Piše: Janko Bučar
Na kavi s Nikolom Uremovićem pridružio nam se Dražen Stjepandić kojem pokažem objavljene smiješne male oglase, pa se požalim:
– Ali, najbolji mi je izbačen.
– Kako? Koji? – upita Dražen.
– Pa ovaj: Mijenjam tvrdu stolicu za fotelju!
– Pa to bi svatko mijenjao – objasni Dražen Stjepandić.
– Ali, za koju fotelju? – upita dalje Dražen.
– Za bilo koju, direktorsku, gradonačelničku, načelničku, ministarsku pod uvjetom da mogu trajno imati mekanu stolicu – odgovorim.
U razgovoru preko Skaypea s Japancem Katsuyasu Maseom on mi se pohvali kako je pronašao dvostruko jeftinije zrakoplovne karte iz Japana za Filipine, pa reče:
– Moram štedjeti novce.
– To je dobro. Uvijek štedjeti, jer bez toga nema vremena za trošenje – zaključim.
U prolazu pored Miljenka Udurovića, porazgovaram s njim, a jedna mlada djevojka zastane, te potraži novac u torbi kako bi darovala Miljenku. Pri tome joj rekoh pružajući otvorenu ruku:
– Dajte, preko posrednika, za samo 5 posto provizije.
Kako sam krenuo dalje sustigao sam djevojku, te joj darovao knjigu u znak zahvlanosti za humanost, predstavivši se, a ona reče:
– To je vaša knjiga?
– Da, ali je sada vaša – odgovorim.
U kraćem razgovoru upoznali smo se, a ona se predstavi kao tajnica jednog umjetničkog društva, pa primijetim:
– Ja sam pak javni prijatelj svih naroda i ljudi osim onih koji čine ili su činili zlo narodima i ljudima.
S Dadom Kovačevićem prolazeći tržnicom Dolac, jedan prodavač mi ponudi jabuke i jagode, pa rekoh:
– Radije bih tri kilograma banana za deset kuna!
– E, banana nema u takvoj ponudi.
– Žao mi je onda ću morati postati čovjek – izvalim.
U telefonskom razgovoru s Josipom Minksom on me upita:
– Koliko je sati? Ne ide mi sat?
– Baci ga kroz prozor pa će letjeti kao i vrijeme – uzvratim.
U dolasku do jedne znanice ona mi se pohvali kako će postati baka. Na to primijetim:
– Najmlađa baka na svijetu!
– A koje ste vi godište? – upita znanica.
– 1952 – odgovorim, pa nastavim: Ali bih bio najradije vaš unučić i valjao se tu po podu.
Kako me nazvao Nikola Uremović, ispričam se Dadi Kovačeviću i otiđem po njega. Pri pozdravljanju, Nikola upita gospodina koji je očevidno bio osiguranje filmskoj ekipi koja je nešto snimala, pa ga upita:
– A što se tu događa?
– Snima se film – odgovori mladić.
– Opet nas dva nismo u glavnoj ulozi – dobacim i zaslužim iznenađujuće zanimljiv pogled nepoznatog nam čovjeka.
Na kavi s Vladom Šimencom i Marijanom Urlijem Rinom, upitam ih:
– Oprostite, vas dvojica, je li ja smijem i samome sebi reći vi?
U prolazu na tržnici Dolac pored poznatog mi trgovca kod kojega sam često kupovao banane, ovaj mi ponudi dva kilograma za 10 kuna, pa dobacim:
– Hvala lijepa, ali ja sam veći majmun. Meni je potrebno tri kilograma za deset kuna.
U razgovoru s Ivanom Raosom požalim se na prekide u telefonskim vezama, a on reče:
– To te ovi prisluškuju!
– Drago mi je ako su oni koji su za zaštitu demokracije i prava čovjeka i naroda na slobodu, a ne oni koji su progonili socijalne i ostale demokrate, a posebice Hrvate. Njima fuj za svakog po nekoliko milijuna puta – uzvratim.
Nakon toga rečem Ivanu:
Samo me neka slušaju, a bilo bi mi draže da me barem ponekad i poslušaju, ali ne samo oni, već i drugi!
U dolasku na redovito darivanje krvi djelatnik na prvoj kontroli reče mi:
Vi ne možete dati krv!
– Zašto? – upitam iznenađeno.
– Pa krvne grupe B imamo dosta na zalihama – odgovori medicinski tehničar.
– To me čini sretnim možda još i više nego da sam darovao krv – uzvratim.
U prolasku pored dvojice kolega koji su razgovarali, a jedan reče:
– On je bio na Ivici i Marici!
– A ja samo na Marici – dobacim u prolazu.
Pri pregledu radi darivanja krvi dvije liječnice su me dugo ispitivale o svim mogućim bolestima, što sam samo odgovarao ne, ne, ne. Kad me upitala dr. Vinković, jeste li na nešto alergični, odgovorim:
– Samo na glupost, a s ostalim se uspješno borim.
Nakon pregleda željeza dođem do medicinske tehničarke Sanje kod separatora, a ona me upita:
– Imate li dosta željeza?
– Imam ga dosta, ali mi nedostaje zlata – uzvratim.
Nakon uboda iglom Sanja me upita:
– Koliko ste visoki?
– 175 – odgovorim.
– A teški?
– 75 kilograma. a inteligencija mi je još niža – uzvratim.
– Kako to? Vi se šalite – uzvrati Sanja.
– Naravno, ali je istina. Nisam životinja ili takvog porijekla, pa nisam lukav – zaključim.
Na kavi s Nikolom Uremovićem gdje nam se pridružio i Ante Matić, koji me počeo hvaliti, pa između ostaloga reče:
– Janko je plješiv. Njemu je i kosa pobjegla s pametne glave!
– Jer je pametnija! – uzvratim.
U razgovoru s Antom Matićem i Nikolom Uremovićem, Ante se nakon žaljenja na neke postupke ljudi s kojima se druži, pa zaključi:
– S kojim idiotima se ja družim?!
– Pa i ja se družim s idiotima, a ponajviše kad sam sa sobom – uzvratim.
Na kavi s Nikolom Uremovićem i Branimirom Pelcom, pored nas je za stolom sjedio jedan bivši ministar, pa primijetivši ga rečem veoma glasno prema prijateljima:
– Znate li što je rekao Mark Twain o političarima i pelenama?
– Ne – odgovori Nikola.
– Pa, da i pelene kao i političare treba često mijenjati iz istog razloga!
– Ali, kod oboje malo pomaže – uzvrati Nikola.
– Kad se mora kakati – odgovorim.
Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, nazove me Dado Kovačević i reče:
– Dođi u Simpu da si čestitamo O oo-žujsko!
– Dolazim, na ožujsko, ali ne osmo, već prvo – odgovorim.
Kad sam došao po prvi puta u jedna kafić na kavu pozdravim Franju Martinovića i konobaricu, a ona ljubazno uzvrati s “Dobra večer”, a Franjo iznenađen time, upita:
– Pa i tu te znaju?
– Da, jer dolazim svake pete godine na kavu – odgovorim.
Na to naručim kapučino, riječima:
– Vidiš, da i konobarica zna da pijem kapučino, pa pri donošenju rečem konobarici stavljajući žličicom kapučino na nos:
– Je li Vam se sviđa moj obred pijenja kave?
Pri razmjeni knjiga dvije za dvije, Franjo mi je dao svoje Zbrda zdola i Zmrda zgola, a ja njemu 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi i Molba nad molbama, a pri tome zatražim olovku od konobarice Marije, riječima:
– Oprostite nas dva smo književnici, ali ovdje smo došli bez olovke, jer imam prste za maljanje po nosu.
Kad sam se namazao po nosu s pjenom od kapučina počeo sam se smijati, a Franjo također, čemu se pridružila konobarica Marija s tako slatkim osmijehom i smijehom, da sam joj dobacio:
– Molim Vas dajte mi još jedan šećer da se slađe smijemo!
U obilasku sajma hrvatskih tradicijskih proizvoda na glavnom zagrebačkom trgu s Ivanom Raosom, probali smo orahovicu iz Bošnjaka pored Županje. Ivan me predstavi kao poznatog književnika, a na to izvadim iz fascikla knjigu “Molba nad molbama, te ju darujem prodavačici, riječima:
– Ne samo poznatog, već i jako priznatog.
Kad sam prodavačicu upitao, koliko dugo može trajati, ona me pogleda, pa odgovorim sam:
– Dok se ne popije!
Nakon obilaska sajma hrvatskih tradicijskih proizvoda otišli smo na kavu u Zagorku, gdje smo sjeli za slobodan stol, ne primijetivši stvari na stolcu. Kad nam je prišao gospodin i tražio mjesto bez riječi, upitam ga:
– A vi ste se tu sjeli? Oprostite, nismo primijetili vaše stvari.
– Vjerojatno su bezvrijedne – dobaci Milan Kokotović sa susjednog stola.
– Ali nama su i takove vrijedne, jer ne znamo što se u njima krije – uzvratim.
Preselili smo se nakon toga za stol Milana Kokotovića, pa ga upitam:
– Je li možemo sjesti za tvoj stol ili smetamo?
– Pa, samo sjednite. Znamo se desetljećima – uzvrati Milan.
– Ali, ne želimo smetati – dobacim.
– Onda tim prije – odgovori Kokotović.
Ivan Raos je naručio kavu bez kofeina, i kad je bio poslužen zatraži i med.
– Ali to se plaća – odgovori konobarica.
– Pa dajte mu malo s usana – dobacim. T
