AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

BESPLATAN IZVOZ STRUČNJAKA

29. srpnja, 2018.

Pitaju me kako nam je gledati kako nam odlaze mladi i stručni ljudi? Teško i bolno je gledati tu mladost koja svakodnevno u nekoliko autobusa, odlazi iz zemlje. To nije samo  bolno za njihovu obitelj, koji su zadnji cent dali za kartu u jednom smjeru, svjesni da će im djeca i unuci samo u posjet dolaziti blagdanima, to bi trebalo biti bolno i zabrinjavajuće za one koji su za to odgovorni, koji su svojom nebrigom, nonšalantnim upravljanjem, međusobnom borbom za vlast, za uspon na domaćem i vanjskom “tržištu moći”,  za judoškudanske zasluge, zaboravili na narod koji nestaje i državu koja zarasta u korov, u svakom smislu.Naime, ne raste i ne širi se samo korov samo po goloj zemlji, nego i u društvu, u svim područjima, naročito u politici. Korov i šikarje na tlu se može sasjeći i uništiti fizičkim,  kemijskim sredstvima, dok se onaj politički korov svakim danom sve više i dublje ukorjenjuje i penetrira u društvo, postaje otrovan, zarazan epidemijski,  razara zdravo i živo tkivo, slabi  cijeli  organizam, dovodi do kolapsa

Napisao: Šefik Orlić, predsjednik Hrvatske braniteljske pučke stranke

Na koju god stranu Lijepe naše krenete, osim u njezin najsjeverniji dio, pogled vam se zaustavlja na prazan prostor, prazna mjesta, sela, škole, crkve, kuće, gospodarske zgrade,…,na okućnice,  vrtove, njive, voćnjake, vinograde zarasle u drač, korov, šikarje, što je jasan, eklatantan, eksplicitan upozoravajući, poražavajući i sramotan pokazatelj kako na tim prostorima nema ljudi, osim nekoliko vremešnih osoba za koje se društvo mora brinuti, jer su onemoćali i ostavljeni sami.

Nisu te prostore ispraznili osvajači i okupatori s Istoka, kao prije četvrt i više stoljeća, iako posljedice njihova osvajanja imaju velik utjecaj na ovo današnje pustošenje i pražnjenje zemlje, odnosno bijeg najvitalnijeg, obrazovanog i sposobnog dijela građanstva, iz svoje postojbine, s pradjedovskih ognjišta, sa svojega u tuđinu, gdje je bolji život, u smislu poštovanja svega onoga što čovjeka čovjekom čini.

Nitko ne napušta svoje iz hira, iz traženja pogače nad kruhom, iz trenda i mode, nego iz nasušne potrebe i shvaćanja nepobitnih činjenica, kako ovdje  nema više nikakve nade za bilo kakav boljitak, napredak, pravnu jedankost, cijenjenje znanja, uvažavanje sposobnosti, nužno poštovanje osobe u svakom pojedincu, demokratski razvoj, demografski rast, prestanak obmanjivanja onih na vlasti, neizmjernog licemjerja, floskula umjesto programa, međusobne borbe za vlast, podcjenjivanja i omalovažavanja građana, na čiji račun su postali elita, bogate se, lijepo žive, putuju svijetom,  pri tom nam se rugaju i plaše nas kako nam može biti još i gore, uspoređujući naš standard s narodima Afrike, pri čemu ne znaju o čemu govore.

U državi koja ne cijeni znanje konkretno, već se samo raznim floskulama tobože zalaže za to, a dopušta da visoko obrazovani kadar (liječnici, inženjeri, IT, STEM i drugi stručnjaci, specijalisti) masovno odlaze u druge zemlje. To nije prodaja nego  slobodan (besplatan) izvoz posebnog “zlata i srebra”, stvorenog u ovoj zemlji što je skupo koštalo državu i narod. Razmišlja li itko odgovoran, što mi to i koliko poklanjamo stranim zemljama, dok se mnogi vade kako je to slobodna volja svakog stručnjaka i otvorena mogućnost za napredovanje u struci. Kaj god! Toga je uvijek bilo. Sada to nije slučaj.

Teško i bolno

Bio sam u bolnici i kad su mlade medicinske sestre čule da sam hrvatski branitelj i da ću dulje ostati, zamolile su me da im ispričam pravu istinu s prve crte bojišnice, odnosno da razgovaramo o Domovinskom ratu. Morao sam ih razočarati, dobile su točnu informaciju od Nuštra pa do Južnog bojišta. Ja sam im samo mogao ispričati samo istinu koju samo doživijeli mi dragovoljci od ’91. Bilo im je jako bilo drago slušati kako smo kretali na mnoge dijelove od Vukovara pa do Južnog bojišta. i ostalim mjestima naše domovine Hrvatske. Pitaju me kako nam je gledati kako nam odlaze mladi i stručni ljudi? Teško i bolno je gledati tu mladost koja svakodnevno u nekoliko autobusa, odlazi iz zemlje. To nije samo  bolno za njihovu obitelj, koji su zadnji cent dali za kartu u jednom smjeru, svjesni da će im djeca i unuci samo u posjet dolaziti blagdanima, to bi trebalo biti bolno i zabrinjavajuće za one koji su za to odgovorni, koji su svojom nebrigom, nonšalantnim upravljanjem, međusobnom borbom za vlast, za uspon na domaćem i vanjskom “tržištu moći”,  za judoškudanske zasluge, zaboravili na narod koji nestaje i državu koja zarasta u korov, u svakom smislu.

Naime, ne raste i ne širi se samo korov samo po goloj zemlji, nego i u društvu, u svim područjima, naročito u politici. Korov i šikarje na tlu se može sasjeći i uništiti fizičkim,  kemijskim sredstvima, dok se onaj politički korov svakim danom sve više i dublje ukorjenjuje i penetrira u društvo, postaje otrovan, zarazan epidemijski,  razara zdravo i živo tkivo, slabi  cijeli  organizam, dovodi do kolapsa i neminovnog kraja.

Bilo je lijepo i impresivno gledati “oskarovce” kojima je predsjednica države  (uz promociju novih trepavica) čestitala na  njihovim posebnim uspjesima. Unatoč, lijepim riječima, dobrim željama, obećanjima, radosti i sreći, ne može se ne pomisliti, tko će danas sutra, negdje u Europi ili svijetu, imati koristi od izvanredno dobrog postignuća ove djece.

Od silnog korova koji će se, ako se ne “uništi”, proširiti po svim porama društva i gospodarstva, za takve pojedince u nas neće biti mjesta. Oni  su opasna prijetnja, konkurencija i rivali mnogim mediokritetima, koji po podobnosti dobivaju lukrativne poslove, važne i bitne funkcije i državničke dužnosti u Lijepoj našoj.

Tlapnja i iluzija su očekivanja povratka onih koji odlaze, kao i dolaska mladih iz dijaspore. To su dobro poznate stare floskule, onih koji moraju nešto o tome govoriti, a ne znaju što, osim ponavljati davno izmišljene fraze i parole.

Dom se samo jednom gradi, osim u posebnim okolnostima i nepredviđenim situacijama. Nitko ne napušta slobodu, radi ropstva, makar to bilo i u pradjedovskoj postojbini. Nitko ne želi iz boljeg u lošije, štogod to bilo.

Iz veće daljine se bolje vidi, čuje i osjeća, što ne valja kod kuće. Tuđe sunce ne grije slabije, tuđi kruh nije manje dobar, niti gorak, tuđi ljudi nisu neprijatelji i stranci, ukolko žive na temeljnim ljudskim vrijednostima i u svakom čovjeku vide čovjeka, brata, susjeda, prijatelja. To se događa u modernim, demokratskim, suverenim, državama, gdje vlada sloboda, pravo, istina i pravda, gdje ne caruje laž, iz koje proizlaze sva ostala zla, koja stvaraju društveni korov i tjeraju mlade na odlazak.

Korov ima duboke korijene

Nisu to nikakve izmišljotine, puste priče, stvaranje sumorne atmosfere, beznađa i širinje apatije i depresije.  To su činjenice, vidljive svud oko nas, od Sabora, preko kafića do placa.

O tome govore  prazne stolice u sabornici, puštanje dimnih signala s brijega na brijeg, međusobna podmetanja državnih dužnosnika, pljuvanje po neistomišljenicima, “majčinska” briga za narod,  utilitarna prebjegavanja iz jedne političke opcije u drugu, učestalo dijametralno mijenjanje stavova, neprimjereno ponašanje, loša komunikacija i  isprazni dijalog u politici, naročito onih na vlasti i pri vlasti. To je najblaže rečeno podcjenjivanje i omalovažavanje građana. Umjesto službenika koji su tu na usluzi, pomoći i za brigu o narodu, oni smatraju da su iznad tog naroda i da narod njima mora služiti, za njihove potrebe, egzibicije, putovanja, proslave, druženja, lumpovanja, dionizijske proslave, orgije samodopadnosti, samodostatnosti i važnosti.

Poput korova na poljima bilo bi dobro, zapravo nužno je potrebno, prepoznati korov u društvu, pokušati ga što prije i bezbolnije ukloniti. Neće to biti lako i jednostavno, jer taj korov ima duboke korijene i otporan je na mnoga dostupna sredstva za uklanjanje, pogotovo kad se korijenje pojedinih različitih korova isprepletalo, zamrsilo i stvorilo veliki gordijski čvor.

ISTINA&DOMOVINA T