MIJENJAM TVRDU STOLICU ZA DIREKTORSKU, GRADONAČELNIČKU ILI MINISTARSKU FOTELJU

MIJENJAM TVRDU STOLICU ZA DIREKTORSKU, GRADONAČELNIČKU ILI MINISTARSKU FOTELJU

22. ožujka, 2016.

 

Piše: Janko Bučar

Na kavi s Nikolom Uremovićem pridružio nam se Dražen Stjepandić kojem pokažem objavljene smiješne male oglase, pa se požalim:

– Ali, najbolji mi je izbačen.

– Kako? Koji? – upita Dražen.

– Pa ovaj: Mijenjam tvrdu stolicu za fotelju!

– Pa to bi svatko mijenjao – objasni Dražen Stjepandić.

– Ali, za koju fotelju? – upita dalje Dražen.

– Za bilo koju, direktorsku, gradonačelničku, načelničku, ministarsku pod uvjetom da mogu trajno imati mekanu stolicu – odgovorim.

U razgovoru preko Skaypea s Japancem Katsuyasu Maseom on mi se pohvali kako je pronašao dvostruko jeftinije zrakoplovne karte iz Japana za Filipine, pa reče:

– Moram štedjeti novce.

– To je dobro. Uvijek štedjeti, jer bez toga nema vremena za trošenje – zaključim.

U prolazu pored Miljenka Udurovića, porazgovaram s njim, a jedna mlada djevojka zastane, te potraži novac u torbi kako bi darovala Miljenku. Pri tome joj rekoh pružajući otvorenu ruku:

– Dajte, preko posrednika, za samo 5 posto provizije.

Kako sam krenuo dalje sustigao sam djevojku, te joj darovao knjigu u znak zahvlanosti za humanost, predstavivši se, a ona reče:

– To je vaša knjiga?

– Da, ali je sada vaša – odgovorim.

U kraćem razgovoru upoznali smo se, a ona se predstavi kao tajnica jednog umjetničkog društva, pa primijetim:

– Ja sam pak javni prijatelj svih naroda i ljudi osim onih koji čine ili su činili zlo narodima i ljudima.

S Dadom Kovačevićem prolazeći tržnicom Dolac, jedan prodavač mi ponudi jabuke i jagode, pa rekoh:

– Radije bih tri kilograma banana za deset kuna!

– E, banana nema u takvoj ponudi.

– Žao mi je onda ću morati postati čovjek – izvalim.

U telefonskom razgovoru s Josipom Minksom on me upita:

– Koliko je sati? Ne ide mi sat?

– Baci ga kroz prozor pa će letjeti kao i vrijeme – uzvratim.

U dolasku do jedne znanice ona mi se pohvali kako će postati baka. Na to primijetim:

– Najmlađa baka na svijetu!

– A koje ste vi godište? – upita znanica.

– 1952 – odgovorim, pa nastavim: Ali bih bio najradije vaš unučić i valjao se tu po podu.

Kako me nazvao Nikola Uremović, ispričam se Dadi Kovačeviću i otiđem po njega. Pri pozdravljanju, Nikola upita gospodina koji je očevidno bio osiguranje filmskoj ekipi koja je nešto snimala, pa ga upita:

– A što se tu događa?

– Snima se film – odgovori mladić.

– Opet nas dva nismo u glavnoj ulozi – dobacim i zaslužim iznenađujuće zanimljiv pogled nepoznatog nam čovjeka.

Na kavi s Vladom Šimencom i Marijanom Urlijem Rinom, upitam ih:

– Oprostite, vas dvojica, je li ja smijem i samome sebi reći vi?

U prolazu na tržnici Dolac pored poznatog mi trgovca kod kojega sam često kupovao banane, ovaj mi ponudi dva kilograma za 10 kuna, pa dobacim:

– Hvala lijepa, ali ja sam veći majmun. Meni je potrebno tri kilograma za deset kuna.

U razgovoru s Ivanom Raosom požalim se na prekide u telefonskim vezama, a on reče:

– To te ovi prisluškuju!

– Drago mi je ako su oni koji su za zaštitu demokracije i prava čovjeka i naroda na slobodu, a ne oni koji su progonili socijalne i ostale demokrate, a posebice Hrvate. Njima fuj za svakog po nekoliko milijuna puta – uzvratim.

Nakon toga rečem Ivanu:

Samo me neka slušaju, a bilo bi mi draže da me barem ponekad i poslušaju, ali ne samo oni, već i drugi!

U dolasku na redovito darivanje krvi djelatnik na prvoj kontroli reče mi:

Vi ne možete dati krv!

– Zašto? – upitam iznenađeno.

– Pa krvne grupe B imamo dosta na zalihama – odgovori medicinski tehničar.

– To me čini sretnim možda još i više nego da sam darovao krv – uzvratim.

U prolasku pored dvojice kolega koji su razgovarali, a jedan reče:

– On je bio na Ivici i Marici!

– A ja samo na Marici – dobacim u prolazu.

Pri pregledu radi darivanja krvi dvije liječnice su me dugo ispitivale o svim mogućim bolestima, što sam samo odgovarao ne, ne, ne. Kad me upitala dr. Vinković, jeste li na nešto alergični, odgovorim:

– Samo na glupost, a s ostalim se uspješno borim.

Nakon pregleda željeza dođem do medicinske tehničarke Sanje kod separatora, a ona me upita:

– Imate li dosta željeza?

– Imam ga dosta, ali mi nedostaje zlata – uzvratim.

Nakon uboda iglom Sanja me upita:

– Koliko ste visoki?

– 175 – odgovorim.

– A teški?

– 75 kilograma. a inteligencija mi je još niža – uzvratim.

– Kako to? Vi se šalite – uzvrati Sanja.

– Naravno, ali je istina. Nisam životinja ili takvog porijekla, pa nisam lukav – zaključim.

Na kavi s Nikolom Uremovićem gdje nam se pridružio i Ante Matić, koji me počeo hvaliti, pa između ostaloga reče:

– Janko je plješiv. Njemu je i kosa pobjegla s pametne glave!

– Jer je pametnija! – uzvratim.

U razgovoru s Antom Matićem i Nikolom Uremovićem, Ante se nakon žaljenja na neke postupke ljudi s kojima se druži, pa zaključi:

– S kojim idiotima se ja družim?!

– Pa i ja se družim s idiotima, a ponajviše kad sam sa sobom – uzvratim.

Na kavi s Nikolom Uremovićem i Branimirom Pelcom, pored nas je za stolom sjedio jedan bivši ministar, pa primijetivši ga rečem veoma glasno prema prijateljima:

– Znate li što je rekao Mark Twain o političarima i pelenama?

– Ne – odgovori Nikola.

– Pa, da i pelene kao i političare treba često mijenjati iz istog razloga!

– Ali, kod oboje malo pomaže – uzvrati Nikola.

– Kad se mora kakati – odgovorim.

Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, nazove me Dado Kovačević i reče:

– Dođi u Simpu da si čestitamo O oo-žujsko!

– Dolazim, na ožujsko, ali ne osmo, već prvo – odgovorim.

Kad sam došao po prvi puta u jedna kafić na kavu pozdravim Franju Martinovića i konobaricu, a ona ljubazno uzvrati s “Dobra večer”, a Franjo iznenađen time, upita:

– Pa i tu te znaju?

– Da, jer dolazim svake pete godine na kavu – odgovorim.

Na to naručim kapučino, riječima:

– Vidiš, da i konobarica zna da pijem kapučino, pa pri donošenju rečem konobarici stavljajući žličicom kapučino na nos:

– Je li Vam se sviđa moj obred pijenja kave?

Pri razmjeni knjiga dvije za dvije, Franjo mi je dao svoje Zbrda zdola i Zmrda zgola, a ja njemu 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi i Molba nad molbama, a pri tome zatražim olovku od konobarice Marije, riječima:

– Oprostite nas dva smo književnici, ali ovdje smo došli bez olovke, jer imam prste za maljanje po nosu.

Kad sam se namazao po nosu s pjenom od kapučina počeo sam se smijati, a Franjo također, čemu se pridružila konobarica Marija s tako slatkim osmijehom i smijehom, da sam joj dobacio:

– Molim Vas dajte mi još jedan šećer da se slađe smijemo!

U obilasku sajma hrvatskih tradicijskih proizvoda na glavnom zagrebačkom trgu s Ivanom Raosom, probali smo orahovicu iz Bošnjaka pored Županje. Ivan me predstavi kao poznatog književnika, a na to izvadim iz fascikla knjigu “Molba nad molbama, te ju darujem prodavačici, riječima:

– Ne samo poznatog, već i jako priznatog.

Kad sam prodavačicu upitao, koliko dugo može trajati, ona me pogleda, pa odgovorim sam:

– Dok se ne popije!

Nakon obilaska sajma hrvatskih tradicijskih proizvoda otišli smo na kavu u Zagorku, gdje smo sjeli za slobodan stol, ne primijetivši stvari na stolcu. Kad nam je prišao gospodin i tražio mjesto bez riječi, upitam ga:

– A vi ste se tu sjeli? Oprostite, nismo primijetili vaše stvari.

– Vjerojatno su bezvrijedne – dobaci Milan Kokotović sa susjednog stola.

– Ali nama su i takove vrijedne, jer ne znamo što se u njima krije – uzvratim.

Preselili smo se nakon toga za stol Milana Kokotovića, pa ga upitam:

– Je li možemo sjesti za tvoj stol ili smetamo?

– Pa, samo sjednite. Znamo se desetljećima – uzvrati Milan.

– Ali, ne želimo smetati – dobacim.

– Onda tim prije – odgovori Kokotović.

Ivan Raos je naručio kavu bez kofeina, i kad je bio poslužen zatraži i med.

– Ali to se plaća – odgovori konobarica.

– Pa dajte mu malo s usana – dobacim. T