Na portalu Tjedno 2. ožujka 2013. prvi smo smo pisali istina s upitnikom u naslovu ANTE BUTKOVIĆ UBIO BRUNU BUŠIĆA? Više smo sumnjali, nego tvrdili, ali imali smo informaciju i s njom smo prvi izašli u javnost. Nakon objave dokumenta koji se pojavio na suđenju u Munchenu potvrđeno je ono što smo objavili prije dvije i pol godine. Potvrđeno je da su braća Butković bili udbaši
Napisao: Dražen Stjepandić
Na suđenju u Munchenu tražili su ubojice Stjepana Đurekovića, a otkrili su ekzekutore Brune Bušića. Jutarnji list u broju od petka 13. studenoga objavio je ekluzivni tekst o udbinom tajnom dokumentu citiramo: “Na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu ovoga je tjedna na suđenju bivšim jugoslavenskim obavještajcima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, optuženima za ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj, “pronađen” dokument koji se može smatrati prijedlogom za likvidaciju poznatog hrvatskog emigranta Brune Bušića koji je ubijen u Parizu 1978., a prezentirani dokument sadrži zaključke s operativnog sastanka održanog 11. siječnja 1977. u republičkom SUP-u RH.”
Na tom sastanku su bili prisutni operativci i načelnici nadležnih centara SDS-a u Karlovcu i Splitu, među ostalim i operativac koji je imao doušnika u Bušićevoj blizini, ali i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a. Radilo se o tadašnjim šefovima službe nadležnima za borbu protiv neprijateljske emigracije.
Prezime Butković i neutraliziranje aktera broj 1
Većem dijelu sastanka prisustvovao je, kako se navodi, i zamjenik republičkog sekretara RH, odnosno prvi čovjek republičkog SDS-a. Na sastanku su prezentirani podaci o djelovanju većeg broja hrvatskih emigranata, pri čemu je Bruno Bušić označen kao u tom trenutku najopasnija osoba. Spominje se njegova povezanost s emigrantima i emigrantskim organizacijama koje su poduzimale ili planiraju poduzimati razne terorističke akcije protiv Jugoslavije. Među ostalim se spominje i njegova umiješanost u otmicu aviona.
U drugom dijelu dokumenta više se ne spominju konkretna imena, već se spominju akteri pod određenim rednim brojevima. No s obzirom na prethodni sadržaj jasno da je “akter pod brojem 1” Bruno Bušić. Pritom se navodi kako je zaključeno da se, u cilju onemogućavanja namjera ekstremnih emigrantskih grupa i pojedinaca, uz ostalo poduzme i sljedeće. “1. Izvrše sve predradnje, kako bi se akter akcije pod brojem 1. neutralizirao, odnosno onemogućila njegova neprijateljska aktivnost na duže vrijeme.”
Pritom se traži da se ovaj prijedlog “razmotri od mjerodavnih i usvoji jer je, po njihovu mišljenju, to jedini izlaz iz postojeće situacije”. Prema iznesenim podacima tijekom suđenja u Münchenu, ovakve je mjere u to vrijeme u konačnici odobravao sam Josip Broz Tito, a nakon njegove smrti bio je nadležan Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Zanimljivo je da sudionici ovog sastanka govore i o postupanju nakon što dobiju odobrenje. Pravna pomoć “Nakon što se predložene mjere odobre od mjerodavnih faktora, ponovo će se – posebno svaka radnja – dogovarati, kako bi realizacija ovih operativnih obrada bila što uspješnija”.
Ovaj dokument njemački je sud dobio zajedno s drugom opsežnom dokumentacijom iz Hrvatske putem međunarodne pravne pomoći, a njegovo izravno uvođenje kao dokaza predložili su sutužitelju u postupku, odvjetnici Đurekovićeve udovice Gizele Đureković.”
Cijeli dokument nije objavljen, nego prepričan, a u jedinom dijelu s presnimk se može pročitati : “da se Butkovića eventualno protjera u Australiju . U ovom slučaju mogućnosti službe su manje, pa je potrebno daljnjim operativnim mjerama stvarati uvjete za jednu ili drugu varijantu kako bi se obrada realizirala.”
Autor teksta u Jutarnjem listu ovim rečenicama premda ih je izdvojio nije posvetio svoju komentatorsku pozornost, pa taj podatak u javnosti nije izazvao nikakve reakcije, premda je to zapravo ključni detalj. Tih nekoliko redaka konačno razotkriva tko je ubio Brunu Bušića. Možda je zato od dokumenta objavljeno samo nekoliko redova, ali meni koji sam odranije imao razne dojave i indicije i to je dovoljno. Na portalu Tjedno 2. ožujka 2013. prvi smo smo pisali istina s upitnikom u naslovu ANTE BUTKOVIĆ UBIO BRUNU BUŠIĆA? Više smo sumnjali, nego tvrdili, ali imali smo informaciju i s njom smo prvi izašli u javnost.
“Iz krugova nekadašnjih visokopozicioniranih kadrova Službe, konačno je isplivao podatak kako je navodno Brunu Bušića osobno ubio Ante Butković, jedan od trojice braće koje je Služba imala na svom suradničkom spisku. Prije same pogibije pokojni Bruno je te večeri bio na večeri s Antinim bratom Tvrtkom Butkovićem. I kao što se kaže u podzemlju navodno ga je namjestio svom bratu Udbinom ubojici s kodnim imenom Klokan. Ante Butković je bio jedan od vođa HRB-a za Europi, dok je središnjica te organizacije u Australiji. Po tvrdnjama Slavice Andrić Udba je tu organizaciju i osnovala, nad njom je imala kontrolu i upravo je zato najviše njenih članova pobila. Jedan od njenih vođa Ante Butković nakon raspada Jugoslavije vratio se u Hrvatsku i jedno vrijeme radio u ratnoj mornarici. Butkovići vuku porijeklo iz Bosne.”- objavili smo tada i nakon objave dokumenta koji se pojavio na suđenju u Munchenu potvrđeno je ono što smo objavili prije dvije i pol godine. Potvrđeno je da su braća Butković bili udbaši, a zna se što se dogodilo s Brunom Bušićem. U vrijeme dok je bio emigrant u Parizu samo su mu se ljudi od povjerenja mogli tako približiti, a ti ljudi od povjerenja bili su braća Butković. Sada je i službeno je i dokumentirano da su radili za nekadašnji Službu državne sigurnosti, kako se u Hrvatskoj službeno zvala ta služba. Zadnje svoje sate pokojni Bruno Bušić je proveo s bratom Tvrtkom, pa je brat Ante dobro znao gdje će sačekati s pištoljem. To je u priči o Bruni Bušiću jedino još nedostajalo, a ostalo je odavno legenda. Na suđenju u Munchenu tražili su egzekutore pokojnog Stjepana Đurekovića, a pronašli su ubojice Brune Bušića samo to u javnosti još nije jasno.
Dokument koji je potvrdio pisanje portala Tjedno u Njemačku je poslao sudac zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić po njihovom zahtjevu. Taj isti dokument “nije postojao” u vrijeme kad se na istom Županijskom sudu vodio postupak za ubojstvo Brune Bušića protiv optuženog i kasnije oslobođenog Vinka Sindičića. Odnosno, pitanje je je li taj, a možda i niz sličnih dokumenata bio skriven u domaćim arhivima ili ih nitko nije ni pokušavao pronaći.
Izvorni tekst objavljen na portalu Tjedno
Od brojnih Udbinih likvidacija nekadašnjih političkih emigranata najviše se govorilo o ubojstvima Ante Brune Bušića 1978. u Parizu i Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu 1983. pokraj Münchena. Mit o Bruni Bušiću, liku i djelu nastao je od državne samostalnosti Hrvatske, a do 1990. najviše se govorilo o ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Nakon rata priča o Stjepanu Đurekoviću polako je padala u sjenu, dok je o Bruni Bušiću stvoren mit ponuđen u zamjenu za mitove o sekretarima SKOJ-a i narodnim herojima. Po Stjepanu Đurekoviću ništa se ne zove, čak mu u domovini nije pretiskana ni jedna knjiga, dok se po Bruni Bušiću u Republici Hrvatskoj nose nazive: ulice, škole, studentski domovi, mjesni odbori, nazivale su se postrojbe…
O Bruni Bušiću su napisane brojne knjige, ukoričeno je sve što je napisao, a pripisuju mu se mnoge proročanske i vizionarske riječi za koje mnogi koji su ga bolje poznavali spore da ih je zaista izgovorio ili napisao. O njegovom četrdeset godina dugom životu poznat je gotovo svaki detalj, jedino se još pouzdano ne zna tko ga je ubio.
Istaknutiji predstavnici beogradskog i crnogorskog podzemlja imali su običaj hvaliti se da su bili ti koji su masakrirali Đurekovića u Pratesovoj tiskari, dok su se oni koju se dovode u kontekst i same organizacije ubojstva Brune Bušića brane se i rukama i nogama kako s tim nisu imali nikakve veze.
MALA LUSTRACIJA
Zbog burnih reakcija na dokumentarni film “Život, djelo i mučko ubojstvo Brune Bušića” scenarista Andrije Popovića i redatelja Nikole Babića prikazanom u udarnom terminu na državnoj televiziji 1992. odustalo se od lustracije i po tom pitanju kasniji izraziti oponenti unutar HDZ-a Manolić i Šušak potpuno su se slagali. Smatrali su da otvaranje dosjea o udbaškim zločinima ne vodi prema pomirbi nego obratno. Lustracija je odgođena i tek sada dvadesetak godina kasnije zbog Stjepana Đurekovića, Njemačke i ulaska u EU moguće da će se dogoditi neka mala lustracija.
Po pričama nekadašnjih emigranata pokojni Stjepan Đureković je bio agent BND-a i zato su se u Njemačkoj potrudili rasvijetliti njegovo ubojstvo, a ima i onih koji tvrde da u Njemačkoj nisu znali u što se upuštaju kad su se primili posla oko ubojstva Đurekovića i ostalih političkih protivnika nekadašnje Jugoslavije, kako su emigrante obično nazivali u SR Njemačkoj, stoga bi izručivanjem traženih Udbaša moglo isplivati i mnogo prljavog rublja BND-a. Nekadašnja Udba (Uprava državne bezbednosti, nastala 1946. reorganizacijom nekadašnje OZNE, tako se zvala do 1966., a poslije toga SDB, odnosno SDS-Služba državne sigurnosti kako se zvala u Hrvatskoj, SDB- služba državne bezbednosti u Srbiji, u Sloveniji SDV-Služba državne varnosti…SDS je bio u sastavu SUP-a, Sekreterijata unutrašnjih poslova. Uz saveznu SDB bilo je još šest republičkih i svaka je imala posebne odjele za emigraciju… U SR Hrvatskoj je za emigraciju bio zadužen II. odjel na čijem je čelu od 1982. Bio Josip Perković… ) navodno je, nakon što su nekadašnjoj Zapadnoj ili Saveznoj Republici Njemačkoj jako pomogli oko zatvaranja članova lijevo orijentirane terorističke organizacije Bader-Meinhoff, čiji su se istaknuti članovi početkom sedamdesetih skrivali u Zagrebu, Udba blisko surađivala s BND-om, pa su, navodno i brojne likvidacije emigranata na teritoriju SR Njemačke obavljene u suglasnosti s njemačkom obavještajnom službom. Je li to doista bilo tako moglo bi se saznati ako dođe do izručenja jedanaest Udbaša koje traži njemačko pravosuđe zbog likvidacije Stjepana Đurekovića i drugih emigranata zbog čega je zasad samo Krunoslav Prates osuđen na doživotni zatvor. Zahtjev o izručenju jedanaest bivših djelatnika i suradnika glavne jugoslavenske civilne tajne službe, premijeru Milanoviću je osobno prenio i njemački predsjednik Joachim Gauck i po svemu sudeći to će biti zadnje što će Republika Hrvatska izvršiti prije ulaska u Europsku uniju. Iz kuloara smo doznali da će sve što traži Njemačka biti u potpunosti izvršeno i toga su svjesni i oni za kojima je njemačko pravosuđe raspisalo potjernicu.
Zbog nastale situacije među nekadašnjim Udbašima je došlo do komešanja i međusobnog okrivljavanja, zasad još daleko od javnosti, ali su otkrivene i neke stare tajne, a nema sumnje da će se mnoge tek otkriti.
BRAĆA BUTKOVIĆ
Iz krugova nekadašnjih visokopozicioniranih kadrova Službe, konačno je isplivao podatak kako je navodno Brunu Bušića osobno ubio Ante Butković, jedan od trojice braće koje je Služba imala na svom suradničkom spisku. Prije same pogibije pokojni Bruno je te večeri bio na večeri s Antinim bratom Tvrtkom Butkovićem. I kao što se kaže u podzemlju navodno ga je namjestio svom bratu Udbinom ubojici s kodnim imenom Klokan. Ante Butković je bio jedan od vođa HRB-a za Europi, dok je središnjica te organizacije u Australiji. Po tvrdnjama Slavice Andrić Udba je tu organizaciju i osnovala, nad njom je imala kontrolu i upravo je zato najviše njenih članova pobila. Jedan od njenih vođa Ante Butković nakon raspada Jugoslavije vratio se u Hrvatsku i jedno vrijeme radio u ratnoj mornarici. Butkovići vuku porijeklo iz Bosne.
Najveći promotori “istine” o ubojici Brune Bušića dosad su bili Vice Vukojević i Bože Vukušić, ujedno i inicijatori snimanja filma o Bruni Bušiću. Upućeniji pričaju da je Vice Vukojević jedan od organizatora likvidacije i u vrijeme dok je Bruno tamo živio i sam je često boravio u Parizu. Emigrant Tomislav Naletilić je Vicu Vukojevića u intervjuu za sarajevsku Slobodnu Bosnu iz 2006. čak optužio da je osobno ubio Brunu Bušića. No provjeravajući neke od tih navoda od Ivana Cerovca, koji je na svom blogu jedini u Hrvatskoj prenio intervju Tomislava Naletilića doznali smo da u vrijeme ubojstva Vice Vukojević nije bio u Parizu, nego u Zagrebu o čemu mu je posvjedočila njegova majka kod koje je tada stanovao. Nešto više od toga poznati dirigent i emigrant nam nije želio reći.
Mladen Schwartz je pišući o smrti Brune Bušića napisao kako su za vrijeme ubojstva u Parizu boravili: Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Neven Baričević, Slavko Buljat, Petar Gudelj, Ante Paparela, Miljenko Šimičević Slave… Od braće Butković spominje se samo Tvrtko, koji je bio s Brunom na njegovoj posljednjoj večeri, a adresu gdje je stanovao navodno je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. Francuska policija i pravosuđe još 1981. službeno su prekinuli svaku istragu. U Hrvatskoj se smatralo da je likvidator bio Vinko Sindičić i zbog toga mu se i sudilo, premda se znalo, kako su nam rekli naši izvori koji su željeli ostati anonimni, da čak nije pucao ni u Nikolu Štedula, nego je za lovu koja mu je isplaćivana na jedan račun u Španjolskoj samo na sebe preuzeo odgovornost za taj atentat.
Na suđenju Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića u Zagrebu nije se dokazalo čak ni da je to ubojstvo počinila Udba, nego da je to bio obračun u emigraciji što značajno mijenja karakter kaznenog djela i ne svrstava ga u vrstu zločina koji ne zastarijevaju.
Na suđenju Vinku Sindičiću svjedočio je i Tvrtko Butković i nakon njegovog svjedočenja u zapisnik je unesena Sindičićeva primjedba :”Kako svjedok nije sve rekao”. Na što se to konkretnije odnosilo jasnije je tek sada kad se pojavila informacija o Anti Butkoviću kao navodnom ubojici Brune Bušića.
NOVO VRIJEME
Na dan kad je u Parizu 17. listopada 1978. ubijen Bruno Bušić, u Rimu je Karel Josip Woytila izabran za novog papu koji će uzeti ime Ivan Pavao II. S dolaskom novog pape došlo je i novo vrijeme koje će donijeti propast socijalističkog sustava, pad Berlinskog zida i nastanak samostalne Republike Hrvatske, za koju će se upravo Ivan Pavao II. neizmjerno i nesumnjivo zalagati.
Ponovno smo u vremenu kad se u Rimu priprema izbor novog poglavara Rimokatoličke crkve i vjerojatno opet dolazi neko novo vrijeme, a što će sve donijeti teško je znati jer čovjek teško može previđati događaje i zato kladionice rade i uvijek su u prednosti. Zasad se može konstatirati da bi po signalima koji pristižu iz Njemačke konačno moglo prestati razdoblje dominacije Udbaša u hrvatskom političkom životu.
Mediji su prepuni priloga o problemima sa susjednom Deželom i ratifikaciji Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske u Europsku uniju od strane slovenskog parlamenta, istodobno u sjeni događaja u Sloveniji, potpuno nezapaženo u vodećim medijima tretirana je činjenica da je njemačka televizija ARD emitirala emisiju “Hrvatska i sjene prošlosti” posvećenu likvidacijama političkog protivnika bivše SFRJ na teritoriju nekadašnje Zapadne Njemačke. Poseban prilog na istu temu pripremili su i na Deutsche Welle, ali sve to u hrvatskom medijskom prostoru još dovoljno ne zarezuju premda je Njemačka zadnja članica Europske unije koja treba ratificirati Ugovor o pristupanju i njemački pedantno već su Milanovićevu vladu, na vrijeme, još prošle godine upozorili što točno mora učiniti ako želi da njemački Bundestag ratificira Ugovor o pristupanju i da konačno zeleno svijetlo za punopravno članstvo u europskoj uniji.
Nije slučajno nastala ni buka oko još neizvršene ratifikacije od strane Državnog zbora Slovenije jer Njemačka je Sloveniji najvažniji privredni partner. I Slovenija je na mig iz Berlina svašta spremna napraviti, a ni ta poruka u hrvatskim medijima nije pravilno obznanjena. Zasad je situacija pripitomljena i s političke scene maknuti Janša i oni koji su se htjeli cjenkati oko starih deviznih dugova. Uskoro će i Ugovor biti ratificiran u slovenskom parlamentu i ostaje zadnja prepreka u Berlin, predsjednik Njemačke je osobno to prenio hrvatskom premijeru Milanoviću da očekuje kako će Hrvatska omogućiti njemačkom pravosuđu dostupnih 11 Udbaša odgovornih za likvidacije u Njemačkoj. Tada će to valjda postati top tema i u hrvatskom medijskom prostoru.
Udbaši su uvijek bili natprosječno obaviješteni ljudi, nekoliko godina prije raspada bivše Jugoslavije vodeći ljudi Službe imali su informacije da će se to dogoditi i pripremili su se za ono što dolazi. Svoju moć zadržali su preko svojih ljudi i nasljednika u politici, biznisu, kriminalu i medijima. U Hrvatskoj ima oko 16 tisuća Udbinih umirovljenika, službeno se vode kao “radnici na određenim poslovima.” Od njih njemačko pravosuđe zasad traži njih 11, a među njima su Josipi Perković i Zdravko Mustač koji su se do sada preko svojih odvjetnika opravdavali zdravstvenim problemima.
Za pretpostaviti je da odavno znaju što se iza brda valja i da će adekvatno odgovoriti zahtjevima vremena. U kuloarima se priča da je isporuka Udbaša Njemačkoj gotovo riješena stvar, nakon što su na putu prema EU u Haag isporučeni toliki generali i branitelji, ulazak u Europu neće zapeti na nekoliko sada već dugogodišnjih umirovljenika. Ostaje nam samo vidjeti hoće li se i pred njemačkim pravosuđem dogoditi igrokazi kao pred hrvatskim kad su brojni Udbaši predvođeni Josipom Perkovićem i Vinkom Sindičićem dokazali da nemaju veze s onim za što ih se tereti ili će Josip Perković prije toga pobjeći u susjednu Bosnu i Hercegovinu.T
