Pri gradnji novog pješačkog mosta preko kanala Foša u Trogiru, koji povezuje kopno s parkom Fortin i UNESCO-ovom povijesnom jezgrom, koji je otvoren 6. prosinca 2024. godine. Trogirani još uvijek razgovaraju o mostiću ne vjerujući da je toliko koštao koliko je plaćen, pa ni da je gradonačelnik mogao pronevjeriti pola milijuna eura samo na njemu. Pojedini smatraju da je cijena izgradnje vrtoglavo rasla, iako je bilo predviđeno da će koštati tristo tisuća eura, i da je Grad Trogir mimo projekta i ugovora s izvođačima na izgradnju potrošio oko milijun eura.
Građani vide ono što se u Trogiru godinama događa i ne okreću glavu od činjenica koje svakom bodu oči. Prema izvješću pojedinih medija pred Europskim parlamentom i Vijećem uskoro bi se moglo raspravljati o pojedinim ekološkim pitanjima kao o posljedicama masovnog nasipanja građevinskog materijala u more na području Čiova i Trogira
Napisao: Franjo Dobrović
Pojedini hrvatski gradovi gube utakmicu finacijske i gospodarske održivosti, jer nesposobni gradonačelnici kao lokalni šerifi ne znaju što znači podizanje ogromnih zajmova i kamo vodi znatno poskupljenje komunalnih naknada i povećanje poreznih nameta građanima vlasnicima davno izgrađenih stambenih i poslovnih prostora na koje su pri gradnjama plaćeni svi porezi. Toliko su narcisoidni da čak ni ne pogladaju što se zbiva diljem Hrvatske, pa zbog njih kao takvih mnogi građani već sada u gradovima jedva spajaju kraj s krajem kako bi podmirili i sadašnje mjesečne komunalne i porezne naknade. Pojedinim Trogiranima nije preostalo ništa drugo nego da napuste svoje i obiteljske gradske stanove, kuće i ognjišta kako bi u selima ljudski dostojanstvenije mogli živjeti bez komunističke tiranije gradonačelnika Ante Bilića.
Promašeni projekti
Stari hrvatski grad Trogir prednjači kao najskuplji po komunalnim uslugama među svim državama članicama EU zahvaljujući rastrošnom neokomunističkom gradonačelniku Anti Biliću, koji uokolo obilazi razne medije, primjerice lokalnu televiziju Jadran, kako bi prikrio i šeprtljavo pravdao mimo prostornog plana nezakonite gradnje na Krbanima, Mastrinki, Okrugu, pa čak i u samom gradu, poput rušenja poznate klasicističke vile u Trogiru tik uz magistralu, umjesto koje niče betonska zgradurina. Zbog brutalnih gradonačelnikovih poreznih nameta na stambeni prostor po metru četvornom od pet eura grad Trogir gubi turističku perspektivu, održivost i povijesni te kulturski identitet.
Kao gradonačelnik Trogira, Ante Bilić kombinacijom visokih lokalnih nameta, netransparentnog trošenja i agresivnih zahvata u obalnom pojasu dovodi do ozbiljnih socio-ekonomskih problema u zajednici i nepovratnog uništavanja morskog ekosustava, što izravno uzrokuje pomor riba i školjkaša te uništavanje podmorja na širem području Trogira i otoka Ćiova.
Kada se lokalna uprava poput trogirske previše zaduži na promašene projekte, teret otplate prebace na građane kroz maksimalne stope poreza na nekretnine (koji u pojedinim zonama dosežu zakonski maksimum od pet ili više eura po kvadratu) i drastična poskupljenja komunalnih naknada. Poskupljena svega i svačeg ne prestaju iako su u trogirskim tvrtkama plaće mizerne. To rezultira valom iseljavanja autohtonog stanovništva, padom gospodarske aktivnosti te gubitkom povjerenja u institucije. S ekološke strane, nasipavanje građevinskog materijala i betoniranje obale imaju katastrofalne i često trajne posljedice na podmorje.
Uništavanje staništa i mrjestilišta
Plitki obalni pojas prirodno je stanište, sklonište i mrjestilište za brojne morske organizme. Betoniranjem se trajno uništavaju morske livade (Posidonia oceanica) koje su “pluća mora” i ključan izvor kisika te dom za stotine vrsta.
Nasipavanje neadekvatnog građevinskog materijala (koji često sadrži zemlju, prašinu i sitne čestice) uzrokuje dugotrajnu zamućenost mora. Te sitne čestice s godinama se talože na dno i doslovno guše sjedilačke (sesilne) organizme poput školjkaša (dagnje, prstaci, kamenice, periske) i spužvi, koji filtriraju vodu i ne mogu pobjeći.
Zbog gubitka zaklona i nedostatka hrane (uništenih crva, račića i školjaka), riblji svijet napušta takva područja. Ribe koje su vezane uz dno (poput gločana ili usnača) ugibaju ili migriraju, dok sitna plava riba gubi područja za mrješćenje, što dugoročno smanjuje cjelokupan riblji fond.
Prirodna stjenovita ili šljunčana obala na Čiovu ima sposobnost amortizacije valova i samopročiščavanja zahvaljujući mikroorganizmima. Pretvaranjem obale u “betonske zidove” mijenjaju se morske struje, pojačava se refleksija valova (što dodatno odnosi pijesak s dna) i stvaraju se zone stajaće vode u kojima lakše dolazi do cvjetanja mora, nedostatka kisika (anoksije) i posljedičnog masovnog pomora morskog života što se uvelike odrazilo na glavno mrjestilište jadranske srdele na Pantani i školjkaško podmorje u Šaldunu.
Jadranske srdele sve je manje
Jadranske srdele uz kakvu su Hrvati oduvijek odrastali i kao stari ilirski narod živjeli gotovo, pa više nema. Ona je sustavno uništena i sve je je manje u Jadranu. Dok ribica koja izgledom podsjeća na srdelu samo tri puta manja, zlonamjerno je ubačena i podmetnuta kako bi kao genetski modificirana životinja i kao moćno biološko oružje što učinkovitije ubijala i uništavala sve organizme koju ju jedu, pa tako i ljude.
Netransparentno trošene javnog novca na pojedine takve promašene ekocidne projekte stvara dvostruku štetu: građani plaćaju visoku cijenu kroz osiromašenje vlastitog proračuna, dok istom trenutku trajno gube prirodni resurs o kojem često ovise lokalni turizam i ribarstvo.
O pronevjerama pozamašnih novčanih iznosa pri gradnji novog pješačkog mosta preko kanala Foša u Trogiru, koji povezuje kopno s parkom Fortin i UNESCO-ovom povijesnom jezgrom, koji je otvoren 6. prosinca 2024. godine. Trogirani još uvijek razgovaraju o mostiću ne vjerujući da je toliko koštao koliko je plaćen, pa ni da je gradonačelnik mogao pronevjeriti pola milijuna eura samo na njemu. Pojedini smatraju da je cijena izgradnje vrtoglavo rasla, iako je bilo predviđeno da će koštati 300 tisuća eura, i da je Grad Trogir mimo projekta i ugovora s izvođačima na izgradnju potrošio oko milijun eura te da medijska objašnjenja gradonačelnika Ante Bilića uglavnom služe samo njemu kao narcisu za samozavaravanje i ponudu što uvjerljivije laži građanima.
Gradonačelnik Bilić godinama je obećavao da će grad izraditi projekt prikladne šetnice do Arbanije i Okruga te biciklističku stazu Čiovom, ali vidimo da nije bilo ništa od svega toga. Biliću kao “linčini” vjerojatno mu je isplatljivije dati podršku nezakonitim “kriminalnim” gradnjama na trogirskim zelenim površinama na Krbanima i na putu prema Okrugu kao i nasipanje građavinskog materijala po Čiovu, nego štogod što bi dugoročno bilo korisno građanima ili kakvu tvornicu otvoriti?!
Kad je riječ o rastrošnosti, Bilić lažima prednjači u svezi troškova oko obnove i saniranja športske dvorane od tri milijuna eura, koja i dalje prokišnjava. Koja čak toliko ni ne vrijedi kad bi se nova gradila.
Građani Trogira
Pošteni građani vide ono što se u Trogiru godinama događa i ne okreću glavu od činjenica koje svakom bodu oči. Prema izvješću pojedinih medija pred Europskim parlamentom i Vijećem uskoro bi se moglo raspravljati o pojedinim ekološkim pitanjima kao o posljedicama masovnog nasipanja građevinskog materijala u more na području Čiova i Trogira i nezakonitim gradnjama na sve strane.
Građani uz kavicu međusobno najrađe razgovaraju o gradonačelnikovim diktatorskim samovoljnim problematičnim potezima kao o zlotvorskima, zbog kojih će vjerojatno u Trogir trebati dovesti posebnog povjerenika da pribilježi s Državnim inspektorima koje sve nezakonito novoizgrađene objekte mimo urbanističkih uvjeta i prostornog plana treba rušiti, kakve su gradonačelnik ili njegovi suradnici godinama na svoju ruku uz posebnu podrške gradske vlasti pomogli da se izgrade. Navodno je takvih mnogo?!
Zbog masovnog nasipavanja od nezakonitih gradnji građevinskog materijala uz obalu na Čiovu došlo je do pomora mnogih vrsta školjki i riba te se očekuje odgovor EU na brojna pitanja koja prizlaze iz studije o ekocidu u podmorju i okolišu ne samo u uvali Šaldun.
Hrvatska kao da je htjela tijekom protekla dva i pol desetljeća ubrzano je gubila poljoprivrednu i industrijsku i aktivnost u velikim postotcima a da nije niti jedan novi konkretan projekt uspjela ostvariti, koji bi kao prosperitetan donio nekoliko tisuća proizvodnih radnih mjesta. T
