Piše: Igor Koruga
Postoje mnoge bilješke o ansamblu Zagrebačkih solista, o njihovoj suradnji s drugim sastavima, umjetničkim voditeljima i solistima, kao i stotine izvještaja s njihovih svjetskih turneja obilježenih najvišom razinom muziciranja i prepoznatljivim gudačkim tonom. U dugom razdoblju od preko sedam desetljeća ansambl su vodili i oblikovali znameniti koncertmajstori poput violončelista Antonija Janigra i violinista Dragutina Hrdjoka, Tonka Ninića, Anđelka Krpana, Borivoja Martinića-Jerčića i Sretena Krstića, dok se u aktualnoj sezoni vođenja prihvatio prvi stalni gostujući koncertmajstor, izraelski violinistički virtuoz i skladatelj, Guy Braunstein. Braunsteinov izbor isprve je začudio domaću (i svjetsku) javnost, međutim, on je sam, u više navrata, izjavljivao kako je od svih njemu poznatih gudačkih ansambala odabrao upravo Zagrebačke soliste. S razlogom sigurno, ili više njih, zbog kojih je i na drugom subotnjem koncertu 73. sezone Zagrebačkih solista 2026/2027, 7. studenog 2026. od 19 sati u Malom Lisinskom, djelovao izuzetno vedro i raspoloženo. Koncert je sufinanciralo Veleposlanstvo Države Izrael kojem je razumljivo bio prilagođen dio sveukupnog programa započetog tumačenjem Griegovog Koncerta za klavir i orkestar u a-molu, op. 16, u obradi Petera von Wienhardta, za klavir i gudački kvintet.
Spretna i u dekorativnoj ulozi
Ondje se u solističkoj ulozi publici predstavila naša ponajbolja pijanistica Martina Filjak koja se već na samome početku, u užarenom luku a-mola, publici učinila poput božice s asgardskih visina prizemljene u ponoru basovskih dubina. Silaznim melodijama naglasila je i svojevrsni genetski kod glazbenih runa te najavila gudače s prvom od sedam tema, zbijenih u ekspoziciju poduljeg uvodnog stavka (Allegro molto moderato). U tom provedbenom dijelu Filjak se izvanredno snašla i u dekorativnoj ulozi; spremna na arpeggia koji su nutrinu i vanjštinu orkestralnog tkiva oplemenjivali otmjenim ukrasima uoči dominantne klavirske reprize i odista virtuozne kadence. Ugođaj kadence prekinuli su gudači u trenutcima iznošenja čedne ljepote, lirske širine i spokojnog veličanstva središnjega stavka (Adagio) u kojem se Filjak još jednom tankoćutno izrazila u raskošnim prikazima elegantnih klavirskih zaokreta i figura koje su, pak, u završnom Des-duru podigle novi luk prema svijetu budućnosti i finalu skladbe (Allegro moderato molto e marcato). Izravno nadahnute norveškim folklorom, nastavne gudačke dionice bile su izjednačene s klavirom, i to u gipkom natjecateljskom plesu i dvjema izmjenjivim i suprostavljenim temama. Natjecateljski naboj rastao je do pred sam kraj djela u kojem je dvodobni ples (2/4) prešao u valcer (3/4), a druga tema u puni orkestralni slog.
Sustignuto Bachovo umijeće
Skupa sa Zagrebačkim solistima, odnosno sada unutar njih, Filjak je izvodila i Concerto grosso br. 1 za gudački orkestar s obligatnim klavirom, Ernesta Blocha (1880-1959), švicarsko-američkog skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga židovskog podrijetla kojeg je uvijek bilo teško svrstati u određenu skladateljsku školu. Kompozicija je bila napisana u modernom dobu odbacivanja tradicionalne harmonije i klasičnih oblika, Schönbergovog atonalnog serijalizma i Stravinskijevog asketskog neoklasicizma, u kojem nije bilo dobrodošlica za baroknu polifoniju, Bachove kontrapunktske vještine i njihove reinterpretacije kakve je koristio Bloch. Četri, dakle, barokno strukturirana stavka bila su provučena kroz filtere ritmičkog i melodijskog senzibiliteta romantizma, politonalnih harmonija ranog dvadesetog stoljeća, ali i podjednako obligatne – židovske glazbe. No ipak, u posljednjem se stavku (Fugue: Allegro) moglo reći da je Bloch sustigao Bachovo umijeće u prezentaciji peteroglasne fuge, prilagođene slušateljstvu dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Tu je poigravanje glazbenim teksturama bešavno teklo među svim skupinama – solističkih gudača, ostatka gudačke sekcije i klavira – pa se uz pomoć sekvenci, inverzija, argumentacija i stretta došlo do povratka uvodne teme (i) prije pristizanja radosnog i trijumfalnog završetka. Solisti su još u drugome dijelu koncerta samostalno izveli Mozartovu Serenadu za gudače u G-duru, br. 13, KV 525, poznatiju kao Eine kleine Nachtmusik (Mala noćna muzika), a njihova genijalna izvedba bila je glatka, precizna, vesela i muzikalna, vrlo nalik onoj od nekoliko sati prije s kojom su oduševili svoje najmlađe i najzahtjevnije poklonike na dragocjenoj subotnjoj matineji. T
