KOLUMNA METAMUZIKA

MONIKA CEROVČEC U PRATNJI SRĐANA FILIPA ČALDAROVIĆA U BLAGOJU BERSI

4. ožujka, 2016.

Piše: Igor Koruga

Ni u svom trećem izdanju koncertni se ciklus Molto Cantabile nije odrekao osnovne ideje utemeljitelja i umjetničkog direktora Zlatka Madžara, dakle, uprizorenja koncertnih portreta ponajboljih hrvatskih, međunarodno priznatih umjetnika, kako iz vokalnog tako i iz instrumentalnog djelokruga. Združivši se od samoga početka sa zagrebačkom Koncertnom direkcijom, projekt se, svojom salonskom atmosferom, osebujnom organizacijom i količinom domaćih praizvedaba uspio postaviti nasuprot sveopće globalizacije glazbe i svijeta megalomanskih projekata. Bez suvišnih kalkulacija, novi su standard prihvatile i vodeće zagrebačke (komorne) pozornice, a od ove je godine isto učinila i nova koncertna dvorana Muzičke akademije, Blagoje Bersa. Tamo je, naime, ovoga utorka, 1. ožujka 2016, u 20 sati, nastupila sopranistica Monika Cerovčec (Varaždin, 1983) u pratnji renomiranog pijanista srednje generacije i izvanrednog profesora na MA u Zagrebu Srđana Filipa Čaldarovića (Zagreb, 1973).

Sitne pjesme

Publici i kritici podjednako omiljeni umjetnici ovoga su puta izveli djela Milutina Polića (1883-1908), Dragana Plamenca (1895-1983), Richarda Straussa (1864-1949) i Roberta Schumanna (1810-1856). Polićev ciklus ¨Sitne pjesme¨, skladan na stihove Augusta Harambašića iz 1882, bio je ustvari praizveden, mada se to nigdje nije moglo pročitati. U svojstvenoj interpretaciji tematski srodnih i webernovski sažetih minijatura prevladavao je tjeskoban ugođaj. Naizgled skroman vokalni izričaj (u službi razumljive interpretacije teksta) bio je u svakom glazbenom parametru dorađen te obrubljen istančanim, harmonijski produbljenim i kromatski naglašenim glasovirskim zvukom. Praizvedbu je svojim prisustvom dodatno uveličala i akademkinja Koraljka Kos koja je o kvaliteti i glazbenom sadržaju Polićeva ciklusa potanko pisala u svojoj vrijednoj monografiji ¨Hrvatska umjetnička popijevka. Povijesna i analitička motrišta¨, izdanoj 2014. godine. Ravnopravan odnos stihova i glazbe osjetio se i u Plamenčevom mladenačkom ciklusu ¨Trois poemes de Ch. Baudleaire¨ (Tri pjesme Ch. Baudleairea), nastalom 1914. godine pod utjecajem francuskog impresionizma, odnosno na tragu ranog ekspresionizma, netom nakon skladateljeva povratka iz Beča. Tu se, u harmonijski raskošnoj i metrički neujednačenoj glasovirskoj dionici, pretežito izvan tonaliteta, izvrsno snašao Čaldarević, suptilno, a po potrebi i agilno, postavljen prema sopranistici tijekom cijelog nastupa.

Nakon kratkog smiraja

Sudeći nadalje, po vokalnom opisu Straussova četiri glazbena cvijeta, ili ¨Četiri pjesme¨ iz opusa 27, odnosno po ekspresiji nježnosti, ljubavi i profinjenosti poetičnih predložaka, moglo se pomisliti da je (kasni) njemački romantičar svoju zbirku radova posvetio našoj Moniki Cerovčec, a ne svojoj voljenoj Paulini, također sopranistici i kasnijoj supruzi. Glazbom opisani dojmovi nedopuštenog susreta, slavlja prirodnog mira i zanesene ugode iskrene ljubavi, bili su navodno u vezi s unutarnjim previranjima njemačkog skladatelja te s njegovom potrebom za smirajem. Potrebu za kratkim smirajem upraznila je i publika, uoči dvanaestodjelnog Schumannovog ¨Liederkreisa¨ (Ciklusa pjesama), op. 39, s kojim je, između ostalog, uz Franza Schuberta najznačajniji skladatelj Lieda obilježio čitavu povijest glazbe. Ozračje romantizma osjetilo se u izražajnosti, tajanstvenosti, melankoliji i ekstazi vokalne interpretacije, u cijelosti glasovirski (p)o(d)crtane. Međutim, šire gledano, osjetio se i za Schumanna atipičan izostanak glazbenih poveznica između pjesama, primjerice postludija, koji su u njegovim drugim ciklusima (¨Ljubav i život žene¨ i ¨Pjesnikova ljubav¨) imali važnu ulogu. Svemu unatoč, sam je Schumann iz nekog razloga upravo tih dvanaest pjesama iz opusa 39 proglasio svojom ¨najromantičnijom glazbom ikada napisanom¨. Bilo bi lijepo da ih je, poput brojne zagrebačke publike, mogao čuti i u doista kraljevskoj interpretaciji Monike Cerovčec i Srđana Filipa Čaldarovića. T