ARISTOKRATSKI PROFINJENI OSJEĆAJ ZA SKLAD

ARISTOKRATSKI PROFINJENI OSJEĆAJ ZA SKLAD

8. ožujka, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Da mi je imati tri glave – rekao je Mozart isprobavajući perike u hvaljenom biografskom filmu (Amadeus) Miloša Formana i prenio na mene sličnu želju koju sam osjetio ovoga utorka, 5. ožujka, suočen s bogatom zagrebačkom kulturno-glazbenom ponudom. Od koncerta hrvatsko-japanskog prijateljstva u Malom Lisinskom povodom 20. obljetnice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i Japana, a posvećenom žrtvama velikog potresa u Japanu 2011. na kojem se izvodio Mozartov Requiem u d-molu, KV 626, preko nastupa ponajboljeg jazz trubača današnjice Artura Sandovala, posvećenog legendarnom trubaču Dizzyju Gillespieu u Velikom Lisinskom, do, pak, koncerta proslavljenog Trio Orlanda u ciklusu 3 plus / minus s djelima pretežno hrvatskih skladatelja u Muzeju Mimara. Željni znanja mogli su se iste večeri u 19.30 bogatiti vrijednim informacijama na predavanju zanimljiva naslova ¨Geometrija Béle Bartóka¨ koje je prof. Marcel Bačić održao u Podrumskoj dvorani HGZ-a.

TRIO ORLANDO

Vjerujem da ste, poznavajući mene i moj ukus, unaprijed pretpostavili da se izbor moje jedine glave, bez veće dvojbe, sveo na Trio Orlando, jedan od najuglednijih hrvatskih komornih sastava koji je prvi koncert održao 1985. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama. Otada do danas, duo pijanista Vladimira Krpana i violinista Tonka Ninića, pratila je violončelistica Ksenija Janković koju je uskoro zamijenio današnji član, violončelist Andrej Petrač.

Koncertnom praizvedbom trostavačnog Glasovirskog tria br. 3 Anđelka Klobučara, završenog 2006. godine i posvećenog upravo Vladimiru Krpanu, započeo je umjetnički dorečen i ujednačeno kvalitetan nastup. Djelo se nametnulo vehementnošću pokreta i virtuoznom glasovirskom dionicom koju je Krpan, uglavnom u nezaustavljivom šesnaestinskom protoku, primjerno izveo. Prema kraju skladbe Messiaenovski su glasovirski akordi – u plesnom ritmu baroknog Giguea, praćeni kratkim gudačkim, nepjevnim repetitivnim melodijama – stvorili posebnu energiju upućujući pritom obaviješteno slušateljstvo na, razvojno nužan, antiromantičarski glazbeni idiom.

Primjeran instrumentalni balans pratio je i izvedbu zrelog, možda prekompliciranog trostavačnog Glasovirskog tria u d-molu, op. 120, Gabriela Fauréa, a potom i jednostavačnog, atraktivnog djela Astora Piazzole Četiri godišnja doba u Buenos Airesu, na samome kraju koncerta.

PAPANDOPULOVI STAVCI

Istaknutu ulogu u drugome dijelu, a možda i u cijelom nastupu Orlandovaca imala su Tri (posvećena) stavka za Orlando Borisa Papandopula, genijalnog glazbenika koji je s urođenim, aristokratski profinjenim osjećajem za sklad i mjeru glazbenog sadržaja i forme briljantno vladao skladateljskim tehnikama i mnogim tajnama zanata. To se osjetilo već u prvih par taktova violončelističke solo dionice u kojima je Papandopulo, metaforom i citatima, parafrazirao literaturu pisanu za najsveobuhvatniji gudački instrument. Unatoč nezavidnim okolnostima uznapredovale autorove bolesti, Stavci za Orlando bili su dovršeni u bolnici te praizvedeni, još za Papandopulova života, na Dubrovačkim ljetnim igrama 1991. godine. S predloškom u skladu, Krpan je, u društvu Ninića i Petrača, često i neočekivano, jednostavnim modulacijama spajao raznovrsne motive i mikrocjeline, ulančavajući ih u strukturirani, logično postavljeni stavačni oblik. Živo i motorično djelo završilo je, po udaru glasovirskog akorda, nestajućom komunikacijom instrumenata, s aluzijom na posljednje glazbene skice iz čudesne glave Borisa Papandopula.

Izvrsni i uigrani, ovacijama ispraćeni glazbenici publici su naposlijetku ponudili i svoje recentno diskografsko ostvarenje – Antologijska djela hrvatske glazbe za glasovirski trio, sa skladbama Antuna Sorkočevića, Dore Pejačević, Ive Mačeka, Ivane Lang, Borisa Papandopula, Željka Brkanovića, Igora Kuljerića, Sandra Zaninovića, Milka Kelemena, Dubravka Detonija i Brislava Šipuša.T

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<