Jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi”, rekao je biskup Košić
Dotad, tolike još treba optužiti (i osuditi na zatvor) za hrvatski nacionalizam, usklik “Za dom spremni”, ustaško prvo bijelo polje nacionalnoga grba, Thompsonove domoljubne pjesme, za postavljanje HOS-ovih spomen-ploča i “evidentne dokaze izražene mržnje spram srpske nacionalne manjine” temeljem navodne objektivne procjene samozvana lidera i suradnika, manipulatora i ratnoga zločinca Milorada Pupovca, nakladnika “Novosti” i njegova biltena protusrpskih mrkih pogleda SNV-a. Pupovca protiv kojega i njegovih protuhrvatskih umotvorina elemente kaznenoga djela Dorh nije pronašao ni poslije trinaest kaznenih prijava braniteljskih udruga
Piše: Josip Frković
Tijekom subotnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u sisačkoj katedrali Uzvišenja svetoga Križa, domaćin mons. dr. Vlado Košić, osvrnuo se na klevetnički odnos srpske pravoslavne prema Katoličkoj crkvi, odnosno hrvatskoji državi i na najnovija kretanja međusobnoga priznavanja autokefalnosti pravoslavnih nacionalnih crkava, primjerice Ukrajinske pravoslavne crkve.
“Nadamo se da se taj proces nastavlja i s Makedonskom pravoslavnom Crkvom, te da će ići i dalje. Jer nije dobro kada se preko Crkve želi nametati nadmoć jednog naroda nad drugim i ne priznavati mu ona prava koja se logično žele osigurati za vlastiti narod. Crkve ne bi smjele biti instrument političke supremacije bilo kojeg naroda nad drugim narodom. Stoga spomenuti procesi, čini se, donose nadu dobrih odnosa međusobnog poštovanja i priznanja ravnopravnosti naroda. Netko će upitati kako to da nema predstavnika SPC-a na ovoj molitvi? Nije bio nitko ni u srijedu u Kutini kod evangelika, premda smo čekali paroha stupovačkog i čak smo zbog njega mijenjali termin. I sisački parosi se ne odazivaju, premda ih je naš povjerenik zvao. Ako su oni solidarni sa svojim vođama koji se služe lažima u odnosu prema nama, naš se ekumenski dijalog ne može nastaviti u iskrenosti i kršćanskoj ljubavi sve dok – rekao bih simbolično – Srbi usred Beograda ne postave spomenik Alojziju Stepincu, jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi”, rekao je biskup Košić.
Registracija Hrvatske pravoslavne crkve
Preskočio je sisački biskup najnovija događanja u Crnoj Gori. Inače se ne jednom u obraćanju javnosti i iza oltara izjasnio da nije ljevičar niti desničar, negoli – domobran, ali ga primitivni antife, potomci partizana, komunista i ostali protuhrvatski paraziti nerijetko drže desničarom, štoviše, vođom hrvatske desnice. A u Crnoj Gori episkop Amfilohije i (još 1918. uvezena pravoslavna crkva) poziva pravoslavne Srbe na nerede suprotiva legalnoj vlasti. I sve zbog potpisana Zakona o vjerskim zajednicama. Naime, u nastojanju uspostavljanja i obnavljanja nacionalne i samostalne Crnogorske pravoslavne crkve, predsjednik države Milo Đukanović i njegova vlast namjeravaju srpskim popovima, temeljem zakona, oduzeti svu vrijednu Crnoj Gori uzurpiranu crkvenu imovinu. Mnoštvo hramova i manastira, pa i povijesni Ostrog. Drugim riječima, jednoga ih dana ispratiti preko granice suverene Crne Gore, u majčicu Srbiju. U slučaju Hrvatske, jedne od rijetkih država bez samostalne nacionalne Hrvatske pravoslavne crkve (osnovane još u 19. stoljeću – op. a.), uz tisuće uzdaha komentatori političkih zbivanja pitaju se tko će i kada – poslije jugonostalgičnih i bojažljivih neokomunista Ivice Račana, Stipe Mesića, Ive Josipovića, te Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, te uvjerena Europejca na dužnosti premijera Andreja Plenkovića – imati snage i biti u stanju to učiniti. Hrvati, ponovo se – kao pod velikosrpskom SHS državnom tvorevinom i kraljevinom Karađorđevića, te Titova diktatorskoga socijalističkoga režima – moraju naoružati dugotrajnim strpljenjem!
Porfirijeva pjesma o kokardi na glavi
Dotad, tolike još treba optužiti (i osuditi na zatvor) za hrvatski nacionalizam, usklik “Za dom spremni”, ustaško prvo bijelo polje nacionalnoga grba, Thompsonove domoljubne pjesme, za postavljanje HOS-ovih spomen-ploča i “evidentne dokaze izražene mržnje spram srpske nacionalne manjine” temeljem navodne objektivne procjene samozvana lidera i suradnika, manipulatora i ratnoga zločinca Milorada Pupovca, nakladnika “Novosti” i njegova biltena protusrpskih mrkih pogleda SNV-a. Pupovca protiv kojega i njegovih protuhrvatskih umotvorina elemente kaznenoga djela Dorh nije pronašao ni poslije trinaest kaznenih prijava braniteljskih udruga. Kad smo pri tome, uvod će svakako biti (iz vrha koalicijske vlasti) naložena možebitna zatvorska kazna novinaru Marku Juriču, koji je u emisiji Z-1 televizije (kao i državne obavještajne zajednice) gledateljstvo podsjetio na trend rasta četništva u Hrvatskoj. Tu je tvrdnju potkrijepio video-snimkom skupine srpskopravoslavnih popova koji pjesmom veličaju zločinački četnički pokret i komandanta Dinarske divizije popa-vojvode Đujića. “Što se ono na Dinari sjaji, vojvodina kokarda na glavi. Nemoj mala da te ljube deca, već ti čekaj mene mitraljesca. Ostaj mala tamo kod ovaca, a ja odoh preko Donjeg Lapca.” Među raspjevanima u Americi bio je, bez ikakve sumnje, nasljednik militantnog ratnog pobjeglice episkopa zagrebačko-ljubljanskoga “i cele Italije” Jovana (Pavlovića), mitropolit Porfirije (Perić), po nekim nagađanjima aspirant na mjesto Irinejeva nasljednika u Beogradu. Lijepo i razgovjetno čulo se Porfirijevo pozivanje na repeticiju “Hajdemo još jedared!”
Premijerov vijenac epopeji Sutjeske
I baš zbog te neprilične četničke i ratnohuškačke prekomorske pjesme u srbijanskom iseljeništvu, jer je navodno “širio mržnju prema Srbima i srpskoj pravoslavnoj crkvi”, iza rešetaka Lepoglave ili Gline trebao bi odsjediti nedužni i istinoljubivi novinar Marko Jurič. Njemu je šefica medijske agencije s HRT-a izrekla trodnevnu zabranu emitiranja TV-programa. Dobri Bože, siđi pa vidi što se to događa u zemlji Hrvatskoj na čelu s anemičnim kancelarom Andrejem Plenkovićem. On s državnim tajnikom MORH-a i vijencem u pratnji hrvatskoga časnika komemorira partizansku epopeju iz Drugoga svjetskoga rata na Sutjesci. Potvrđuje tako baš Mesićevu tezu kako suverene hrvatske države bez partizana ne bi ni bilo, dajući pravo potomcima da profiterski stječu novac i pozicije za verbalne antifašističke zasluge. Očito nevojnik Plenković namjerno zaboravlja da su napadači pod istim znamenjem, 90-ih potpuno posrbljene jugovojske kao legitimne vojne ciljeve poharali Vukovar, hrvatska sela i gradove, te prouzročili smrt 30.000 Hrvata. Ni poslije tri desetljeća iza završetka hrvatskoga Domovinskoga rata, također, ništa od ratne odštete prekodunavskoga agresora, a ne zna se još uvijek sudbina gotovo dvije tisuće nestalih hrvatskih civila i vojnika u srbijanskim koncentracijskim logorima, dok se Aleksandar Vučić sadistički ismijava od očekivanih i izostalih dokumenata o masovnim grobnicama na našem teritoriju.
Pupovčeve i Štrpčeve recepture laži
Što se tiče odsutnih i uzdržanih od zajedničke molitve, sisačkih pravoslavnih svećenika iz parohije sv. Petke – osobito umirovljena paroha koji je u svećeničkoj službi u gradu sv. Kvirina od 1971. desetljećima bio cijenjeni građanin, štićen čak i od kriznoga prijeratnoga progona ostrašćena velikosrpskoga vladike zagrebačko-ljubljanskoga Jovana Pavlovića (kasnije odbjegao u Srbiju – nap.a.), promotora “ugroženosti vasceloga srpstva” – očito ima nove naloge nastupima sličnoga patrijarha srpskoga, “velikoga episkopa Irineja”, kako ga u razmatranju mješovite komsije mogućega proglašenja svetim ratnoga humanitarca bl. kardinala Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog, nekritički brzopleto nazva vatikanski papa Franjo (Argentinac Bergoglio). Novinari, branitelji, političari, kulturni i javni djelatnici, koji su 11. ožujka 2017. u Galdovu nazočili blagoslovu spomen-obilježja “Bijeloga križa istine” za desetke hrvatskih žrtava, domoljuba strijeljanih od partizanskih zločinačkih “oslobodilaca” 1945. u capraškoj šumi Lasinji, dobro se sjećaju razočaranosti javnosti jednim novinskim tekstom. U njemu stari proto porijeklom srpsko-hrvatski Splićanin nekritički, neistinito i bizantinski prijetvorno kazuje o ratnim i postolujnim političkim (ne)prilikama na Banovini i u Sisku. Štoviše, o “tačnom štrpčevsko-pupovačkom zbroju stotina, prethodno mučenih i likvidiranih pravoslavnih Srba tijekom srpske pobune i agresije u Sisku…”
Laži o stradanjima srpskih pravoslavaca
Bio je to zapravo nastavak laži glasila SRP-a komunističkoga moćnika Stipe Šuvara. Kad se svemu dodaju dugo prešućivane hrvatske istine o tome da je stari paroh, zamjenjujući teze kao zamjenski administrator odbjeglih pravoslavnih svećenika s Banovine u krvavu ratu oslobađanja s 1800 civilnih i vojnih žrtava većinskoga i oružjem napadnuta naroda bio u potajnom petokolonaškom dosluhu sa SPC-om, krajinaškim “Veritasom” i Savom Štrpcem, ukratko fašističko-udbaškim i kosovskim Kninom i Beogradom, razočaranju s uglednim sisačkim pravoslavnim svećenikom prije tri godine u javnosti nije bilo kraja. Shvativši valjda da je prozren i postiđen, nasljednik prote Boška Bogunovića u Pravoslavnoj općini sisačkoj, naprasno potom odlazi u kurtoazni posjet Velikom kaptolu i sisačkom biskupu. O tom protokolarnom pravoslavno-katoličkom događaju nije bilo opširnijega priopćenja, ni pokušaja pravdanja učinjene dvostrane štete i opačine.
Poslije svega, to što se Molitvenoj osmini u sisačkoj katedrali nije priključio i odavno udomaćeni aktualni paroh sisački, porijeklom iz srbijanske Loznice, koji je za nekoliko sisačkih godina izgubio vitku liniju i postao otac dvoje potomaka, jasno se, dakle, razaznaju i nalogodavni signali iz beogradske patrijaršije Irinejeve. Istoga pravoslavnog srbijanskoga crkvenoga autoriteta, koji se Hrvatskom slobodno šeće kao i u svojoj, nama čitavo stoljeće neprijateljskoj Srbiji i koji svetosavskim medaljama u znak podrške njegovoj politici zveckanja oružjem prema susjedima odlikuje i kiti (glinskoga) ratnohuškačkoga Šešeljeva i Grobarova potrčka radikala, sada licemjerna naprednjaka, aktualnoga predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. T
