezina povijest utopila u živom pijesku: zapravo ne znamo što se zaista dogodilo tih sedamdeset godina, a što nije.“
Što vrijedi za Sovjetski Savez, vrijedi još više za njegovu presliku, FLRJ – SFRJ! Samo zamijenite riječi Lenjin s Tito, SSSR sa SFRJ – i shvatit ćete prazninu sustava koji nas je gotovo pola stoljeća tlačio. Realni socijalizam, koji je kao ostvarenje vlastitih teorija htio uspostaviti planetarnu civilizaciju – u kojoj bi, prema načelima dijalektičkog materijalizma, bio ostvaren raj na Zemlji – nije uspio učiniti niti jedan korak prema stvaranju vlastite kulture. Iako je krajem 1970-ih pod svojom zastavom, na ovaj ili onaj način, okupio dvije trećine čovječanstva. Kao što kaže Furet: „U sebi nije utjelovljavao ni najmanji trag vlastite civilizacije. Ona je izostala.“ Srušio se zbog unutarnjih proturječja vlastitog sustava, kojeg je – unatoč svemu – definirao kao znanost. Propao je zato što je bio ono što jest.
Ne zato što su njegovi navodni najljući neprijatelji (zapadni kapitalisti predvođeni SAD-om) ispalili ijedan jedini metak. Naprotiv: u ključnom trenutku osamostaljenja RH i RS, Sjedinjene Američke Države eksplicitno su podržavale očuvanje jedinstva Jugoslavije i zaprijetile da nikada neće priznati nijedan jednostrani čin (osamostaljenje). Sjećamo se u tom kontekstu posjeta američkog državnog tajnika Jamesa Bakera Beogradu u svibnju 1991.
Povijest je, međutim, išla svojim putem – i mi s njom. Zahvaljujući volji oba naroda za samostalnošću, a ponajprije izvrsnim stratezima u Ljubljani i Zagrebu, koji su volju naroda znali i ostvariti, izvukli smo se iz stiska komunizma – prije svega velikosrpstva, kakvo se najavljivalo već s Karađorđevićevom Jugoslavijom. To je monumentalno, povijesno postignuće. Slovenci i Hrvati od 1991. godine uživamo plodove vlastite samostalnosti i napredujemo. Ima stvari na koje ne možemo utjecati, ali i onih na koje možemo. Prije svega, moramo učiniti sve da ne padnemo u Kornelijsku dilemu iz koje nema pozitivnog ishoda. Konkretno, to znači da se ne bismo ozbiljno sukobili oko stvari koje su, u usporedbi sa svime što smo postigli, prave sitnice – od Joška Jorasa, Trdinova vrha ili arbitraže. Savudrijska vala ili Piranski zaljev, u tri desetljeća prema načelima međunarodnog prava, pripast će onome tko ih stvarno bude posjedovao. Već sada – kad smo u EU i schengenskom prostoru – granice više nemaju suštinskog značenja.
Na kraju možemo reći: trideset i pet godina nakon događaja koji su nam omogućili samostalnost, postoji samo dvoje pobjednika: Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Neka ih Bog poživi. T
