GLAVNE TEME PRIČA

BAKA MARIJA IVŠIĆ

12. travnja, 2023.

Već dvije godine u kući s brojem 15, u krugu obitelji najmlađe kćeri Anite Galić, živi tiha i skromna 90-godišnja starica Marija Ivšić, majka četvorice sinova i isto toliko kćeri, te baka deset unuka. Kuća u Novom ili Prijekom Sisku stradala je u  teškom potresu potkraj 2020., pa je time označen i kraj samotnom življenju stožerne osobe obitelji Ivšić. Gospođu Mariju pronašli smo na katu, u molitvenoj sobici, s natpisom župne posvete obitelji „Mir kući ovoj“.  Molila je za blaženog kardinala Stepinca

Napisao: Josip Frković

Brojne generacije Siščana iza sloma prve hrvatske države i dolaska nasilne partizanske  komunističke vlasti Jugoslavije 1945. upoznale su obitelj Josipa Ivšića. Doktora medicine, najprije liječnika specijalista obiteljske medicine, a potom i specijalista kirurga gradske bolnice. Rođen je 7. prosinca 1924. u obitelji pobožnih poljodjelaca u Boku (danas Palanječki

Bok), u gornjoj Posavini hrvatskih pučkih tribuna braće Radića, te znamenitih svećenika Matije Ivšića i Ivana Hulenića. Među stotinama Siščana koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata bili unovačeni u braniteljske postrojbe hrvatskoga domobranstva, stekavši na bojištima diljem NDH vojničke, dočasničke i časničke činove i odličja, bio je i Josip Ivšić. Tri je godine proveo u odori domobranstva, od kojih su mu dvije priznate u ukupni staž.

Prva četiri razreda pučke škole završio je Ivšić u Palanjku na lijevoj obali Save, dok je osam razreda klasične gimnazije diplomirao u zagrebačkom Sjemeništu. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1954. godine, kada se i zaposlio u bolnici koja danas nosi ime velikoga humanista i legendarnoga liječnika dr. Ive Pedišića. Primarijusa koji se u obrani svojih pacijenata nije libio hrabro stati pred ubojite cijevi partizanskih nasilnika. Dr. Josip Ivšić je tijekom poslijediplomskog studija 1955. kao prvi liječnik sisačke bolnice usavršio znanje iz anesteziologije i transfuziologije. Specijalistički ispit pak iz opće kirurgije položio je 1962., a naslov primarijusa stekao je godine 1983. U suradnji s M. Ribarićem osnovao je Transfuziološku stanicu sisačke bolnice. Na Kirurškom odjelu, kao voditelj do 1987. i umirovljenja, uveo je endotrahealnu anesteziju, nove kirurške tehnike i suvremeni pristup reanimaciji. Na mnogim liječničkim kongresima podnosio je dr. Ivšić zapažene specijalističke referate i objavljivao ih u stručnim časopisima. Dobitnik je Nagrade „Dr. Ivo Pedišić“  za životno djelo 1989., dok je u društveno-kulturnom životu Siska kao domoljub obavljao dužnost predsjednika Ogranka Matice hrvatske. Dr. Ivšić je preminuo 28. rujna ratne 1992.

U molitvenoj sobici

Obitelj dr. Josipa Ivšića bila je poznata među Siščanima u drugoj propaloj Jugoslaviji po poznatu i plemenitu liječniku, ocu osmero obrazovanih i uglednih potomaka, kao domoljubna i ugledna vjernička građanska obitelj. Pater familias Ivšić je godine 1952. sklopio brak s bočanskom sumještankom Marijom Kovačić ( 90), a zajednički su život počeli u Capragu, gdje su u blizini ordinacije dobili stan…Odgovore na brojna druga zanimljiva pitanja, autor teksta potražio je – ne više u poznatom Doktorskom naselju Novoga Siska u kojem je desetljećima bio dom Ivšićevih – nego u gradskoj četvrti Zelenoga Brijega, u Ulici biskupa Kvirina, nadomak stare Teslićeve tvornice. Već dvije godine u kući s brojem 15, u krugu obitelji najmlađe kćeri Anite Galić, živi tiha i skromna 90-godišnja starica Marija Ivšić, majka četvorice sinova i isto toliko kćeri, te baka deset unuka. Kuća u Novom ili Prijekom Sisku stradala je u  teškom potresu potkraj 2020., pa je time označen i kraj samotnom življenju stožerne osobe obitelji Ivšić. Gospođu Mariju pronašli smo na katu, u molitvenoj sobici, s natpisom župne posvete obitelji „Mir kući ovoj“.  Molila je za blaženog kardinala Stepinca i

Sv. Josipa, za svoje najbliže i sve Hrvate, za očuvanje domovine Hrvatske. – Muž je nakon sklapanja braka morao tri godine odraditi kao ambulantni liječnik, kojeg je znalo očekivati i stotinjak radnika željezare. Često je od umora spadao s nogu. Za trajanja specijalizacije, kući je bi dolazio subotom.

 Mnoge je podučio držanju skalpela

Zanima vas zacijelo kako se zovu naša djeca? Možda neke od njih i osobno poznajete. Željko je rođen prvi (umro 2015.), slijede Božidar, Lidija, Mirjana, Veronika, Krešimir, Tomislav i Anita. U vrijeme stasanja naših potomaka nije bilo lako, jer je muž puno radio, kasno dolazio i svu brigu prepuštao meni. Uglavnom, više sisačkih kirurga podučio je držati skalpel, a operacije poznatih domaćih osoba rado bi spomenuo i meni. Bil je moj Jožek obljubljen među građanima. Dakako, ne među svima, ali ga rigidni komunisti i nisu baš zanimali. Bio je veliki Hrvat i katolik. Svake nedjelje bili smo na svetoj misi u današnjoj katedrali Uzvišenja svetoga Križa. Uostalom, vjerom u dragoga Boga uspio je moleći Krunicu sv. Josipu izmoliti da se sva četiri naša dečka sretno vrate iz ratne obrane domovine. Bili su pripadnici Hrvatske vojske, svima nama na ponos, kazuje gospođa Marija.

U capraškom stanu rođeno je dvoje naše djece, nakon čega smo izgradili svoj dom u Ulici Ive Stipčića, gdje su dobili još šestero braće. Pokojni Željko je bio pilot i djelatnik kontrole leta na Plesu. Božidar je apsolvirao metalurgiju i radio u „Herbosu“, Lidija je liječnica, Mirjana dipl. pravnica, Veronika je profesorica njemačkoga jezika i sudska vještakinja, Krešimir automehaničar, Tomislav je profesora glazbe i ravnatelj Glazbene škole Frana Lhotke, dok je Anita politologinja zaposlena u gradskoj upravi Siska… Na novinarsko pitanje o ostvarenu snu brojnih hrvatskih naraštaja, naša sugovornica veli kako je budućnost u zajedištvu i marljivosti. T