Piše: Igor Koruga
Prema predviđanjima Tibora Szirovicze (1981), mladog hrvatskog skladatelja i ovogodišnjeg umjetničkog voditelja 57. Glazbene tribine Zagreb, pandemijska je kriza u užem smislu pridonijela nečem dobrom i novom. Prije svega, što se tiče zbivanja i ljudi, napuštanje Opatije, kao već tradicionalnog mjesta održavanja prestižnog međunarodnog festivala suvremene glazbe, u korist Zagreba, Osijeka i Pule, a samim time i usvajanje novih modela distribucije kulturnih sadržaja, novih metoda razvoja publike i diseminacije projekata suvremene glazbe. Na tom bi se tragu mogla očekivati i povećana kakvoća samih izvedbi, ne samo zbog nesebične podrške međunarodnog Fonda Ernst von Siemens i Hrvatskog društva skladatelja (HDS) koji već četvrtu godinu za redom financijski omogućuju suradnju sa stranom zemljom partnerom. Ove godine kao takva je odabrana Velika Britanija koja će široj javnosti, u utorak 23. veljače od 20 sati, omogućiti online prijenos koncerta glasovitog Ansambla Riot kome je počasno posvećena praizvedba skladbe Feedback in Technicolor zagrebačkog skladatelja Tomislava Olivera (1987).
Drop the beat
Trodnevni pak niz zagrebačkih koncerata bio je osmišljen od 20. do 22. veljače u koncertnim dvoranama Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ) i Zagrebačkog kazališta mladih (ZeKaeM). Istaknut iskonom, moju je pažnju osvojio nastup vokalnog ansambla Antiphonus, u nedjelju 21. veljače od 20 sati u Velikoj dvorani HGZ-a, gdje su se vrhunski izvodile neobične vokalne skladbe Margarete Ferek-Petrić (1982), Davora Branimira Vinczea (1983), Kaije Saariaho (1952), Sare Glojnarić (1991) i Tristana Muraila (1947). Za izvođenje iznimno maštovitih skladbi bile su potrebne i izuzetne tehničke mogućnosti, dakle, čista intonacija, jasna dikcija i artikulacija (legato, staccato) te vještina dinamičkog i kolorističkog mijenjanja tona. Posebnu pokretljivost basovskog grla Tomislava Fačinija zahtijevala je minijatura Mixtape, za glas i violončelo Sare Glojnarić, koja se inspirirana estetikom hip-hopa u nizu improvizacija bavila obradom poznatog citata ¨drop the beat¨, dok je povoljne fiksacije glasa i vrsne govorne mogućnosti (šapat, vrisak, ushit) uvjetovala Margareta Ferek-Petrić u najdojmljivijoj, pärtovski ustrojenoj meditativnoj potrazi za tišinom, Silentiumu, za četiri glasa i trombon, temeljenoj na istoimenoj pjesmi ruskog pjesnika Fjodora Tjutčeva (1803-1873). Tjutčevljev tekst bio je, naime, okosnica glazbenih kontradikcija: suptilne sinteze vokalnog kvarteta i trombona, u preglednom rasponu od apstraktnog do konkretnog, u odnosu na izražajna stanja unutarnjih borbi, opisanih sporadično ječnim šaptom i vriskom. Nesvakidašnju inspiraciju za svoju skladbu, Tag des Jahrs, za sedam glasova i elektroniku, imala je i Kaije Saariaho, i to u vidu događaja vezanog uz cerebralno krvarenje drage joj osobe te, posljedično, nove komunikacije s njom, odnosno nove logike (ili njezine odsutnosti) zbog gubitka pojma kod iste o vremenu i prostoru. Stoga je odabir arhaičnog zborskog pjeva bio skladateljičin idejni pogodak, baš kao i pjevački izazov za vokaliste, opremljene zvučnim vilicama i okružene pozadinskom bukom elektronički generiranih ljudskih glasova, cvrkutanja ptica i zvukova vjetra.
Za amatere i poluprofesionalce
Glasanja, pak, grbavih kitova ponukala su Davora Branimira Vinczea na tvorbu glazbenog prikaza otvorene i neposredne komunikacije, odnosne na stvari koje nam je teško izreći, najčešće zbog toga da ne ostanemo povrijeđeni, osramoćeni ili osuđeni. Sraz violentnih linija violine i soprana, nazvan Atargatis II prema sirijskoj božici ljubavi i plodnosti koja je, prema legendi, zbog neuzvraćene ljubavi htjela skokom s litice u more sebi oduzeti život, s posvemašnjom su točnošću iznijele violinistica Vlatka Peljhan i sopranistica Monika Cerovčec, na koncu priče nimalo povrijeđene, a kamoli osramoćene. Ovacije su zaslužili i svi izvođači zajedno, uključujući i Viktora Čižića skrivenog iza instrumentalne instalacije futurističkih elektroničkih kutija i Nord Stagea 3, koji su sudjelovali u tumačenju možda najzahtjevnijeg djela …amaris et dulcibus aquis, za mješoviti zbor, MIDI klavijaturu i elektroniku, iz kajdanke utemeljitelja takozvane spektralne glazbe i pionira IRCAM-a, fancuskog skladatelja Tristana Muraila. Izvorno povezana s hodočašćem u Compostelu, Murailova skladba od početka nije podrazumijevala (samo) religijsku dimenziju, već se smatrala simbolom ujedinjenja prvenstveno europskih naroda. Pjevane tekstove, a zapravo izvadke iz Vodiča hodočasnika za Santiago de Compostelu, Antiphonusi su izvodili na posebnom latinskom jeziku srednjeg vijeka, opet besprijekorno, u ljepoti i misterioznosti tadašnjeg pisanja za amatere, ili poluprofesionalce. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuProfesionalan i nadasve nadahnut tekst vrsnog kritičara i izuzetnog poznavatelja, kako glazbe, tako i pisane riječi. Rijetkost u svakome smislu! Hvala, gospodine Koruga!