Otvoreno pismo Dragi Carlosu Pilselu
Napisao: Ivo Biondić
Ne zanimaju me vaši komentari,
mislio sam da ste odgojena osoba,
i ne šaljite mi više nikakvih vaših priloga
jer ste se pokazali kao nasilna i netolerantna osoba.
(<[email protected]>; 15. srpnja 2014. u 23:19)
Poštovani amigo Carlos,
1. Ako i nije teško otrpjeti Vam uvrede i potvore (v. moto), glede moguće raspre oko Pupovčeva „Zločina za pisaćim stolom” (v. niže uokvireno), teža je pomirba o i oko očigledne obrane spomenuta „zločin(ca)” (v. scan).
2. Naime, smještena u „metode genocida lokalnih Führera”, poodavno je „Pročitana igra Milorada Pupovca.”[1] Upravo, tako je zapazio Miljenko Jergović, urednik Vaše kultne knjige „Argentinski roman”, što je, zasigurno, jedno od najpotresnijih svjedočenja „shizofrene identifikacije”.
3. Inače, obilježen skandaloznom paraepistemom („Srbi kao ključ”) i sklonjen iza egide „srbačkog antifašizma”[2] – kako pokazuju historiografsko-politološko-političke raščlambe – spomenuti je „zločin(ac)” uglavljen u projekt veleizdajničke Goldstein-Pusićkine „Erasmus Gilde” (v. scan).
4. Usprkos tome, blagodareći „pantovčačko-londonskim signalima”, radosno svjedočite: kako je spomenuti preferenicijalni „zločin(ac)” moguća dobra vijest za budućnost politike u Hrvatskoj. S tim u svezi, ranije sam priskrbio Vaš ukor, jer sam „nedavno nasrnuo na Milorada Pupovca i antifašiste na Trgu bana Jelačića”.[3]
5. Po toj crti, naspram tobožnje hrvatske „Fašističke”, spomenutu bi „preferencijalnu” budućnost trebala osigura(va)ti nedavno utemeljena srpsko-hrvatska „Antifašistička liga”, u kojoj mahom igraju Vaši „autograferi”. U toj reprezentativnoj postavi, ipak, posebice valja istaknuti Branimira Pofuka, što nam je prvi otkrio Pupovčev „ubojiti spoj politike i lingvistikke”.
6. Međutim, kako svjedoče uz velebni „Spomen-križ” (v. scan), organizirani hrvatski branitelji posve zabacuju takav „pofukani spoj” i, tomu prispodobno, „pupavačku budućnost”, makar potonju – tragom ustavne ZAVNOH-preambule – pokrivao i shizofreni „srbačko-brezovički antifašizam”.
7. Naime, uz slobodoljubivu akademsku elitu, kao što su „vjerom i mačem”, oni će „perom i knjigom” (vidi npr. „Vukovarski stožer”) znati (o)braniti jednostavne, snažne i neupitne vrijednosti Domovinskog rata (1990.-1995.): „pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak“.
8. Zaglavno, vratimo li se na stožernu 12. tezu „Ad Pupovac”, nojevsko zabijanje glave u pijesak ne će nas daleko odvesti. Pokušajmo, stoga, onkraj Freund–Feind–Ideologie, uspostaviti nezaobilazni dijalog, kako bi nam zasigurno poručio i neumrli Tomislav Šagi-Bunić: „Ali drugog puta nema”.
9. Ako je to tako, posebna bi bila radost, kad bi nam svojevrsni Apel podržao Peter Küzmić, prvak ekumenizma na ovim prostorima, Vaš mentor i meni zanimljivi sveučilišni kolega. Najzad, sami rekoste, „Peter Kuzmič je prorok, nepatvoreni pedagog i hrabar građanski aktivist. On je naš Amos”. [4]
10. Zapravo, ako itko, onda Küzmič poznaje background ovdašnje „balkanske”, pa tako i „Pupovčeve ekumene”. Riječ mu je o manje zapaženoj, knjizi „Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva” (Zagreb, 1983.), što je prerađena disertacija obranjena kod mentora prof. Bonaventure Dude.
11. Naime, izim spoznaje: kako su, uz svesrdnu potporu neumrla „đakovačkog vladike”, prvu „službenu” Bibliju premili Hrvati dobili iz Vuk-Daničićevih usta – makar i podrubično – Küzmič nam raskriva: kako je „evangelikalni ekumenizam” utro stazu britansko-imperijalnoj geopolitici na ovim prostorima., pa tako i Pupovčevu „Zločinu za pisaćim stolom”.
12. Međutim, ovdje je ipak primarno riječ o skandalaznoj „Pupovačkoj paraepistemologiji“, po kojoj bi mu svaka normalna scientifation comunity zauvijek pred nosom zalupila vrata. Zbog toga, glede neskrivena „zločina za pisaćima stolom“, kad već to nije dosad, očekuje se glas hrvatske znanstvene zajednice, tj. njezina sveučilišno-fakultetskog etičkog tribunala. Nakon znanstvene lustracije, kojom bi se do kosti ogolio „ubojiti spol politikei lingvistike“, lakše bi se rastvorio i Pupovčev dossyer: piromanska izjava „o pokrštavanju srpske djece“, spomenuta politika kao „etnobiznis” i „reketarenje“ ter, posebice, prikrivanje mučna ratnog zločina („slučaj Šreter“). S obzirom na onu narodnu („vrč ide na vodu dok se ne razbije“), valja ipak pričekati: hoće li Pupovac krenuti stopama „pokajnika Pribičevića“ ili „putem (Sanaderova) Remetinca“? Tertium non datur. U svakom slučaju vrijedan je naših molitvi.
Uz harne pozdrave Vama i Vašemu mentoru
bilježi se Vaš Ivan Biondić – IVOT 
Još nema komentara
Uskoči u raspravuSjeti se, rodoljube, da je ban Jelačić ukinuo u Hrvatskoj kmetstvo i zbog toga bio omražen kod madžarskih grofova Karla Marxa, ćija mater je bila Madžarica. Ne čudi se da su zadnji marksisti u Hrvatskoj obnovili mržnju protiv hrvatskih državotvornih elemenata i zaveli novu vrstu nesmiljenog kmetstva kako bi doveli u bijedu naše seljaštvo, radnoštvo i slobodne poduzetnike i tako – ostvarili Marxovo sotonsko proroštvo, po kojem što se nas tiče – ima da nas nema. A tu smo da marksizmu konačno zabijemo glogov kolac u ‘grobnicu narodnih heroja’ i izvršimo kastraciju luđaka koji se igraju s našim strpljenjem i u Banskim dvorima i na vili građenoj na ukradenom zemljištu – na Pantovčaku.