DOLENČIĆEVA LUTKARSKA ČAROBNA FRULA

DOLENČIĆEVA LUTKARSKA ČAROBNA FRULA

28. ožujka, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

kolumna-metamuzika-LN

Piše: Igor Koruga

Unaprijed sam se veselio tjednu u kojem su se, u Zagrebačkom kazalištu lutaka (ZKL) unutar samo tri dana (26., 27. i 28. ožujka 2014.), uprizorile čak četiri izvedbe lutkarske predstave Čarobna frula. Prilagodba velike njemačke i najveće Mozartove opere (KV 620), u režiji Krešimira Dolenčića, premijerno je prikazana još 1. ožujka 2006. godine, povodom 250. godišnjice Mozartovog rođenja, a od tada je s uspjehom gostovala na mnogim kazališnim festivalima u zemlji i šire. Ovih su je dana, nakon višemjesečne pauze, mogli pogledati uglavnom školarci kojima su bile namijenjene svakodnevne matineje u 11 sati, ali i oni koji su unaprijed rezervirali ulaznice za jedinu poslijepodnevnu izvedbu, u četvrtak u 18 sati. Predstavu je pogledao i moj petogodišnji sinčić, strpljivo i s neskrivenim oduševljenjem. Bez zezanja.

Vrijedna snimka

Uspješnost lutkarske Čarobne frule najradije bih opisao isključivim, glazbenim jezikom, da je to moguće, onkraj kazališne terminologije i struke koja je, usput rečeno, također iz nekih razloga istu predstavu istaknula kao jednu od najkvalitetnijih na ZKL-ovom repertoaru. No, moram se prije svega osvrnuti na odličnu tekstualnu adaptaciju Ane Tonković-Dolenčić, koja je, u suglasju s izvornim libretom ondašnjeg tumača Papagena, ali i glumca, pjevača, skladatelja, pa i slobodnog zidara, Emanuela Schikanedera, nadmašila po meni (pre)moderan, pomalo i neukusan lutkarski dizajn međunarodno poznatog i priznatog kostimografa i modnog ilustratora, Gorana Lelasa. Toj, po svoj prilici neobjektivnoj prosudbi nesumnjivo je kumovala i moja konzervativna strana kojoj je, pak, na ruku išla majstorski oblikovana, nasnimljena, obradba orkestralnih dionica – mislim Stanka Juzbašića – za gudački kvartet, flautu i zvončiće. Glasove na snimci Mozartovim su likovima posudili svjetski priznati, domaći pjevači poput Tomislava Mužeka, Ane Durlovski, Valentine Fijačko i Ozrena Bilušića, a ukupnom je zvučnom dojmu doprinio i živi nastup dugogodišnjeg Cubismovog člana, Mladena Ilića, koji je s arsenalom udaraljki uspio istaknuti sinkopirane motive, poliritmične strukture, ukratko, protok kojim se Mozart još kao Wunderkind odupirao uobičajenom klasičnom, u osnovi vojničkom metru.

Nestvarna zaljubljenost

Priča je naslijedila fantastiku i, reklo bi se, nehomogenost izvornika, što se ispostavilo kao posve nevažno. Jer u dječjem, dakle u zbiljskom svijetu, ljude uvijek određuju konteksti, situacije i kušnje; iznova i u nedogled. Tako se Sarastro uspio pretvoriti iz zločinca i otmičara u zaštitnika i brižna oca, Kraljica noći iz skrbne i prestrašene majke u samoživu goropadnicu, a Papageno iz bezglave i isprazne čovjek-ptice u plemenitog pratioca, prijatelja, a kasnije i vjernog muža-pticu te višestrukog oca-pticu. Nestvarna je jedino bila, nažalost posebno današnjoj publici, hipnotička zaljubljenost Pamine i Tamina, uzvišena od početka do kraja iznad maštovitih i teških kušnji skeptičnog i mudrog Pamininog oca, Sarastra. Na putu do konačne ljubavi, neki kažu iluzije, odvažan su par pratile nadrealne vile i nebeski dječaci sa svojim predivnim, možda i najljepšim arijama. Zanimljivu je ulogu odigrala i sjajno (o)smišljena rupa, točnije crna krpetina s bijelim natpisom ¨RUPA¨ u koju je po kazni najčešće upadao nestašni dvorski sluga, Monostatos – crnac u tenisicama, kapi i sportskoj majici koji bi u hip-hop ritmu često zarepao, gestikulirao, plesao i svime time najviše zabavio igri sklonu dječju publiku. Kraj se predstave, zasićen dugim i gromoglasnim pljeskom te uzvicima oduševljenja, dočekao nakon intenzivnih sedamdesetak minuta glume, glazbe i plesa.

Češće pred publiku

Sažimanje dojmova i izricanje nade započeo bih činjenicom da je Dolenčićeva Čarobna frula, ipak, i nakon punih osam godina, ostala predstava najvišeg standarda; bilo zabavnog, glazbenog, lutkarskog, ili edukativnog uopće. U skladu s dvojbenim Mozart-efektom, glazba je široko prihvatljiva, neobično lijepa, iznimne kakvoće i vječno inspirativna; kako glumcima-lutkarima iz stalnog ansambla ZKL-a, tako i publici, maloj i velikoj. Radnju djela, ukrašenu višestrukim simbolizmom – pritom najmanje mislim na onaj slobodnozidarski, u lutkarskoj adaptaciji potisnut zdravim humorom – moglo bi se puno češće postavljati na daske ZKL-a, a u idealnom slučaju i nametnuti kao obligatni izvanškolski program. Na taj bi se način naši najmlađi, za razliku od (nas) odraslih, vrlo rano i bezbolno naučili već sutrašnje životne kušnje promatrati kao izazove, a ne kao opravdanja.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<