FILOZOFIJA KOCKE JE BIJEG OD ŽIVOTA

FILOZOFIJA KOCKE JE BIJEG OD ŽIVOTA

26. lipnja, 2011.


Na ruletu dobiva samo tko ne igra

Piše: Lada Žigo

Urednik ovog portala zamolio me je da napišem nešto o svojoj knjizi “Rulet”, odnosno da objasnim razloge zašto sam napisala knjigu o poroku, o trulim životima, o autodestrukciji. Svidio mi se taj prijedlog, jer to znači da knjiga korespondira sa životom. Život – on u knjizi uvijek mora voditi glavnu riječ.

A teme su doista intrigantne – kocka koja hipnotizira svijest, kockar koji pokušava nadmudriti sudbinu, hrvatska stvarnost koja ljude potiče da u ‘sotonskim hramovima’ uhvate varljivu sreću za rep, a da ne razmišljaju o tome da sveprisutni kapitalisti zarađuju i na posljednjim nadama. Svi smo u začaranom krugu, a rulet, ukleti rulet je baš takav.

Na burzi je preko 300. 000 nezaposlenih, a na vratima kazina, koji niču na zagrebačkim ulicama kao gljive poslije kiše, piše: You are the winner! I kada sve gubimo, uvjeravaju nas da dobivamo. U gospodarskom i ekonomskom paklu niču mali rajevi u kojima se obećava sreća na prvu loptu, a kontrast je gotovo morbidan:

 Kockarnica u mrtvoj Ilici činila se također mrtvom. Kutija obložena reklamama, šarenim natpisima, slikama špilova šarenih karata, slikama ruleta. Mrtva tišina. Ante je opet pustio mislima da zaplešu. Sive zgrade i šarena kutija sreće.He! Jezivi kontrast. Iz sivih zgrada ne dopire nikakav zvuk, iz šarene kutije ne čuje se također ništa. Je li i sreća varljiva, krije li se iza šarene kutije u kojoj bruje život i navijanje također mrtvilo, gubitak? Zašto je kazino, poprište veselja i sreće, zatvoren kao karantena? Zašto u ovum gradu treba hermetički zatvoriti jedinu nadu? Zašto?

Ante je otvorio vrata. Odjednom žamor, nadglašavanja, automatske poruke. Sreća se odjednom razlila po pustim ulicama. Nakratko. Ante je za sobom zatvorio vrata. Znao je da je vani opet sve mrtvo.

(“Rulet”)

 Priče kockara koji se sve češće javno ispovijedaju (među njima je mnogo ličnosti iz javnog života) dramatične su, često na granici ispovijesti i krimića, jer se u tragedije gubitka uvijek upliću kamatari kao suvremeni Mefistosi. Naša stvarnost mnogim siromašnim ljudima jest pravi pakao, a u paklu onemoćaloj duši nije teško prodati dušu đavlu.

Dovoljno je samo reći da je u Hrvatskoj više kockarnica po stanovniku nego u Engleskoj, da je u nas registrirano 50.000 kroničnih ovisnika o kocki i da čak dva milijuna Hrvata povremeno igra na sreću, ne znajući kada će se užitak igre preobraziti u ovisnost. Godišnje se na kocku u Hrvatskoj troši nekoliko milijardi kuna, a od koncesija za kladionice u proračun se slijevaju stotine milijuna kuna godišnje. No, od te zarade ne izdvaja se za liječenje, kako upozorava psihijatar Robert Torre. Ako je Putin u Rusiji zabranio kladionice, postoji opasnost da ruski tajkuni otvore u nas ‘rajeve sreće’. Porok prijeti, a mi još uvijek nemamo  organiziranu prevenciju, izuzev pojedinih terapija za ovisnike o kocki, pa se stoga nedavno osnovao Klub ovisnika o kocki s telefonom za pomoć koji  natpisom ‘Ne prelazite limite vlastitih financijskih mogućnosti’ pokušava izazvati u ovisnika samokontrolu. No, je li to ičemu koristi? Poriv za kockanjem nije samo materijalni, to je i dubinski poriv da se izaziva sudbina, da se, gotovo metafizički, preokrene red stvari. Tako je kocku vidio Dostojevski u svojoj knjizi ‘Kockar’ – njegov Aleksej Ivanovič, razapet između ljubavi i kocke, uživa u strasti rizika, preobražava se u nekog uzvišenog demona kojemu nije toliko do novca koliko do paklenske igre na sve ili ništa. Aleksej se baca u ralje sudbine, svejedno mu je hoće li ga sudbina samljeti ili ispljunuti.

Ovisnost o kocki stoga je i psihijatrijski fenomen. To je ratovanje ličnosti i strasti, a u ratu strast uvijek dobiva. Najgore je kada kockar dade kocki filozofsko opravdanje, kada ovisnost napadne i dušu i um (u stilu: sve je ionako relativno, život je ionako pakao, ionako smo žrtve kojekakvih prijevara…) – tada je ovisnost gotovo neiskorjenjiva. Glavni junak “Ruleta” Ante Otpisani u ruletu vidi metaforu našega društva – veliki političari, odnosno mafijaši, jesu krupjei koji su pokupili gubitke, a ljudi su bačeni na rulet kao kuglice, ne znajući u koju će rupu nanovo pasti. Što ih čeka? Otkaz? Nove ovrhe? Nova razočaranja? Ante Otpisani, bivši branitelj, razočaran je u sve (bojnik koji ga je u ratu tjerao da ubije civile danas je poduzetnik, predsjednik Hrvatsko-srpskog lota), pa mu se svijet vrti u glavi baš kao rulet, kockica udara i udara o žlijeb, čuje odasvud đavolji smijeh i puca od navale nepredvidivih okolnosti i zbivanja. Želi se osvetiti, ali ne može. Na koncu, nakupine strasti koje nisu urodile nikakvim plodom dovode do suicida. Glavni junak “Ruleta” na koncu će samoubojstvo proglasiti herojskim činom, poručiti svijetu: “Prokleti svijete, barem ja u tebi neću živjeti!”

Moram priznati, teško mi je pisati o vlastitoj knjizi. Recimo, ona sada sama  govori o sebi. Kao pisac, ja sam knjigu samo držala za ruku i prošetala ju našom zbiljom. Sve je upila. Odmah.

Dok hodam zagrebačkim ulicama, vidim stalno nova kazina. Shvatila sam, naravno: što je društvo siromašnije, ovisnost o kockanju je veća. Postoje, dakako, patološki kockari, ovisnici sami po sebi, ali postoje i oni kojima je dozivanje sreće jedina preostala igra u društvu u kojem su bačeni na burzu kao ljudi bez svojstava, kao otpisani, kao suvišni, prepušteni sami sebi. U njima katkada proradi prkos te se kao autodestruktivni borci bace na igru na sve ili ništa. Ako butovnom gubitniku kažete da je čovjek kovač svoje sreće, uvrijedit ćete ga, jer ćete mu time reći da je on kovač svoje nesreće. Bijes postaje veći. No, je li istina da čovjek uvijek drži u rukama uzde svoga života?

Nije istina. Ako društvo izbaci jednog čovjeka iz igre, odnosno, iz svoga ruleta, on može postati žrtva samoubilačke strasti. Iako kocku, naravno, ne opravdavam, uvjerena sam da kockare može proizvesti i društvo. Čovjek bez kune u džepu ima još jednu nadu – ući u sotonski gram i sklopiti ugovor s đavlom. Zbog preživljavanja. Biti rob sadašnjosti, odnosno, trenutačne egzistencijalne krize, znači blokirati svijest o posljedicama, o budućnosti. A glad je u tom smislu anestetična.

Zato je kocka ne samo psihološki, nego i naš veliki društveni problem.

Strašno je to što je kocka danas svima dostupna, pa su zato mladi u dobi od 20 do 25 godina rizična populacija, oni lako podliježu zabavi koja prerasta u ovisnost. Nekada su kockarnice u nas bile rezervirane samo za ‘elitu’, za strane turiste, u njih se ulazilo s pasošem. Prve kockarnice u Hrvatskoj otvorene su prije 25 godina u Opatiji, a potom je otvorena čuvena kockarnica u hotelu Intercontinental.

Danas se sreća nudi na svakom uglu, kazina postaju svojevrsni caritasi, a zapravo su to (kako reče jedan glumac) gubitasi. Kocka nije samo bolest pojedinca – ona je bolest i obitelji, i društva i države koja, na žalost, od tuđih tragedija puni svoju blagajnu. Kockarnice daju i sasvim novu sliku Zagreba, naročito noću – sve je zatvoreno, birtije u kojima su se nadglasavali umjetnici, boemi, pijanci treće klase odavna su utihnule, a umjesto njih nude se na svakom uglu tihe karantene kao spas od melankolije. Evo kako se osjeća junak u romanu “Rulet” dok sam korača Jurišićevom usred noći:

 Sada je sve bilo prazno, bez glazbe i plesa, bez scenarija budućnosti. Jurišićeva ulica nije mogla ‘primiti’ ni uspomene na rat koji je uslijedio. Gledao je samo u nizove bezukusnih izloga. Ni žive duše na cesti! Grad je ošišćen od svega, postao je maketa uzoritih građana, maketa za potrebe Europske unije, a on, Ante, prezirao je makete jer na njima sve izgleda minijaturno, lijepo, kao da sve stoji na svome mjestu, a nije tako, nije. Uzoritost je beživotnost. Maketa spava u noći, umire iza 11 sati, stavlja svoje pijune pod tepih, sve spava, spava… Gradska maketa pomela je boeme, pijanace, pušače, propale pisce koji traži birtije u noći, propale novinare koji udaraju šakom o drveni stol, lude studente koji izvikuju svoje parole dok čekaju noćni tramvaj, prosjake koji sjede ispred bivše Name i udaraju u svoje zamišljene psihodelične bubnjeve…

Maketa. Samo kućice, pravila, obećanja, zdravstveni čistunci koji otpuhuju duhanski dim da bi grad mirisao.

«Gdje ste, kršćani?», uzvikne Ante na Trgu Jelačića bana, a onda se nasmije i pjevušeći izgovori: «Gdje ste, hedonisti?»

Znao je gdje su. U kazinima. U jedinim preostalim karantenama za neprilagođene. Godina je 2009. Hedonisti više ne šetaju ulicama. Valja ih izolirati, zatvoriti ih u te kutije, a grad pustiti da obitava opustošen i da šuti. Nikada život nije bio u kutijama. Sada su luđaci u tim kutijama u kojima bruji, u kockarnicama u kojima se navija, cvili, plače i raduje se, bdije do zore. A vani se ne čuje ništa.

Ništa…

Ništa se ne čuje…

A poroci se u kutijama množe, množe i sve će jednoga dana eksplodirati.

Sve će eksplodirati…

U kazinima su psihičke bombe socijalno odbačenih. Noćnih krčmi više nema.

Zagreb iščekuje prasak ruleta.

Ante se naježi i nogom odgurne vrata kockarnice.

(“Rulet”)

Htjela sam napisati roman “Rulet” jer cijeli Zagreb tone u monotoniju, svagdje se osjećaju neiskaljene strasti, tuga, potraga za nečim čega nema. Kazina postaju skloništa, jedna od rijetkih gnijezda adrenalina. Tužno, ali istinito. I onda mi je pala na pamet priča…

Ante Otpisani je, dakle, propali branitelj s PTSP-om, čovjek koji ide na kognitivno-bihevioralne terapije, inteligentni čudak, pesimist koji se želi osvetiti životu koji ga je stjerao u kut. Direktor Zagrebačke pilane dao mu je otkaz, živi u starom potkrovlju koje mu je kupio brat koji je za vrijeme rata šmugnuo u Nizozemsku, proganjaju ga kamatari, proganjaju ga i obiteljske uspomene (jer, prodao je i grob da vrati dugove) te on tako stalno živi u nekoj sivoj zoni koja nikako da postane ni crna ni bijela. Živi bez definicije, zapravo životari, ali mu jedne noći padne na pamet da nadmudri rulet, odnosno sudbinu, da njegova bude zadnja, pa makar se cijeli svijet okrenuo naglavačke.

Ante znade da je rulet matematički nemoguće svladati, znade da je zbroj svih brojeva na ruletu 666, vjeruje da njime upravlja neka viša sila, no poželi biti pobjednik, pa makar do kraja izgubio sebe.

Odluči: ako padne broj 7, ubit će bojnika, tu posrbljenu Hrvatinu; ako padne broj 11, ucijenit će direktora Zagrebačke pilane jednom fotografijom na kojem se vidi da ga žena vara; ako padne broj 23, zavest će bratovu ženu, da se osveti bratu koji se obogatio u Nizozemskoj dok je on ovdje za rata pišao krv…

A ako padne nula? Ubit će se. Kockaru je svejedno – između života i smrti nit je krhka, on je ionako samo lutka u rukama sudbine, animatora bez lica.

 Ubiti se?  Nije problem. Sve ili ništa – to je jedina igra koja se isplati, koja daje konkretni rezultat. Sve drugo samo su okretaji bez logike… Rulet. Ljudi, ja sam Ante Otpisani. Meni je ionako svejedno. Ja sam zato u najboljem položaju. Jer dok vi, lopovi, grabite i hrlite naprijed, ne možete gledati unazad. A ja, vidite, mogu gledati na svaku stranu svijeta. Jer nemam ništa. Mogu raširiti ruke, vrtjeti se kao strašilo oko svoje osi, mogu stajati, mogu se okretati. Mogu plesati. Pa opet stati. I stajati tako, dugo, dugo. Mogu zaći i u srž. Misliti, patiti, pa se opet igrati, vrtjeti se kao zvrk. Mogu, kao ništarija, staviti i glavu na kocku. Mogu pružiti ruku smrti. Možete li to i vi političari, kapitalisti, karijeristi? Ne možete. Bojite se smrti koja bi prekinula život koji ljubite u obraze, u usta, u guzicu. Ulizujete se životu, a ionako ćete umrijeti. Život će vam okrenuti leđa. Umrijet ćete, hej, umrijet ćete! Životni rulet će vas ubiti! Past će i vama jednom nula nula, broj izvan svakog sistema. I svi ulozi bit će vam poništeni. Jer igrali ste na velike brojeve. Pisat će vam na grobu ‘Ulaganje je završeno’. Crknut ćete, gnjide lopovske!”

Ludilo. Opet ga je obuzelo ludilo. Ludilo koje ispucava  grč, a puca u prazno.

(“Rulet”)

 Ante je napravio popis brojeva da se osveti sudbini, da pobijedi rulet, da on konačno utječe na broj, a ne broj na njega.

I tako… kako pada pojedini broj, on kreće u akciju, a roman se razvija kao niz pustolovina. Na koncu, naravno, gubi. Rulet je nemoguće pobijediti. Sudbinu je nemoguće prevariti.

U knjizi je mnogo intriga i različitih likova, naročito u epizodi o Paromlinskoj. U napuštenoj zgradi žive kockari beskućnici, ispovijedaju svoje strašne priče u mraku sa svijećama, a jedan profesor, skitnica i prevarant, svakom kockaru daje deset kuna za otvaranje srca. Morbidno uživa u tuđim tragedijama, pa se ta Paromlinska pretvara u neku paklensku katakombu u kojoj nesretne duše prodaju sebe za sitniš, jer kada sve izgubiš, preostaje ti je jedino iskrenost.

Nemaš kome sačuvati ni srce.

No, Ante Otpisani na koncu učini i jedno dobro djelo. Nije on zao – on je prkosnik s geslom: Okrutno do pravde! Ali, gubi. Kockar uvijek gubi i nema te mudrosti, nema te filozofije kojom može prevariti nepredvidivost kocke.

Slučaj je uvijek jači od logike, iracionalnost je iznad racionalnosti.

Takav je i život, zar ne? No, ako se već svi kockaju s nama, ne moramo se mi kockati sa sobom.

Nadam se da će ova knjiga, koja prikazuje pakao ljudskog uma, barem jednog  znatiželjnika odvratiti od pomisli da uđe u pakao sreće. Kockarnica žari od zavodljive crvene boje, usisava u raj mogućnosti, a zapravo u bezdan.

 Živio je stalno u crnom i crvenom, bez drugih boja. PTSP. Crveno je krv, crno je smrt. Rulet. On je crvene i crne boje. Kao rat. Samo se za njim ne gubi život, nego egzistencija, a i život onda ponovno visi o niti. Zbroj svih brojeva na ruletu je 666. Sotonizam. Borio se u ratu, ulagao u to crveno i crno, u krv i smrt, a onda je shvatio da su ga prevarili,  da kapitalizam ne poznaje granica, da su se iznova svi udružili i zaplesali kolo, shvatio je da je život krug, da je on samo u krugu, a ne više na ovoj ili onoj strani, jer krug zatire sve strane.

Ostao je zatočen u krugu. Bez lica i naličja, bez opipljiva središta. Bio je kockica. I ništa više.

(“Rulet”)

Svi smo mi, obični smrtnici, samo kockice na ruletu društva, ali ako još sjednemo za nj, potonut ćemo još dublje, a netko će zaraditi na na našem tonuću, ponovno isplivati.

Roman “Rulet” ima mnogo akcije, mnogo likova i dijaloga i mnogo filozofije. Činjenica je da se od luđaka stvaraju najbolji književni likovi, jer iz njih curi život, a onda otječe kao divlji potok i ne znamo gdje će ta voda stići, hoće li potok presušiti. Luđak je neuhvatljiv, a književna priča s njim ima stotine začina. Uredovan činovnik, koji se prćka u svojoj močvarici, nema priču ni za sebe ni za druge. Odlučila sam ovu knjigu posvetiti propalicama s umom, pesimistima koji su dotaknuli dno života i spoznali njegove mračne strane jer, uvjerena sam, tko nema sažaljenja nad poniženima i bijednima, tome su u duši zauvijek zatvorena vrata za sve struje života. Pa i za pisanje. T

7 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Shobra
    #4 Shobra 21 veljače, 2024, 01:51

    glycomet 500mg ca buy glycomet generic order metformin 1000mg online

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Jncbnn
    #5 Jncbnn 1 veljače, 2024, 11:43

    semaglutide pills semaglutide 14 mg brand order semaglutide 14mg generic

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Teggyy
    #6 Teggyy 1 siječnja, 2024, 02:48

    allergy pills prescribed by doctors allergy pills on sale different types of allergy medicine

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Anonimno
    #7 Anonimno 2 siječnja, 2017, 18:30

    Pakao je kad izgubiš sav novac, od kocke.vas može spasiti jedino crkva i dragi Bog i sve je to tako zato što vjeruj

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code