Dona da Vidra, (Slavica Kupenkova), makedonska je vizualna umjetnica, ilustratorica, autorica stripova i pjesnikinja. Njezin opus objedinjuje vizualnu umjetnost, književnost i poeziju, putem kojih izražava svoj autentičan umjetnički svijet.
Autorica je nekoliko ilustriranih knjiga, samostalno objavljenih djela i stripova, među kojima su „Magic Wheels” i grafički roman „Endless Journey”. Dobitnica je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, a svoje je radove predstavila na mnogim izložbama i festivalima, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Pokrenula i vodi kreativnu Udrugu: Vidra ub.
Uz svoj vizualni rad, aktivno piše poeziju, istražujući emocije, ljudsku prirodu i svijet putem riječi i slike.
Dona da Vidra?
– To sam prezime sama odabrala jer mi je pradjed bio krznar i zvao se Otter, pa je moje ime Žena-vidra ili Dona da Otter. Budući da sam ekonomist i radim u osiguranju, a željela sam razdvojiti portfelj – a prezime Kupenkovi u Makedoniji predstavlja samo jednu lozu…
Dojmilo me se ovo Vidra, i ova nevjerojatna kreativnost, jer je i naš najveći književnik, Dubrovčanin, Marin Držić imao nadimak Vidra
Boje onoga što je prošlo
U tuđem svijetu,
među nepoznatim licima,
naišla sam na tebe
poput sjećanja
koje nikada ne stari.
Sjedili smo blizu,
baš kao nekada davno,
s punim čašama,
i razgovarali o svim ljubavima
koje su stigle prekasno.
Negdje su svirale svadbene pjesme,
netko se zaklinjao na vječnu ljubav,
dok sam ja puštala da sreća drugih
prođe pokraj mene.
Tražila sam vrata kroz koja bih mogla iznijeti
sve ono što skrivam u sebi,
no svi su hodnici vodili natrag.
A onda sam kupila boje
– crvenu za ljubav koja je izgorjela,
plavu za tugu koja nije nestala,
sivu za godine koje su nas promijenile
i bijelu za ono što nikada nije počelo.
Rekli su mi da je tvoj otac bio slikar,
da je davno napustio ovaj svijet,
ali da je za sobom ostavio boje i platna
– poput čovjeka koji je odbio
potpuno umrijeti.
Svi mi ostavljamo nešto iza sebe
– neki ostavljaju sliku,
neki ostavljaju ljubav,
dok drugi provode cijeli život u sjećanju.
Probudila sam se s težinom u prsima,
kao da sam se vratila s dalekog putovanja
na kojem su svi koje smo nekoć poznavali
još uvijek živi,
no oni više nisu isti ljudi.
U svom sam snu tražila mjesto
na kojem bih napokon mogla
ostaviti svoju tugu za sobom –
no probudila sam se
i ponovno je ponijela sa sobom.
S makedonskoga preveo i priredio Nikola Šimić Tonin T
