Narod koji zna cijeniti i voljeti svoje umjetnike posjeduje duboku i predivnu dušu, ali narod koji na isti takav način, pun topline, vatre i otvorenog strahopoštovanja, slavi ove vječne čuvare naše slobode i njihove napaćene majke, taj narod posjeduje vječnost i jamstvo da njegovo ime nikada neće biti izbrisano
Napisao: Mladen Pavković
Ono što je Split priredio na oproštaju od Mate Miše Kovača, baš kao i onaj nezaboravni, povijesni ispraćaj Olivera Dragojevića, trenuci su koji nadilaze uobičajene komemoracije. To su trenuci koji se duboko urezuju u zajedničko pamćenje našeg naroda i tkivo cijele domovine. Prizori koje smo gledali, rijeke ljudi koje se slijevaju niz Rivu, suze ponosa pomiješane s pjesmom koja prkosi tuzi, i upaljene baklje koje poput zvijezda osvjetljavaju noćno nebo, pokazali su punu snagu, srce i beskrajnu ljubav Hrvata prema ljudima koji su obilježili njihove živote. Split je u tim danima disao kao jedno biće, pokazujući svijetu kako izgleda kada narod iskreno i bez zadrške voli svog umjetnika.
Vulkanski naboj
Međutim, ta neizmjerna emocija, to duboko poštovanje i nevjerojatno zajedništvo koje tako glasno pokazujemo na rastancima s glazbenim ikonama, nose u sebi jedno važno podsjećanje. Ako smo sposobni pokrenuti cijelu naciju i proliti more suza za stihove koji su nam milovali dušu, onda jednako toliko, ako ne i više, dugujemo onima koji su nam omogućili da te stihove danas pjevamo u slobodi.
Estradu ispraćamo s upaljenim bakljama pred očima javnosti, a naša je surova i bolna stvarnost posve drukčija: naši istaknuti branitelji i majke već su davno otišli u tišini. Naši istaknuti branitelji, legende hrvatskog obrambenog Domovinskog rata poput Andrije Matijaša Pauka, Blage Zadre, Gordana Lederera ili Rudolfa Perešina, kao i majke heroine koje su već davno otišle, imali su dostojne, službene oproštaje od naroda i države. Državni vrh, suborci i tisuće vjernih građana klanjali su se pred njihovim odrima s iskrenim suosjećanjem. Pa ipak, ti ispraćaji nisu imali onaj isti, vulkanski naboj javnog prostora. Bili su to ispraćaji u tihoj, protokolarnoj tuzi, dostojanstveni, ali lišeni one masovne, vatrene strasti koju darujemo estradi.
Najbolniji primjer tog drukčijeg odjeka u društvu ostaje ispraćaj hrvatskih majki koje su u ratu izgubile najviše svojih najmilijih. Kada je 2008. na vukovarskom groblju pokopana naša Majka hrabrost, Kata Šoljić, žena koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila četvoricu braće, a u Domovinskom ratu četvoricu sinova (Niku, Miju, Ivu i Matu), ona je ispraćena s počastima i uz duboki naklon onih koji su znali njezinu bol. Pred njezinim grobom javni prostor nije gorio. Nije bilo prepunih stadiona niti rijeka ljudi koje bi satima zakrčile ulice u slavu njezina majčinskog krika, kako to biva s kraljevima pjesme.
Narod zna cijeniti i voljeti
Gotovo identična, tiha i bolna priča ponovila se 2017. kada smo se opraštali od Eve Šegarić iz Škabrnje. Ta velika žena, još jedna naša Majka hrabrost, u strašnom je pokolju u jednom danu ostala bez supruga Vice i trojice sinova – Miljenka, Bude i Ivice. Kasnije joj je preminuo još jedan sin, a u ratnom bezumlju ubijeno je i desetak članova njezine uže i šire obitelji. Kada je Eva ispraćena na mjesnom groblju u Škabrnji, narod i država su joj dali dostojan, emotivan i sućutan oproštaj. Opet je izostala ona svenacionalna, vatrena buka. Svjetla javnosti nisu bila uperena u Škabrnju, a trgovi naših velikih gradova nisu utihnuli pred križem žene čiji je život bio veća muka nego življenje.
Ova razlika u ispraćajima nije znak da narod ne pamti, već opomena kako izražavamo zahvalnost. Naši su heroji i njihove majke zaslužili da njihovi odlasci ne budu samo dani službenog protokola i tihe sućuti, već trenuci kada cijela nacija, jednako strastveno i glasno kao na splitskoj Rivi, pretvara tugu u ponosni trijumf.
Prizori s Poljuda moraju postati naš novi emotivni standard. Kada se opraštamo od ovih istinskih svetinja, pokažimo ono isto toplo, veliko i glasno srce. Spustimo zastave s ponosom, upalimo baklje duž ulica naših gradova, pjevajmo pjesme koje slave njihovu hrabrost i raširimo ruke u znak vječne zahvalnosti. Narod koji zna cijeniti i voljeti svoje umjetnike posjeduje duboku i predivnu dušu, ali narod koji na isti takav način, pun topline, vatre i otvorenog strahopoštovanja, slavi ove vječne čuvare naše slobode i njihove napaćene majke, taj narod posjeduje vječnost i jamstvo da njegovo ime nikada neće biti izbrisano. T
