BRENINI KONCERTI U HRVATSKOJ TREBALI BI BITI SAMO U HUMANITARNE SVRHE

BRENINI KONCERTI U HRVATSKOJ TREBALI BI BITI SAMO U HUMANITARNE SVRHE

23. svibnja, 2019.

 

 

Mnogi se sjećaju da je u povodu tadašnjeg njenog također “veličanstvenog“  nastupa najmanje dvadesetak Udruga proizašlih iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (koje sam predvodio!) pred Arenom organiziralo veliki prosvjedni skup, u kojem smo tražili ne zabranu nastupa, već da se u prvom redu ispriča, da prizna da je u vrijeme Domovinskoga rata bila na „drugoj strani“, da se fotografirala  u četničkoj odori, (radi morala agresoru), te  da stoga, (kao „velika“ humanitarka),  čisti prihod uplati u humanitarne svrhe

Napisao: Mladen Pavković

Za sve što dolazi iz Srbije, a vezano je uz glazbu, u Zagrebu, ali i drugdje širom Hrvatske, traži se karta više.

Već sada je „veličanstveni“ koncert u zagrebačkoj Areni, za prosinac ove godine, najavila Lepa Brena, čuvena folk pjevačica, koja je stekla slavu s kavanskim pjesmama ala „Sitnije, Cile, sitnije“, a koja najčešće svoje nastupa i danas završava s jadnim pjesmuljcima poput „Živjela Jugoslavija“ ili „Jugoslovenka“ koje, bez obzira na sve, na njezinim koncertima podižu cijelu dvoranu na noge. A kako i ne bi kad pjeva: „Oči su mi more Jadransko/kose su mi klasje Panonsko./Sestra mi je duša Slovenska/ja sam Jugoslovenka.“

Braniteljske udruge

Organizatori se hvale da se već sada ulaznice prodaju „k’o lude“, a kako i ne bi kad u hrvatskom glavnom gradu nije nastupala od 2009., a sada će svoju vjernu publiku među ostalim „počastiti“ još jednom novom skladbom u kojoj ponovno veliča bratstvo i jedinstvo – „Zar je važno da l’ se peva ili pjeva“.

Nu, zbog čega Brena ili pravim imenom Fahreta Jahić nije tako dugo u Zagrebu održala neki veći koncert? Ona to ovako objašnjava:„Ja sam profesionalac, a nakon koncerta u zagrebačkoj Areni, 2009.,  više nisam znala  s kim bih mogla raditi tako veliki koncert(…)“.

Da nije smiješno, bilo bi žalosno.

Znala je ona jako dobro s kim bi mogla raditi, ali sve te godine nije bila sigurna neće li joj se ponoviti ono što je doživjela uoči tog koncerta u hrvatskom glavnome gradu?

Mnogi se sjećaju da je u povodu tadašnjeg njenog također “veličanstvenog“  nastupa najmanje dvadesetak Udruga proizašlih iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (koje sam predvodio!) pred Arenom organiziralo veliki prosvjedni skup, u kojem smo tražili ne zabranu nastupa, već da se u prvom redu ispriča, da prizna da je u vrijeme Domovinskoga rata bila na „drugoj strani“, da se fotografirala  u četničkoj odori, (radi morala agresoru), te  da stoga, (kao „velika“ humanitarka),  čisti prihod uplati u humanitarne svrhe, a ne da još nakon svega zaradi na onima protiv koje se borila.

Zbog tog našeg protesta koncert je bio relativno slabo posjećen, a oni koji su došli, koji su htjeli slušati pjesme ala „Živjela Jugoslavija“, morali su proći kraj masu zapaljenih svijeća i fotografija nevino ubijenih i nestalih hrvatskih stradalnika.

Bio je to protest na kojem su se branitelji borili da se ne zaboravi tko je bio tko u Domovinskome ratu.

Zar je važno tko su koljači

Brena je unatoč svega održala koncert, nije se ogradila od agresije niti pokazala trunak žalosti za nevine žrtve koje su pale.

Sada dolazi s pričom: zar je važno da l’ se peva ili pjeva?

Za nju očito to ne predstavlja ništa, njoj je svejedno, kao što joj je vjerojatno bilo i tijekom velikosrpske agresije, što bi se u „prijevodu“ moglo  protumačiti i na način – „zar je važno tko su bili „koljači“, najvažnije je bilo da se „peva“!

Draga Fahreta, Hrvati nisu i ne mogu zaboraviti one (pjevače i pevače) koji su mogli, a nikada nisu ni „redak“ otpjevali  da se zaustavi srbijansko i ino ludilo, a baš nismo primijetili ni da si se ti svih ovih godina barem malo ispričala za tvoju nesretnu epizodu, kad je i te kako bilo važno ono za što ti misliš da su već svi zaboravili.

Nu, do koncerta u Zagrebu još ima vremena, pa ako se ne ispriča i ako ne odluči barem čisti prihod uplatiti za nevino stradale u Domovinskome ratu, vrijedno će je biti (kao i njezinu vjernu publiku) opet podsjetiti gdje je bila i što je radila u vrijeme kad su drugi ginuli!

Tek toliko – da se ne zaboravi! T