KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

NAJAVA DVADESETE SEZONE HRVATSKOG BAROKNOG ANSAMBLA

29. svibnja, 2019.

Piše: Igor Koruga

Posljednji ovosezonski nastup, na kojem je u nedjelju 26. svibnja u Hrvatskom glazbenom zavodu od 20 sati u ulozi violinista i umjetničkog voditelja nastupio talijanski violinist Alessandro Tampieri (1977), u velikoj je mjeri bio iskorišten u svrhu informativne najave predstojeće, jubilarne, dvadesete koncertne sezone Hrvatskog baroknog ansambla (HRBA-e), to jest one u kojoj će po uvriježenom običaju biti predstavljeni ponajveći svjetski autoriteti na polju povijesno obaviještenog izvođenja barokne glazbe, poput primjerice, izvanserijskog violinista Enrica Onofrija, poduzetnog mu kolege Adriana Butterfielda, svestranog oboista Andreasa Helma, uglađenog čembalista Laurencea Cummingsa, iskusne violinistice Catherine Mackintosh i oštroumnog dirigenta Hervéa Niqueta.

HRBA, nekad i danas

O samim počecima ansambla pod vodstvom dirigenta Saše Britvića (1965-2015), o instrumentariju sa crijevnatim žicama, drvenim puhačima, prirodnim trubama i rogovima, o stilskim čembalima i orguljama te njihovim kvalitetnim replikama s kojima se danas ponose, o seminarima i majstorskim radionicama koje su pohađali, o pristojnoj medijskoj podršci, vrsnim dizajnerima i o vjernoj publici, o motivaciji i entuzijazmu te o nekoliko desetaka vrsnih umjetnika koji su unutar dvadeset godina bogatili zvuk ansambla, raspričala se uoči koncerta ravnateljica HRBA-e Laura Vadjon. Priznanje su po(d)nijeli i ponajbolji instrumentalisti mlađe generacije iz današnjeg sastava koji su se, unatoč sustavno stečenoj vještini i virtuoznosti muziciranja na modernim glazbalima, htjeli uhvatiti u koštac s istraživanjem novih interpretacija i artikulacija, boja i afekata (ne osjećaja), odnosno zvukovnog sklada proizašlog iz stila, duha i poetike razdoblja od otprilike 1580. do 1750. godine. Poznato je i to da je baroknu glazbu, sa svim obilježjima madrigala, pastorala, toccata, trio sonata, koncerata, pasija i  kantata, vrlo teško tumačiti, pa je na koncu i pitanje o (be)smislu svođenja toliko različitih načina glazbenog izražavanja pod istu (stilsku i povijesnu) etiketu više nego opravdano. Uzevši sve u obzir, pa i kvalitetu zagrebačke Muzičke akademije, čudno je da makar ideja o specijaliziranom domaćem ansamblu nije zaživjela znatno prije. A možda i nije. Sve u svemu, o tome nije ugodno razmišljati.

Ono što se razlikovalo

Mudrije je zato prokomentirati programsku glavninu nedjeljnog koncerta, bolje reći umjetničku ostavštinu talijanskih skladatelja, Francesca Barsantija (1690-1772) i Francesca Geminianija (1687-1772), koju su nekoć štovali na pomodnim dvorovima sjevernoeuropskih prijestolnica. Dakle, nakon suptilne izvedbe Barsantijeve skladbe ¨Dunmbarton’s Drums¨ za violinu i baso continuo, Tampieriju je tumačenje bitno olakšala Laura Vadjon, i to u ulozi (barem) ravnopravne solistice u Gemianijevoj Trio sonati u F-duru za dvije violine i basso continuo, a potom i u Trio sonati u D-duru za dvije violine i basso continuo škotskog skladatelja Jamesa Oswalda (1710-1772), inače poklonika škotske glazbe i autora brojnih zbirki narodnih melodija. Dvosatni nastup sadržavao je još i Geminianijevu balet-pantomimu, za violinu i cijeli orkestar, La Foresta Incantata (Začarana šuma), napisanu u francuskom stilu s irskim prizvukom u završnom Gigueu, kao i (unutar programa) netipičnu četverostavačnu Uvertiru iz opere ¨Rinaldo¨, HWV 7, germanskog velikana Georga Friedricha Händela (1685-1759). Međutim, ono što se jasno razlikovalo od ostatka programa bio je kasniji Vivaldijev Koncert za violinu i gudače u e-molu, RV 273, dovršen tek nakon 1735. godine, za zbirku grofa Collalta u dvorcu Brtnice, nedaleko od Brna. Djelo se sa svojim lirskim i pjevnim virtuozitetom doimalo kao naručeno za malo preživahnog talijanskog violinista, istinskog majstora trilera i drugih sviračkih ornamenata, ali i za izvanredno usklađen i uigran ansambl HRBA-e. T